Dostupni linkovi

Izgleda da medju mojim čitaocima postoji interes za raspravu o tome da li novinari pišu samo loše stvari, te kakva je situacija u bivšim nam domovinama. Pozdravljam, osobno, tu vrstu polemike. Tekst koji slijedi je još jedna reakcija čitalaca koju objavljujem od riječi do riječi.

"Ima jedan sjajan talijanski film, “La meglio gioventu” ili ti "Bolja/najbolja mladost." Ne znam kako je kod nas to bilo prevedeno. U rasponu od nekih 30 godina (i nekih 5-6 sati trajanja) film prikazuje zbivanja u Italiji i u jednoj talijanskoj obitelji. Žestoko, kako to već Italijani znaju, o "Crvenim brigadama", o ljubavi i sreći, bolesti i nesreći….Razmišljam kako bi izgledao jedan takav naš film, koji se odnosi na naše istorije i povijesti i naše ljubavi i sreće, bolesti i nesreće. I kako bi se zvao…."Gora stvarnost?"

Za zadnjeg mog posjeta bivšoj mi domovini hiljadu novih vijesti: propale lokalne novine, bile su dobre ali se nisu mogle oduprijeti napadima lokalnih i državnih naci(onali)sta. Kakva simbolika! Nema vise "Fronta Slobode!"

Priča se samo o tome koji je novopečeni lokalni bogatun, ili ti mafijaš, štagod novoga otvorio/kupio/preprodao/uništio; pa onda, standardno, koliko kasne penzije, plaće, koliko je sve poskupjelo i slično. Ipak kad moja majka spusti glas i skoro šapčući počne govoriti, znam šta slijedi - vijesti iz oblasti "mode": “Znaš ko se još zamot’o? Ona profesorica, M. iz naše gimnazije, žena onog M., znaš Fazilinog M.? Pa onda se zamotala i ona S. - razvela se od muža druge vjere i odmah se zamotala!“

Od svega me podilazi jeza ali od ovoga zadnjeg najvise. Mislim na M. što bijaše profesorica srpko-hrvatskog, (danas zacijelo bosanskog?), jezika, bila je lijepa, crvenokosa, dotjerana i utegnuta, kao da je sad vidim. Plavi kostim, suknja sa šlicom, gornji dio uzak, strukiran, vatrena crvena kosa, po ondašnjoj modi natapirana, rumenilo na usnama, oči lijepo oblikovane šminkom……kako li sad izgleda ova lijepa žena kad je zabradjena? Valjda je to i lakše kad si oko šezdesetih? Mislim joj na muža M. sjajnog amatera fotografa i u mladosti velikog ženskara što se u kasnim četrdesetim oženi lijepom i obrazovanom damom. Mislim na njega i njegovu zadnju izložbu...…Dosta fotografija koje se odnosi na vjeru. Valja bogu na ispovijed! Komentarišem tako žučno i pitam se kakav je to primjer mladjoj generaciji, šta će mladi od toga naučiti milom, a šta silom. Nismo ni mi, iz drugih vjera, bolji. Ali, moja mama je opravdava ovim riječima: "Pa bila je uvijek religiozna - kaže - iz takve je familije…." Ja vičem: a mogu li ja biti Jugoslaven kao što bijah uvijek, iz takve sam familijeeee…...!! Mama mi koluta očima: "Nemoj vikati, može te ko čuti. Tebi je lako, ti si vani, možeš tamo biti šta hoćeš, a mi moramo živjeti ovdje, vidiš kakvi smo, svako na svoju stranu vuče …." Shvatam da joj ne trebam zagorčavati život, već koliko sutra odlazim u svoju novu domovinu, gdje mogu biti šta hoću i gdje ću biti stranac za razlogom. I ovdje sam, kod kuće, stranac i to na jedan užasavajući način, bolno, bez razloga …...

Stranac tamo gdje sam živio i tamo gdje živim!

O kakvim negativnostima u novinama i na svim medijima vi pričate, gospodo? Stvarnost je gora!!! Nikada se mi nećemo vratiti, ni ja ni moja djeca, sigurno nikad! Čemu lagati i zavaravati sebe i druge? Nema nade!

Moj prijatelj kaže: Kad me uhvati nostalgija ja samo pročitam neke naše novine i odmah me pusti želja za povratkom! A ja mislim: otidji, pa vidi! Vidi djecu što sjede u različitim školama i uče različite/iste jezike i različite/iste povijesti/istorije, ljude što sjede po odvojenim kafanama/kavanama, extremiste što šeću ulicima, a sjede u kancelarijama vlasti i utjeruju običnim ljudima strah u kosti…..Bosna je podijeljena i što vrijeme prolazi podjele su sve dublje i teže. Niko iz vana to ne može riješiti, tu se vara moj nepoznati prijatelj koji vas čita i čije ste pismo objavili! Nikakvi stručnjaci - ni piloti ni ljekari ni akademici - sve dok narod što tamo živi ne digne kuku i motiku i ne rastjera stoku. I zato, vi novinari, pišite istinu, pišite šta se stvarno zbiva jer ovo što pišete nije ni blizu onoga što se dešava u stvarnosti…..jer stvarnost je zaista puno gora.

Jer jedino istina koja vrišti i zabrinjava ima šansu da je neko čuje i da nekog probudi!

Ne razumijem da neko želi pobjeći od istine – uljepšati tekst, završiti pozitivno, dati nadu…....zar treba nekog navesti na taj način da se vrati? Pa to bi bilo NEODGOVORNO od strane novinara! Nema vremena za sentimente, vrijeme je od akcije, a za to treba puno žrtvovati - staviti glavu (ne samo svoju već i svoje familije) u torbu, a ne samo “naći vremena dragi moj nepoznati gospodine!"

Zato – Nenade, pišite što više! Da se zna!"

  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG