Dostupni linkovi

Bosanskohercegovački političari “na svim stranama”, kako se u bolesnoj neutralnosti tokom ubijanja Bosne izražavao UNPROFOR, doveli su tehnologiju vladanja do tačke na kojoj je postignuto duboko uspavljivanje kritičke javnosti.


Temeljito izluđivani neumornim sukobljavanjima svojih izabranika o stvarima nad kojima nemaju nikakvih nadležnosti - za stopostotnu ili podijeljenu BiH; za ukidanje ili otcjepljenje srpskog entiteta; za “provođenje presude” koja nikoga pravno ne obavezuje ili ignorisanje i onoga na šta ona očito upućuje … - građani kao da nemaju volje ili načina da podviknu, da se pobune, da zahtijevaju odgovornost za zapuštanje državnih poslova koji jesu u nadležnosti političara a od stvarnog su, a ne izmišljenog, “vitalnog nacionalnog interesa”.

Najnoviji povod za ova, priznajem, prilično uopštena razmišljanja nalazim u ravnodušnosti s kojom je primljena vijest koja bi svuda gdje postoji kritička javnost i odgovornost za javne poslove izazvala alarm dramatičnih razmjera. Riječ je o najavi kako bi susjedna Hrvatska, ako ne dođe do napretka u približavanju BiH Evropi, mogla uvesti vize za bosanskohercegovačke državljane.

Pred takvom perspektivom bilo bi najnormalnije da, preko svojih akademika i komentatora, nevladinih organizacija i nezavisnih medija, najzad uznemireni građanin poruči verbalnim ratnicima: “Zavežite i hvatajte se posla!”

Nikakve uzbune izgleda neće biti. Be-ha političari, naprotiv, uspijevaju da i sasvim logična pitanja o tome zašto bi državno ministarstvo spoljnih poslova trebalo da kupuje stotinu primjeraka knjige nekog domaćeg autora (“Prokletstvo muslimana” Nijaza Durakovića) ispolitiziraju do svađje o nacionalnoj pripadnosti ministra umjesto da on objasni baš takav čitalački ukus. Kad je već o ukusima riječ, javni bi interes – i to u najosjetljivijoj oblasti: zapošljavanju – nalagao da se temeljitije ispita i kako će smanjenju nezaposlenosti doprinijeti nabavka deset tomova sabranih djela Alije Izetbegovića od strane Zavoda za zapošljavanje i jesu li sličan interes za tu literaturu o trošku javnosti iskazivali i direktori drugih javnih institucija.

Kao da baš ništa osim već višemjesečne verbalne koride, Dodik protiv Silajdžića – u kojoj, začudo, jedan drugome samo učvršćuju rejting u vlastitim plemenima - ne može probuditi usnulu kritičku javnost. Ovo sa vizama je, ipak, mnogo ozbiljnija stvar od bilo čega što izjavljuju dvojica spomenutih ili njihove političke pratilje.

Zaostajanje u približavanju Evropi za susjednim zemljama prijeti, naime, novom izolacijom Bosne i Hercegovine. Dođe li do toga – za to neće biti kriva Hrvatska, koja će vize eventualno uvesti kao uslov vlastitog prijema u Evropsku uniju, nego isključivo domaći političari koji, eto, uvijek imaju prečeg posla nego da se počnu baviti vlastitim poslom.

Sjećam se prvih iskustava s europeizacijom susjedstva. Događalo mi se tokom rata u Bosni da sam, odlazeći dva-tri puta poslovima urednika ratnog “Oslobođenja” u Ljubljanu, morao čekati na granici između Hrvatske i Slovenije da poslovni partner iz novinske kuće “Delo” pošalje fax-poruku na granični prelaz u kojoj će napisati da dolazim na njihov poziv, u službenu posjetu, i da će se oni pobrinuti za moj boravak i moj odlazak. (O novinarskoj solidarnosti “Dela” s ratnim “Oslobođenjem” – sve najbolje.) Znam da je ta striktna kontrola granice ponekad vrijeđala osjećanja Bosanaca koji su odjednom postali stranci na granici zemlje koja je do juče bila “isto što i mi” i znam da je bilo i pretjerivanja među slovenačkim graničarima u demonstriranju neiživljene “neodvisnost” ali sam ih potpuno razumio: to je bio uslov da se Slovenija kvalifikuje za pripadanje evropskoj porodici naroda. Moram reći da sam, iz balkanske perspektive, impresioniran kako su Slovenci prešli taj put od jedne od jugoslovenskih republika do punopravne članice Evropske unije, u kojoj su ekonomski već ušli u “eurozonu” a politički će od januara i predsjedavati Unijom. Za razliku od histerične potrage za što starijim identitima u ostalim postjugoslovenskim zemljama, Slovenci nisu odbacili stare niti olako prihvatali nove vrijednosti: na poratnim putovanjima od Beča za Sarajevo i nazad u Maribor sam i dalje ulazio dugom Partizanskom ulicom do Trga Maršala Tita; “Delo” je i danas – kao što je bilo nekada – najugledniji slovenački dnevni list; a zemljom je u prvih deset godina nezavisnosti predsjedavao predratni vođa Milan Kučan a zamijenio ga bivši predsjednik jugoslovenskog predsjedništva Janez Drnovšek.

Nešto neugodniji bili su moji ratni susreti s hrvatskim graničarima. Na proputovanju iz Berlina za Sarajevo u proljeće ratne 1993. preživio sam isljeđivanje kakvim bi bili zadovoljni i najmračniji režimi.

“Kuda idete; kako ćete u Sarajevo; koliko dana ostajete u Hrvatskoj; gdje ćete odsjesti – adresa i telefon; koliko novca imate – treba vam 200 maraka dnevno; pokažite novac; i, da se razumijemo, da za tri dana iziđete iz Hrvatske”.

“Sa zadovoljstvom” – rekao sam.

“Patriotske barikade” na evropskom putu, od suprotstavljanja ustavnim promjenama koje su vodile postepenom jačanju države do obustave i čak vraćanja godinu-dvije unazad pregovora o reformi policije, direktan su udar na dobrobit građana BiH bez obzira na nacionalnu, vjersku ili entitetsku pripadnost. Zaostajanje u stvaranju evropske investicione klime može se mjeriti u milijardama dolara ekonomske štete. Ako to možda mnogi i ne mogu izračunati, nagovještaj budućeg zatvaranja granica morao bi najzad podići na uzbunu.

Ne treba se čuditi što balkanski nacionalisti i ne žele u Evropu. Kad jednom BiH – uprkos svojim političarima – ipak postane dio evropske porodice naroda, tek tada će postati savršeno jasno koliko je kriminalno bilo ubijati za nove granice, državne ili entitetske svejedno, na kontinentu na kojem granice više nemaju nikakvog smisla. Kad građani ovog nesretnog podneblja budu mogli slobodno putovati i poslovati od Atine do Stokholma, sve što je sada tako politički nabijeno, poput “specijalnih veza” i “dvojnih državljanstava” i sličnih simboličnih poteza u razgradnji Bosne, postaće potpuno beznačajno. Začudo, pripadanje Evropi ispuniće i želju najzadrtijih zagovornika velikodržavlja – da žive pod istim krovom sa svojim sunarodnicima – samo što to neće biti ekskluzivan plemenski zabran već pripadanje zajedničkoj evropskoj kući.

  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG