Dostupni linkovi

Štrajk glađu u "Gornjem Ibru"


Rožaje, preduzeće "Gornji Ibar"

U Rožajama već osam dana štrajkuje glađu oko 70 radnika „Gornjeg Ibra“ koji traže otpremnine koje su već podijeljene njihovim kolegama. Oni, koji se iz administrativnih razloga nijesu našli u socijalnom paketu, ogorčeni su posebno na svoje bivše kolege koje ih nijesu podržale u zahtjevima da dobiju ono što ih sljeduje.

Radi se o prvom štrajku glađu, do sada nezabilježenom u Rožajama, i pored brojnih ekonomskih i drugih problema minulih godina koji su postojali u tom gradu. Štrajkači su u „Gornjem Ibru“, drvoprerađivačkom kombinatu, koji je prije nekoliko dana otkupila crnogorska Vlada. Njihovih oko 500 kolega dobilo je otpremnine od po nekoliko hiljada eura, zavisno od staža, a oni nijesu. Razlog je to što ih stečajna uprava koja je minule četiri godine upravljala firmom nijednom nije pozvala u radni angažman.

To je razlog koji, tvrde štrajkači, nema nikakvog uporišta u zakonu i klasnična je diskriminacija dijela ljudi koji, kaže Mevljuda Kurtagić, nijesu imali «veze i vezice» da makar formalno budu pozvani u preduzeće koje za vrijeme stečaja skoro i da nije radilo.

„Bila sam juče u bolnici i primila infuziju i inekcije u kuk i u venu. Ovo je Teksas ovdje. Moje dijete skroz odličan đak je bio, đe mi je sada, eno ga na ulicu. Da mi nije brata iz Austrije, šipak bih mogla da živim“, ogorčena je Kurtagić, inače samohrana majka čija mjesečna primanja iznose 30 eura iz zavoda za socijalno staranje.

Miladin Beloica, Amer Hodžić i Daut Ibrahimović su u Štrajkačnom odboru. Pored pravde koja im je zakinuta, kao najveću nesreću ističu podjelu koja se u Rožajama napravila diskriminacijom dijela ljudi. Oni će izdržati, tvrde, ali će ostati gorčina zbog prijatelja s kojima su radili i koji su ih ostavili na cjedilu samo da bi se domogli nekoliko hiljada eura. „To se teško zaboravlja i ispravlja“, kažu oni.

Zašto nijesu i nas na spisak stavili. Da su nas stavili ne bi se danas ovo ovdje dešavalo“, priča Beloica. On objašnjava da je njegovih sedamdeset kolega sada po drugi put diskriminisano. Prvi je put to bilo kada ih u minule četiri godine nijednom nijesu pozvali makar na privremeni rad koji bi im obezbijedio koliko - toliko veća socijalna primanja, a drugi put sada – kada su eliminisani sa spiska za pakete socijalne zaštite u otpremninama.

„Najgore je što smo mi ogorčeni na njih, naše prijatelje, što su nas posvađali sa njima. Sa njima smo dijelili zlo i dobro po dva’es i trides’ godina“, priča Ibrahimović. On kaže da je podrška njegovih dojučerašnjih kolega koji su primili po nekoliko hiljada eura otpremnina izostala iz najsebičnijih razloga. «Da smo i mi bili na tim spiskovima od 3,2 miliona eura koje je dala Vlada oni bi imali manje po nekoliko stotina eura. Ovako, njima sve, nama ništa», kaže Ibrahimović.

Slično misli i Amer Hodžić. On je tridesetak godina radnog staža proveo u «Gornjem Ibru», „Ovaj grad je jednu najvišu bruku doživio za ovih pedeset godina što ja pamtim. Ovo je jedna najveća bruka i sramota za ovaj grad i kada nas je izigrala takva jedna grupica ljudi. Oni su uzeli pare, to će pojesti i opet će doći na ulicu, s nama zajedno“, vjeruje Hodžić.

„Jednostavno su nas prodale kolega. Nemaš više prijatelja. Imao si prijatelja i više ga nemaš. Ružan događaj. To je najgori osjećaj koji mi imamo, taj osjećaj gorčine u ustima je samo zbog toga“, dodaje Ibrahimović.

Intervju sa štrajkačima glađu je prikinuo zdravstveni problem Aleksandre Ledenić. Ona je šesnaesti slučaj koji su kolege za minulih osam dana odnijeli u Hitnu pomoć:

«Glavu gore, gore glavu joj podigni. Đavo odnio i pare i sve», viče sredovječan prosijed radnik, tražeći na mobilnom telefonu broj hitne pomoći.

« Svaki dan je ovako. Ja sam četiri venske injekcije primila», priča Mevljida Kurtagić.

Niko od državnih i opštinskih čelnika nije posjetio štrajkače minulih osam dana štrajka. Oni će izdržati koliko im izdrže srca, pričaju. A srca načeta jesu, pogotovo zbog prekinutih prijateljstava koja bole i više od bezakonja i nepravde koja im se nanosi nedavanjem otpremnina. «Osjećaj koji mi imamo, to je stvarno užas. Ne znam da li smo građani ove države, šta smo? Izgleda da smo jedino za zaokruživanje nekog glasačkog listića potrebni. Ovo je tako bijedno, ružno», priča Amer Hodžić.

XS
SM
MD
LG