Dostupni linkovi

Prošle nedjelje, svakovrsnim bosanskohercegovačkim podjelama i napuknućima – u kojima je sve odavno podijeljeno bar na tri - najzad je i na nivou kakve-takve akademske artikulacije pridodata i posebno emocinalno nabijena podjela na “ovdašnje” i “tamošnje”.


Akademik Muhamed Filipović, u istupu na sarajevskim “danima bh. dijaspore” a nekako istovremeno i u kolumni u “Nezavisnim novinama”, upustio se u osvjetljavanje “fenomena dijaspore”. U tom javnom istupu i svom novinskom uratku objeručke je prisvojio sve čaršijcke predrasude, stereotipe i diskvalifikacije o tzv. bosanskoj dijaspori. Opisao je – kako sam duboko učeno kaže - “dijasporce” kao ljude koji se svakoga ljeta pomole u svojim velikim kolima i sa dosta novca za naše prilike; paradiraju svojim uspjehom u dalekom svijetu; a zapravo postaju postepeno ali sigurno za “nas” stranci; zapravo, čitava dva svijeta. Učesnici kongresa reagovali su uvrijeđeno pa je i akademik uvrijeđeno napustio skup izražavajući žaljenje što se uopšte i odazvao pozivu.

Bilo bi šteta da se nije odazvao. Filipović je, naime, i posljednjem “be-ha nostalgičaru” u svijetu koji to hoće da vidi, pokazao šta vladajuća pamet na sve tri strane podijeljene države misli o onima koji su otišli u svijet kao prognanici ili izbjeglice a sada se tretiraju tek kao pobjegulje, emigranti ili čak kao turisti. Poruka od kuće, u parafrazi rodoljubive Šantićeve pjesme glasi: Ostajte ondje.

Ne treba se naročito ljutiti na akademika, on ima istoriju vrlo fleksibilnih stavova i lojalnosti: u mudrosti na iznajmljivanje, bio je i Hamdijin-i Alijin-i Adilov-pa opet Alijin, iako bi u naknadnoj nezavisnosti bio najsretniji da bude viđen kao ni Hamdijin-ni Alijin-ni Adilov. Tako ni njegovo sikterisanje preživjelih Bosanaca i Hercegovaca iz svijeta ne mora biti neki trajan i promišljen stav. Da jeste – ne bi mu se, ni u članku pisanom mahom za publiku u srpskom entitetu, omaklo da o “dijasaporcima” recimo napiše kako “nije ovdje važno kako su i zbog čega to postali, ko ih je u tu poziciju doveo, ko ih je prevario i obmanuo i ko je kakve račune i planove sa njima imao”.

Da nije haškog tribunala i haških presuda, prevlađujuća domaća pamet već bi u ovoj generaciji, samo petnaest godina nakon početka ubijanja Bosne, bila spremna da otpiše izbjegle i prognane kao “obmanute”, kao da su Omarska, Manjača, Dretelj i druga masovna stratišta – sve do Srebrenice – bili povoljna alternativa odlasku.

“I mene su progonili ali sam ostao” – ponudio je akademik lični primjer patriotizma, elegantno propuštajući da kaže kako je on “ostao” na brisanom prostoru i tako opasnih mjesta kakva su, recimo, bosanske ambasade u Bernu i Londonu.

Nije akademik, odbacujući “dijasporce”, uradio ništa što već godinama ne rade vlasti kojima je u različitim fazama svoje intelektualne nezavisnosti čas služio a čas ih autoritativno kritikovao.

Bio sam, na počecima akademskog gostovanja u Americi, pozvan na jedno okupljanje Bosanaca i Hercegovaca u okolini Vašingtona. Među inicijatorima i učesnicima bilo je izbjeglica svih be-ha nacionalnosti. Obratio im se tadašnji Izetbegovićev čovjek od povjerenja, njegov ambasador-at-large, Dr. Nedžib Šaćirbej i lijepo im rekao: “Srbi i Hrvati odavno imaju svoju emigraciju i svoje klubove u ovoj zemlji; sada je vrijeme da i mi imamo svoje”. Kako god to prevodili, svi oni “drugi” lijepo su razumjeli da im tu više nije mjesto.

Vremenom je i to šta znači “svoje” dobilo nova značenja i tumačenja. Iz bošnjačko-muslimanskog “kulturno-istorijskog kruga” izdvojili su se izabranici povezani mladomuslimansko-rodbinskim vezama. Jeftini slatkorječivi patriotizam, sa porukom “ne dozvolite da vam tuđina postane domovina a domovina tuđina”, zamijenjen je ekonomskim i političkim pragmatizmom, kulminirajući u državno sponzoriranoj pretvorbi nekadašnjih društvenih firmi u firme odabranih društvanaca; u otkupu – sa elementima otimačine – poslovnih i stambenih prostora; promociji novoproizvedenih akademskih, naučnih, umjetničkih i svakojakih vrijednosti i autoriteta, poništavajući bilo kakvu želju “ovdašnjih” i bilo kakve realne mogućnosti “tamošnjih” da se prognani ikada vrate.

To je odavno kristalno jasno na nivou “domaće” dnevne politike: od bahate vladavine većine i ponižavanja manjine u svakom od nacionalno ograđenih zabrana preko sistematskog obeshrabrivanja učešća prognanih na izborima – uvođenjem raznih registracija i birokratskih procedura – do otvorene zakonske prijetnje oduzimanjem državljanstva prognanicima kojima, recimo, ni Sjedinjene Države ničim ne ograničavaju pravo da uz američko imaju i državljanstvo države rođenja.

“Povratak prognanih” postao je tako tek prigodna parola za dizanje političkih napetosti; aspirin za umirenje savjesti učesnika i potpisnika raznih nagodbi o podjeli “stopostotne BiH”; ishod na kakav odavno više ne pomišljaju ozbiljno ni “ovdašnji” ni “tamošnji”.

Kao neku vrstu “završnih radova” na tom projektu konačnog otuđivanja “dijasporaca”, koje eto i akademik gura u nekakav drugi i tuđ svijet, bosanska ambasadorka u Vašingtonu – na primjer – govoreći pred američkom publikom o Bosni kao “izvanredom uspjehu” taj uspjeh ilustruje impozantnim porastom turizma u zemlji koju predstavlja.

Znam nešto o tome ko su najčešći turisti koji ambasadorki i njenoj državi omogućuju da šire šarene laže o uspjehu.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG