Dostupni linkovi

Sva Silajdžićeva iznevjerena obećanja o jačanju bosanske državnosti ovih dana počeo je da ispunjava Milorad Dodik. On je, upornom blokadom proevropskih reformi i javnim naslađivanjem nad vlastitom okrutnom vizijom Bosne kao “mačke koja juri svoj rep” – i uz pomoć premijera Srbije Vojislava Koštunice – uspio najzad ujediniti zapadni dio međunarodne zajednice u pozivu na deblokadu reformskog procesa i osposobljavanje BiH kao funkcionalne, eurokompatibilne države.

Gledajući mršave učinke dvogodišnje političke koride dvojice danas najuticajnijih bosanskih političara, Harisa Silajdžića i Milorada Dodika, čovjek se, htio-ne htio, mora složiti s ciničnom poukom kako je politika suviše ozbiljan posao da bi se mogao prepustiti političarima. Ovaj prvi se dvije godine trudio da zainteresuje svijet za svoja izborna obećanja "stopostotne" bosanske države ali je tek ovaj drugi – sve upornijim odbijanjem bilo kakvog pomaka prema europeizaciji ili funkcionalnosti bosanskih institucija – najzad ujedinio demokratski svijet u uvjerenju da se konačno mora učiniti nešto za skidanje Bosne i Hercegovine sa dejtonskih uređaja za vještačko disanje.

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine uradio je sve što je sa ostacima svog ratnog uticaja mogao uraditi da nađe međunarodnu potporu za svoj projekt ali – nije išlo: potencijalni svjetski partneri nisu u njemu vidjeli najuvjerljivijeg zagovornika radikalne promjene sporazuma u čijem je postizanju sam bio jedan od ključnih saučesnika; nije im se dopalo ni njegovo samozvano tumačenje presude Međunarodnog suda pravde; u zajedničkoj posjeti Vašingtonu s Dodikom – iako je njemu naklonjeni list pisao o “razgovorima na najvišem, nivou” – jedva je dobacio do grupnog susreta s državnim podsekretarom; a u Ujedinjenim nacijama nisu čak ni znali da im je navodno bio kandidovan za generalnog sekretara i da je ne tako davno primao javne čestitke za to “priznanje”.

Ali, sva Silajdžićeva iznevjerena obećanja o jačanju bosanske državnosti ovih dana počeo je da ispunjava Milorad Dodik.

On je, upornom blokadom svih proevropskih reformi i javnim naslađivanjem nad vlastitom okrutnom vizijom Bosne kao “mačke koja juri svoj rep” – i uz pomoć premijera Srbije Vojislava Koštunice – uspio najzad potpuno ujediniti zapadni dio međunarodne zajednice u pozivu na deblokadu reformskog procesa i osposobljavanje BiH kao funkcionalne, eurokompatibilne države. Povodom najavljene pobune srpskih političkih stranaka protiv mjera međunarodnog Visokog predstavnika sračunatih na oživljavanje proevropskih reformi svijet je, sa znakovitim izuzetkom Rusije, odgovorio jednim glasom.

Novi američki ambašador u BiH Čarls Ingliš (Charles English) poručio je kako je “sukob s Visokim predstavnikom sukob s Amerikom”; njegove kolege u Beogradu – predvođene britanskim ambasadorom – uručile su srbijanskom ministru inostranih poslova notu neslaganja s osporavanjem odluka Visokog predstavnika; generalni sekretar NATO-a pridružio se pozivima za deblokadu euroatlantskog puta BiH; Savjet za implementaciju mira reafirmisao je državnost i teritorijalni integritet BiH; čak su i poslovično šutljive Ujedinjene nacije izjavom svog generalnog sekretara izrazile “zabrinutost” zbog otpora reformskom kursu.

Svijet je u sinhronizovanom protivljenju Beograda i Banjaluke mjerama za uklanjanje institucionalnih barikada s bosanskog puta prema Evropi ovog puta prepoznao nastojanje da se produbljivanjem bosanske krize izdejstvuje što povoljnija pozicija uoči očekivane odluke o budućnosti Kosova. Zato je – u međunarodnim reagovanjima na najavljenu bunu u Republici Srpskoj – povučena linija razgraničenja kosovskog i bosanskog pitanja: “Razlika je u tome što je Bosna riješeno a Kosovo još neriješeno pitanje” – kažu međunarodni sponzori mirovnog procesa.

Oni su, ovom demonstracijom potpunog jedinstva u podršci oživljavanju evropskih perspektiva bosanske države, ponudili bar dvije važne poruke balkanskoj javnosti. Prva se odnosi na domašaje i ograničenja liderstva svedenog na političke soliste koji se nameću kao oličenje “zaštitnika nacionalnog interesa”: što su oni uporniji u odbijanju međunarodno prihvaćenih pravila ponašanja, to je svijet jedinstveniji u zahtjevu da se pravila poštuju ili da se prihvate posljedice u vidu izolacije i zaostajanja. Druga se tiče domaćih i stranih osporavatelja bosanske državnosti: ona je međunarodno utvrđena činjenica i za one koji u njoj žive krajnje je vrijeme da u njoj traže i najperspektivnija rješenja za sve jer će samo tako, u nekom budućem zajedničkom evropskom kontekstu, i najgorljiviji zagovornici ideje o svim sunarodnicima u jednoj državi ponovo naći zajednički dom pod evropskim krovom.

Ovom je autoru nakon prošlonedjeljne kolumne, u kojoj se nezaobilazno nametnula kriza povodom pokušaja međunarodnog Visokog predstavnika da deblokira proces “evropeizacije Bosne i Hercegovine”, jedan čitalac postavio razložno pitanje: “Da li vi zaista mislite da je položaj i djelokrug ovlašćenja Miroslava Lajčaka u duhu demokratskih tradicija koje Zapad nastoji da promoviše kao univerzalne vrijednosti civilizacije?” Prema pismima čitalaca oduvijek sam se odnosio s punim uvažavanjem, i nastojim da na svako od njih odgovorim u privatnoj prepisci – ne komentarišući ih javno – pa sam tako odgovorio i ovom čitaocu ali taj odgovor zbog aktuelnih dimenzija postavljenog pitanja iznimno dijelim i s drugima: “Iskreno, da su drzave nastale raspadom Jugoslavije, s izuzetkom Slovenije, znale da prepoznaju put kako su ga prepoznale nekad siromasnije susjedne zemlje - Lajcak nikad ne bi bio tu gdje jeste. Ovako smo ga, sa svim njegovim ovlastenjima, dobili ‘u paketu’ s misijom privođenja pameti. Nije u skladu s ‘univerzalnim vrijednostima’ kao uostalom i mnogo ostalog u nasim krajevima i ne vjerujem da za sada imamo kolektivnu mudrost da prigrlimo te vrijednosti. A nikakvu alternativu pripadanju Evropi - a u Evropi - ne vidim.” Ako se Putinove slike nude kao zamjena za evropske perspektive, onda tu predstoje još mnoge godine samoće.

Događaji protekle nedjelje potvrdili su koliko su funkcija i sva ovlašćenja visokog predstavnika sudbinski potrebni u projektovanom, a potpuno blokiranom, kretanju bosanske države od Dejtona prema Briselu i koliko je tragično pogrešna bila pretpostavka Lajčakovog prethodnika, Kristiana Švarca Šilinga (Christian Sćwarz Sćilling) da može samim Bosancima (i Hercegovcima, dakako) ostaviti da grade svoj evropski put. Premijer srpskog entiteta otvorio je oči i posljednjem zapadnom posmatraču balkanskih zbivanja kad je u gostovanju na televiziji Srbije vlastitu viziju BiH sažeo u sliku “mačke koja juri svoj rep”. Tamo gdje se na visokoj državnoj funkciji nalazi neko ko se naslađuje tom slikom potpune nemoći vlastite države – a BiH i po Dejtonu jeste Dodikova država – jednostavno nema alternative nekoj vrsti međunarodne prinudne uprave.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG