Bivši logoraš Mehmed Begić iz Ključa i profesorica sociologije Janja Beč iz Novog Sada, nakon sedam godina prijateljstva, odlučili su da se pobratime:
«Rekla mi je:’Ja sam sa svojom mamom razgovarala, mama se slaže, razgovaraj ti sa svojom suprugom i sa mamom.’ I moji su se složili.»
Ideju o bratimljenju predložila je Janja Beč:
«Kada je meni bilo jako teško nešto u Bosni i onda je meni on tada jako jako pomogao. To je bilo neki klik, ono još jedno što je doprinelo da ja to njemu ponudim. Znači ne odjedanput, haj’ sad smo se videli - nego sedam godina proveravaalo se to prijateljstvo. I ja sam sada prvi puta bila u njegovoj kući, prvi put sam bila sa njegovom porodicom, sa njegovom decom. To je bilo izuzetno svečano, baš kao prava porodica.»
Kažu da su željeli ličnim primjerom da doprinesu uspostavljanju povjerenja između ljudi na prostorima bivše Jugoslavije. Za Mehmeda je to i jedan vid protesta protiv zločina:
«Sam čin je oblik protesta protiv zločina i genocida koji se desio u BiH i koji su uradili zločinci, po njihovim riječima, u ime srpskog naroda. Htjeli smo ličnim primjerom pokazati da ni zlo, ni ne znam što ne može ljude koji misle, koji imaju snage da se uzdignu i na muci, kao i u nekim dobrima situacijama, iznad toga i ponašaju se na način kako to traže i svete knjige i ljudsko dostojanstvo ne mogu uništiti veze među ljudima i da ne mogu uništiti ono što je dobro.»
Suosjećajući se sa Mehmedovom boli, Janja Beč dodaje:
«Mehmed Begić koji je izgubio 1992. godine oca i brata i ja koja nisam izgubila nikoga - znači da je on uspeo da to prevaziđe i da on prihvati tu moju inicijativu i da se uzdigne iznad tog kolektiviteta.»
Mehmed Begić je bio zatočen 202 dana u logoru Manjača, kod Banje Luke, a srpske vojne snage su mu ubile oca i brata. Kaže kako nije izgubio vjeru u ljude ni u najtežim trenucima:
«Dok sam ja bio u logoru, ja sam razmišljao da li svi ljudi koje sam poznavao i koji su iz srpskog naroda sada misle da mene na Manjači treba zaklati. I onda u jednom trenutku kada je Međunarodni crveni križ došao i dao svakome od nas jedan papir da može napisati neku poruku. Ja sam poslao prijatelju mom, kolegi sa fakulteta poruku. I rekao najbližem prijatelju do sebe: ’Ja ću sada napisati poruku jednom Srbinu. Ukoliko dobijem odgovor mene ništa slomiti neće. Ako ne dobijem odgovor u narednih četiri, pet mjeseci, onda vjerovatno ja više neću izdržati.’ I dobio sam poslije par mjeseci odgovor napisan ćirilicom.»
I Janju Beč je upoznao u sklopu posla, te o svojoj, sada posestrimi, Mehmed kaže:
«Mislim da je jedan veliki borac za istinu. Mi se viđamo dosta rijetko. Ona je zaslužila naše divljenje i našu ljubav, tako da profesorica Janja Beč je i počasni građanin općine Ključ.»
Nadaju se da će ovaj gest prvenstveno utjecati na njihovu djecu, te da će, iako imaju pravo na mržnju, ipak naći načina da razgovaraju o svemu što se dešavalo na prostorima bivše Jugoslavije:
«Kažu da kad nestane potpunog povjerenja među ljudima, onda će da bude sudnji dan.»
Porodica Begić je svog novog člana dobro prihvatila:
«Ja sam zato ovde što ću od sutra biti vaša tetka. Onda su dečaci, ja sam njih stalno grlila, kad sam odlazila, me zagrlili sami - nisam morala da im kažem.»
Janja Beč se u poslijednjih 12 godina bavi istraživanjem ratnih zločina i genocida, a u knjizi «Pucanje duše» objavila je potresna svjedočenja žena, Bošnjakinja iz Ključa i okoline koje su izgubile svoje najmilije u masovnim ubistvima. Bila je 2005. godine nominovana za Nobelovu nagradu za mir.
