Dostupni linkovi

Iako je novi statut kojim je Mostar trebao postati jedinstven grad donesen prije tri godine, svakodnevni život Mostara nastavlja funkcionisati odvojeno.

Na bošnjačkoj i hrvatskoj strani: paralelne osnovne i srednje škole, dva univerziteta, zdravstvene i kulturne institucije, komunalna preduzeća, pa čak i ustanove koje su pravno ujedinjene nastavljaju raditi fizički odvojene u dva dijela grada sa gotovo jednonacionalnom strukturom zaposlenika. Ovakvo stanje primjećuju i građani Mostara koji za naš radio kažu:

„Ne valjamo međusobno. Meni je 78 godina, nikad ovoliko nije bilo neke mržnje, ali to nije mržnja da ja tebi opsujem nešto ili ti meni.“

„Ponosna sam što sam Mostarka, što je ovaj Mostar divan - samo da hoće još biti onako kao prije rata.“

„Meni je moj grad jako drag. Ja sam Mostarka i žao mi je što nema Mostaraca - ipak su se razišli.“

„Ako gledate ruševine, gledate prljavštinu. Jedino sam ponosan na Stari grad, odnosno Stari most. A ostalo ništa ne valja.“

Samo u centralnoj gradskoj zoni preko 400 porodica još uvijek čeka na obnovu svojih domova. Mnogi od njih u stanju socijalne potrebe plaćaju skupe stanarije jer mjesta u alternativnom smještaju nema dovoljno. Poput Muradifa Kurtovića, oko hiljadu Mostaraca i dalje su izbjeglice u vlastitom gradu:

„Ja sam do maja 1993. živio u ovoj ulici na broju 36. U toj zgradi je tada živjelo 19 obitelji svih nacionalnosti. Od tih 19 obitelji, 16 je izvršilo povrat imovine, 3 nisu jer su državljani druge zemlje. Od tih 16, 13 živi u gradu Mostaru, i jedno je u Stocu, jedno u Trebinju, samo je jedno van BiH. Procenat povratka, znači, ljudi koji bi tu živjeli je blizu 90 posto.“

U gradu u kojem postoje dva sistema informacija ne treba čuditi zbog čega centralna gradska zona još uvijek nije obnovljena. Iako je novi statut Mostara ukidanjem šest općina pretpostavljao racionalnu gradsku administraciju, status prekobrojnih zaposlenika u javnim ustanovama ni danas nije riješen, dok dvije hiljade slučajeva bespravne gradnje dovoljno govori o efikasnosti mostarske gradske uprave. Probleme priznaje i mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić:

„Pa mislim da ostaci ratnog vremena opterećuju. Opterećuju na više načina. Rekao bih, prije svega, da opterećuju neke međuljudske veze, što je sigurno jedan od preduvjeta za jednu harmonizaciju života u ovom gradu i u BiH. Drugi problemi su napravljene određene greške, poslije toga napravljena dva grada, reko bih, u Mostaru i institucije paralelnog tipa koje su imale ogroman broj uposlenih i, normalno, sa takvom strukturom uposlenih, koja je jako loša - moram reći da ne zadovoljava adekvatno ni stručnom spremom ni sposobnošću svojom - da posljedice toga su jako uočljive.“

Mostar danas ima oko 120.000 stanovnika. Dvanaest godina nakon rata najviše je Hrvata. Najmanje je prijeratnih stanovnika grada koji su svoj dom nakon ratnih strahota pronašli većim dijelom u skandinavskim zemljama, te Hrvatskoj i Srbiji. Samo manji broj odlučio se na povratak, najviše zbog situacije u kojoj se i dalje nalazi Mostar.

Sena Čorić u hrvatskom logoru vojnom provela je devet mjeseci, gdje je zarobljena i mučena. Danas se bavi humanitarnim radom kroz udruženje žena Sumeja, čije su članice žene svih nacionalnosti. Pa ipak za naš radio kaže:

„Pa mislim da ljudi žive, znate kako - kad imate jednu košulju, pa bez obzira da li vam ona bila tijesna ili ne, nemate drugu, i tu košulju počnete nositi i polako se počnete navikavati na nju. Mislim da je to tako i kod ovih građana - da su se navikli na takvo stanje, da su godine učinile svoje. Ja se samo bojim, stalno se bojim, nekih stvari uspavanih, onih potisnutih osjećaja, i jesu li stvarni i iskreni odnosi među ljudima.“

Prema podacima Turističke zajednice, samo u prvih šest mjeseci ove godine, kroz grad Mostar prošlo je pola miliona turista. Iako smještajni kapaciteti postoje, većina turista se zadrži u Mostaru tek nekoliko sati u okviru posjete Međugorju ili Dubrovniku. Od turizma se ipak da živjeti, kaže nam Alica Jakirović, čiji se umjetnički atelje nalazi u neposrednoj blizini Starog mosta:

„Više rada, to bi puno brže bilo i bolje - i odnosi i sve bi bilo, samo da ljudi rade.“

Sličnog je stajališta i 30 godina mlađi, također umjetnik Mario Knezović, koji kroz svoju muziku i grupu Zoster pokušava animirati mlade ljude u gradu koji je i sam postao veliki turbo folk:

„Ja sam optimista zato što mislim da će doći opet novi klinci koji ne trebaju imati respekt ni poštovanje prema... i neće ga ni imati, sigurno. Oni će znati što hoće. Mi danas ne znamo - mnogi. I tako da mi se ne trebamo se ni žaliti toliko na naše stanje jer smo ga sami, ustvari, proizveli.“

Unatoč pozitivnim ocjenama međunarodne zajednice, Mostar još uvijek nije objedinjen grad zahvaljujući, prije svega, aktuelnim politikama. Utješno, ipak, zvuči da su nekoliko koraka ispred mnogih građani Mostara koji su, poput naših sugovornika, odlučili živjeti u gradu - a ne u hrvatskom i bošnjačkom dijelu.

  • 16x9 Image

    Tina Jelin - Dizdar

    Novinarstvom se počela baviti 1996. godine. Od 1998. radi za Radio Slobodna Evropa. Bila je i stalni suradnik Studija 88,  Radija101, Reuters-a. Višestruko nagrađivana novinarka.

XS
SM
MD
LG