Dostupni linkovi

Kad tuga i ovacije idu zajedno


Mislim da je bio negdje listopad 1991-e godine. Imali smo na TV Sarajevo javne rasprave o TV programu. Željeli smo se aktivno suprostaviti nacionalnim strankama i objasniti našim gledaocima šta mi od programa želimo i zašto radimo to što radimo. Nadali smo se da će nas gledaoci shvatiti te da će plaćati pretplatu. Nikad u životu neću zaboraviti jedan takav skup u Zenici kojem sam prisustvovao. Trajao je oko dva sata, a negdje pri kraju jedan je gradjanin rekao: "Vi i TV Sarajevo treba da nas povedete protiv nacionalnih stranaka. Krenite i mi ćemo vas slijediti!!" Naježio sam se kad je ta rečenica pozdravljena ovacijama.

Jedan čitalac se ljuti na mene jer smatra da posao novinara nije samo da registrira što se dešava i nije samo u tome da nadje ljude koji će sve to analizirati nego im je posao i da stvaraju pozitivnu atmosferu u jednom društvu, da svojom uredjivačkom politikom ne podliježu općim trendovima nego da se zalažu za istinske vrijednosti. Povod kritike je bila kolumna o Mostaru naslovljena sa: "Kad svi postanu škutori". Koluma je objavljena 25-og ovog mjeseca.
On (nemam ovlašćenja da mu kažem ime) piše da kad god dodje u Mostar i provede tamo 10 dana da uvijek sluša gluposti koje sam opisao u kolumni. On se pita: "Čuo sam da su ovo ljeto takozvani Mostarci prebili dva Amerikanca zato što se jedan od njih "usudio" da skoči sa Starog Mosta. Čuo sam još 5 ispada od kojih mi se smučilo. I hajde uzmimo da je to tako, uzmimo da su svi škutori. Pa zašto ne završiti tekst sa nekim pozivom da se mostarska raja koja živi vani organizuje i pomogne gradu (prije svega intelektualno)? Zašto ne ponuditi neko moguće riješenje? Zašto se ne zapitati zašto skokovi sa Starog Mosta traju samo jedan dan? Zašto da ne traju jedan mjesec dana (ili barem 7) kada je to velika turistička atrakcija - predkvalifikacije, kvalifikacije, finale........Jer, pazite ne radi se u biti o škutorima. Radi se o tome što taj koji je prebio momka u dresu hrvatske reprezentacije nije uhvaćen i zatvoren tako da se to javno obznani, pa da se slijedeći put svaki potencijalni idiot zamisli da li da uradi tako nešto. Zašto se ne potrudite (novinari generalno) da stvarno udjete u srž problema, a ne tek napisati samo još jedan u nizu članaka koji će nas navesti na to da u stvari prestanemo da čitamo vaše članke što zbog toga da se ne bi sekirali, što zbog toga što znamo šta će pisati u članku na osnovu naslova!"

Nije, naravno, ljutiti čitalac kolumne o Mostaru htio da novinari preuzmu neko političko kormilo, ali jeste ukazao na našu čestu novinarsku boljku, da bilježimo stvari i da ostajemo na površini. Novinarstvo je naprimjer (nadam se da je to neko uradio u BiH) moglo i MORALO otići korak dalje od one priče koju sam pomenuo u kolumni (kad je stranac ušetao u dresu hrvatske reprezentacije u onaj dio Mostara gdje to nije popularno, pa je prebijen, jer su tamošnji momci mislili da ih neki Hrvat provocira). Ići dalje znači postaviti pitanje da li su ti momci koji su isprebijali stranca kažnjeni? Ići dalje znači, da ako nisu kažnjeni, tada mora biti kažnjen neko ko ih nije kaznio! Jer, suština nije u tome da je neko pretučen nego je suština u tome da za to niko ne odgovara te da se to prihvaća, od strane javnosti i politike, kao lokalno herojstvo. Naravno, slijede drugačiji primjeri sa drugačijim ishodima, ali problem je isti - bez obzira o kojoj se majici i o kojoj se strani radilo. I tu je, poštovani čitaoče suština problema - ni vi ne pišete o majici, niti o pretučenom, niti o onim koji su tukli. Vi pišete o osnovnom elementu normalnog ljudskog života - o poštivanju zakona. Novinarstvo jeste profesija koja ima i pravo i dužnost na to pozivati. I tu ste u pravu.

"Ja imam 6 prijatelja i zajedno smo od svoje sedme godine. Svi živimo vani, ali bi se sutra vratili da ima bilo kakvog zakona dolje" - piše čitalac. "Ne znam da li će te se složiti, ali u situaciji kakva je trenutno u Mostaru, samo 10 obrazovanih ljudi sa zapadnim načinom razmišljanja i shvatanja obaveza bi donijeli napredak koji bi bio vidljiv. Jedini je problem što tih 10 potencijalnih živi na zapadu gdje postoji ZAKON. Ne radi se tu ni o platama više niti o bilo čemu. Dosta nas je ili dovoljno zaradilo ili jednostavno nam nije potrebno više od onoga što imamo i spremni smo da se vratimo DANAS. I još jedna stvar - ja priče o glupostima koje čujem svakog ljeta, čujem od raje koja živi dolje. Dakle normalne raje, a ne škutora. Ta raja nisu nikakvi škutori, nego kvalitet koji se zavukao u sebe i koji oživi samo mjesec dana ljeta kada mi, (ostali normalni), dodjemo izvana."

One davne 1991-e, u Zenici sam otprilike ovako odgovorio: "Onog trenutka kad se ja kao novinar i čitava TV Sarajevo kao institucija počnemo baviti time što vi od nas tražite, počnemo se baviti politikom, ja, kao pojedinac, te sekunde prestajem biti novinar i postajem političar, a televizija umjesto medijske kuće - postaje polička organizacija......Shvatili su me. Pretplata je bila sve manja, jer su nacionalne stranke, prije svega SDS i HDZ tražile da gledaoci pretplatu ne plaćaju jer to nije televizija "njihovog" naroda. I reklama je bilo sve manje. Sve je manje bilo i onih kojima je trebala "normalna" televizija, sve više onih kojima je trebala "njihova" televizija.

Onaj muškarac što je uputio poziv sa početka priče je nosio kožnu jaknu. Ruke su mu bile velike, teško onom koga dohvate. Lice grubo, možda. Bio je visok i snažan. Nije bio obrijan ali nije djelovao nepristojno. Glas mu je bio jak, ne bih rekao grub. I on i ostali, kad su čuli moj odgovor, znali su da sam u pravu. Ali, iz njihovih sam lica vidio tugu ljudi koji vide da im zemlja srlja u propast, u rat, a nemogu gotovo ništa učiniti. "Demokracija" je pomela sve one koji su ih mogli voditi ka demokraciji. Zato, umjesto da sa onog skupa u Zenici odem sretan jer smo dobili podršku i ovacije - bio sam tužan, isto kao i oni.

I iz istog razloga.

Email me Nenad Pejic
XS
SM
MD
LG