Dostupni linkovi

Izazovi javnih servisa


Enis ZEBIĆ Srđan JANKOVIĆ Aida ĐUGOM Želimir BOJOVIĆ Vlado AZINOVIĆ Imenovanju Hloverke Novak Srzić za glavnu urednicu informativnog programa Hrvatske televizije, novinarke koja je, uz ostalo, sredinom devedesetih ostala upamćena po nizu situacija koje su dovele u pitanje njezin profesionalni integritet, potakao je niz pitanja o ulozi medija u tranziciji. Novinari RSE potražili su odgovor na pitanje koliko je uspješna bila transformacija nekadašnjih državnih televizija u profesionalne i javne TV servise, te da li još uvijek vladajuće politike imaju presudan utjecaj na uređivanje programa ovih kuća.

Izbor Hloverke Novak Srzić na mjesto urednice informativnog programa Hrvatske televizije šokirao je dio hrvatske javnost. Oni se, naime, prisjećaju da je Hloverka Novak Srzić sredinom devedesetih godina, kao urednica i novinarka na Hrvatskoj televiziji, bila paradigma režimskog novinarstva. Evo kako je svoj glas protiv izbora Hloverke Novak Srzić na uredničku funkciju obrazložila za naš radio Darinka Janjanin, članica Programskog vijeća Hrvatske televizije kao predstavnica srpske zajednice u Hrvatskoj:

„Oni koji imaju dugo pamćenje, sjećaju se svih njenih neobjektivnih, neprofesionalnih, neuravnoteženih emisija, čak i govora mržnje.“

Da li se možda nekog detalja govora mržnje posebno prisjećate?

„Uvijek govorim o slučaju Romana Latkovića, zato što je to moj Riječanin, koji je bio toliko napadnut – ona je direktno u eter poslala poruku hajke na njega, da je morao zatražiti azil u Americi. Inače je vrsni novinar ,Novog lista‘.“

Iako je, po općoj ocjeni, Hrvatska televizija nakon 2000. krenula u mnogo profesionalnije i slobodnije vode, Hloverka Novak Srzić ostala je vjerna svom stilu iz devedesetih. O tome je za naš radio govorio dugogodišnji predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Žarko Puhovski:

„Ja sam prije dvije godine odbio surađivati s njom, nakon što je u jednoj emisiji, u kojoj smo bili Ivo Goldštajn i ja, sebi dopustila da tolerira jedan antisemitski ispad gledatelja i onda je naknadno tvrdila da uopće nije čula o čemu je riječ, iako je, kao mlađa od nas dvojice, ili barem od mene, morala biti u stanju to sasvim dobro čuti, i pokazala u najmanju ruku neprofesionalnost.“

Nakon što je Programsko vijeće Hrvatske radio televizije, koje je sastavljeno od predstavnika civilnog društva, izabralo Hloverku Novak Srzić, reagirali su tek rijetki pojedinci. Jedan od njih je urednik „Latinice“ na Hrvatskoj televiziji Denis Latin, koji za naš radio kaže kako – generalno – stanje javnih televizija od Ljubljane do Beograda nije
zadovoljavajuće:

„Ako se u Hrvatskoj nešto dobro događalo od 2000. godine naovamo, to je da smo imali neke naznake dobre javne televizije. Ono što se događa imenovanjem Hloverke Novak Srzić na mjesto urednice informativnog programa HTV-a, to je da se politika ponovo upliće, da profesija opet dolazi u drugi plan, da je politika, očito, putem Vijeća HRT-a i putem novih čelnika HTV-a, uspjela izboriti jedan dobar dio kolača za sebe, odnosno uspjela je ostvariti kontrolu u predstojeća dva mjeseca koliko će trajati predizborna kampanja u Hrvatskoj.“

Ovo imenovanje korak je natrag od dostignutih standarda javne televizije, slaže se i medijska analitičarka Gordana Vilović:

„Vjerojatno će biti dva koraka naprijed, tri koraka nazad, ali nisam sigurna da je to napravljeno da bi Hrvatska televizija još više postala javni servis za građane, nego je posrijedi nešto što su i politički interesi i strateški interesi. „

Publicist Ivan Zvonimir Čičak kaže kako je izbor Hloverke Novak Srzić, kao simbol povratka politike na javnu televiziju, rezultat lošeg Zakona o javnoj televiziji, iz vremena Antuna Vujića kao ministra kulture u koalicijskoj vladi Ivice Račana:

„Ovo što se sada dogodilo na televiziji je rezultat Vujićeve ,genijalnosti‘ i njegovog bolesnog zakona, na temelju kojeg se Vijeće HRT-a bira na temelju političkog dogovora među vladarima. Prema tome, sve što se kasnije događalo, od izbora nadalje, rezultat je političkog dogovora. Hloverka je samo rezultat nečeg što nije dobro. Bilo je za očekivat da će se nešto ovakvo dogoditi. Ona je dosta ne samo simbol, ona i Dijana Čuljak su bili čimbenici zastrašujućeg govora mržnje,“

Urednica na zagrebačkom nezavisnom Radiju 101 Zrinka Vrabec Mojzeš, slaže se sa Čičkovom ocjenom da je najveći dio krivice što Hrvatska televizija nije postala doista javni servis u zakonu koji je političke podjele u društvu preslikao u strukturu programskog vijeća koje donosi kadrovske odluke na televiziji:

„Mislim da je Hrvatska možda bila na putu da dobije javnu televiziju, ali je zapravo nikada nije imala, prije svega zato što nije imala zakonodavstvo koje bi joj omogućilo da ima stvarnu javnu televiziju, znači onakvu gdje na program ne bi utjecala politika.“

Ona nudi i objašnjenje kako to da nijedna oporbena stranka nije podigla svoj glas protiv ovog izbora:

„Nažalost, svim političkim strankama – a to se pokazalo i sadašnjim izborom Hloverke Novak Srzić na ovu poziciju, na što nijedna stranka nije reagirala – odgovara da imaju sličan profil ljudi i slične aparatčike na ključnim pozicijama. Ja mislim da oni očekuju da će upravo zato što se Hloverka pokazala kao sjajan serviser svakog režima, od komunističke partije do HDZ-a, čiji je član središnjeg odbora bila od devedesetih, budući da je ona odana svakom režimu ako joj dopusti da drži čelnu poziciju na Hrvatskoj televiziji, s njom se doista može manipulirati. Dakle, tko god dođe na vlast, može računati na lojalnost Hloverke Novak Srzić.“

Tjedan dana nakon imenovanja, očitovao se i Izvršni odbor Hrvatskog novinarskog društva. Oni tvrde da „Hloverka Novak Srzić, zbog značajnog doprinosa u pristranom informativnom programu na HTV-u sredinom devedesetih godina, ne udovoljava zahtjevima novinarske etike“.

Dakle, ponovimo najvažnije: po ocjeni naših sugovornika posljednjih godina nije bilo izravne kontrole jedne stranke nad javnom televizijom, ali problem je u tome što se odluke donose kao rezultat političkih dogovora, kompromisa i trgovine. Imenovanje Hloverke Novak Srzić neće biti korak naprijed, kažu naši sugovornici.
S koje strane?

RTS u tranziciji

Proces transformacije državne televizije Srbije u javni televizijski servis formalno već traje duže vrijeme, no za dio stručnjaka za ovu oblast, suštinskih promjena je malo.

Nakon kratkog tranzicijskog perioda, Radio-televizija Srbije u maju prošle godine postala je javni servis. Međutim, po oceni stručnjaka, ali i generalnog direktora RTS-a, taj proces transformacije još uvek nije završen. Razlozi za tu nezavršenost mogu se tražiti na mnogim mestima, kaže za Radio Slobodna Evropa Dragan Janjić, pomoćnik ministra kulture u Vladi Srbije zadužen za medije:

„Mislim da je to pre svega pitanje za stranke demokratskog i proevropskog operedelenja koje participiraju u vlasti.“

Stručnjaci ističu da je u procesu stvaranja javnog servisa učinjeno nekoliko bitnih stvari, kao što su uvođenje pretplate ili izbor upravnog odbora na način na koji to zakon propisuje. Ali to, po njihovim rečima, nije dovoljno. Rade Veljanovski, stručnjak za medije, profesor na Fakultetu političkih nauka, kaže za Radio Slobodna Evropa da je prvenstveno programska struktura ono što određuje da li je neki medijski sistem javni servis ili ne:

„Ono što se može reći o televizijskom programu, to je da on nije još do kraja javni servis, ali da se ka tome ide. Ono što još nedostaje u RTS-u da bi se za njega moglo reći da je javni servis, to je što nema dovoljno komunikacije sa slušaocima i gledaocima, dakle sa svojim pretplatnicima, što je inače veliko iskustvo i dugogodišnja praksa u javnim servisima u Evropi. Zatim, tek je prvi put prošle godine napravljen nekakav izveštaj o radu RTS-a za jednu godinu.“

Iako su mediji na izvestan način zaštićeniji od uticaja političkih stranaka ili ekonomskih centara moći, ti pritisci još uvek postoje. Veljanovski kaže da je politička kultura u Srbiji još uvek daleko od istinskog razumevanja i poštovanja principa da mediji, a pogotovo javni servis, treba da budu zaštićeni od bilo kakvog uticaja vlasti ili političkih organizacija:

„I to je zato što naše političke elite same nemaju dovoljno saznanja i dovoljno obrazovanja za tu stvar. One i dalje doživljavaju javnu radio-televiziju kao državni medij, dakle u krajnjoj liniji kao njihov medij.“

Veljanovski naglašava da sve velike stranke u Srbiji kontrolišu neke od medija i da je isti slučaj i sa RTS-om:

„Otprilike je prilično jasno da je to u najvećoj meri Demokratska stranka Srbije. Po Zakonu o radio-difuziji, javni radio-difuzni servis ima dužnost da proizvodi, kupuje i emituje radio-televizijske programe koji su od opšteg interesa za građane, a naročito u cilju ostvarivanja njihovih ljudskih i građanskih prava, razmene ideja i mišljenja, negovanja političke, polne, međunacionalne i verske tolerancije, kao i očuvanja nacionalnog identiteta. Programi koji se proizvode i emituju, posebno oni informativnog sadržaja, moraju da budu izbalansirani, neprstrasni i objektivni u tretiranju različitih političkih interesa i različitih subjekata i da se zalažu za slobodu i pluralizam izražavanja javnog mišljenja. Ali, Miljenko Dereta, predsednik Građanskih inicijativa, kaže za Radio Slobodna Evropa da se, sudeći po ovim odredbama, transformacija RTS-a u javni servis zapravo nije ni dogodila:

„Naša televizija ne obavlja svoj obrazovni deo, a to je dio jedan od najkvalitetnijih programa koje smo mi imali. On je sada potpuno zapostavljen. Dečiji program uopšte je potpuno zapostavljen. Dakle, naprosto su cele kategorije stanovništva marginalizovane. Ono što takođe nedostaje, to su prave javne debate o važnim pitanjima s kojima se Srbija suočava. To se uglavnom svede na šou-program ili na nešto što apsolutno nije zastupanje svih mišljenja koja postoje na sceni u Srbiji.“

Međutim, iako često ističe da je RTS napravila krupne pomake u profesionalnom standardu, posebno u oblasti informativnog programa, generalni direktor RTS-a Aleksandar Tijanić kaže za RSE da sadašnjom Radio-televizijom Srbije još uvek nije zadovoljan:

„Mi nismo zadovoljni našim programom u školskom, dečijem, obrazovnom, naučnom programu, iz prostog razloga što morate znati s koje tačke smo krenuli u popravak celog programa. Znači, bombardovanje – 400 miliona dolara štete, zastarela tehnika, ljudi koji su vrlo često kadrovi birani po lojalnosti i političkom kriterijumu, a ne po profesionalnom. I s obzirom na to, ja mogu reći da je to program koji se reće između dvojke i trojke. Mi moramo doći na čvrstu četvorku i tek onda možemo reći da ispunjavamo svoju društvenu funkciju. Ja očekujem da će RTS do kraja decenije dobiti potpuno zadovoljavajuću ocenu u svim segmentima svog programa.“

Za Veljanovskog, poseban problem u formatiranju RTS-a kao javnog servisa predstavlja i veoma loš medijski personal:

„Ja sam vrlo nezadovoljan personalom generalno, onim koji stoji na vrhu. Mislim da bi RTS kao javni servis morao mnogo više da se pozabavi time da dovede obrazovane i kompetentne novinare na svoje programe.“

Da bi se Radio-televizija Srbije na kraju ipak pretvorila u javni servis koji služi građanima, a ne političarima i njihovim strankama, nužno je donositi zakone i unapređivati mehanizme kontrole rada javnog servisa, kaže Dragan Janjić:

„Treba prilagođavati zakone, možda pooštravati neku kaznenu politiku, ali uvek treba voditi računa o tome da se na taj način lako sklizne u kontrolu nad medijima. Nama ne treba kontrola nad medijima. Nama trebaju pravila, a ne kontrola i direktan uticaj. Sve što je direktan uticaj treba izbegavati.“

Jedna državna i dvije entiteske televizije

Kao i sve ostalo u toj zemlji, i priča o javnom RTV servisu u Bosni i Hercegovini komplicirana je i duga, a ishod transformacije u ovoj oblasti još je uvijek neizvjestan.

Komplikovan radio-televizijski sistem, još jedan je dokaz specifičnosti Bosne i Hercegovine kao zemlje, jer bosanskohercegovački javni servis čine tri radio-televizije, odnosno jedna državna i dvije entitetske. Transformacija nekadašnje državne televizije u radio-televizijski servis još nije okončana. Sporan je ostao Zakon o radio-televiziji Federacije BiH.

Predsjednik Upravnog odbora BH RT-a Nikola Deretić kaže da dok se ne izabere upravni odbor ove medijske kuće, ona ne može na pravi način funkcionisati:

„Oni su taj treći upravni odbor, bez koga ne možemo donositi valjane odluke. Njihovim izborom slijedi proces uspostavljanja četvrtog pravnog subjekta, to je ta famozna korporacija o kojoj mnogo govorimo, koja će biti svojevrstan uslužni servis za sva tri javna emitera. Dakle, jednom riječju, proces još nije gotov.“

Zakon o radio-televiziji Federacije BiH, uz reformu policije, jedan je od uslova za potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s Evropskom unijom. Zakon je donesen u oba doma federalnog parlamenta, ali Klub poslanika Hrvata traži od Ustavnog suda FBiH utvrđivanje da li je ovim zakonom ugrožen vitalni nacionalni interes ovog konstitutivnog naroda.

Predsjednik Upravnog odbora Radio-televizije FBiH profesor doktor Slavo Kukić pojašnjava o čemu se zapravo radi:

„Zastupnici stranaka s hrvatskim nacionalnim predznakom su u Federalnom parlamentu tražili da se zakonom regulira postojanje dvaju radijskih i televizijskih kanala u okviru Radio-televizije FBiH – jednog na hrvatskom jeziku i jednog na bosanskom jeziku. Taj zahtjev stranaka s hrvatskim predznakom Predstavnički dom nije prihvatio. Nije dobio ni zeleno svjetlo na Domu naroda. Međutim, zbog toga što taj njihov zahtjev nije prihvaćen, zastupnici Kluba Hrvata su se pozvali na vitalni nacionalni interes.“

U svim tranzicijskim zemljama su prisutni pokušaji uplitanja političkih struktura, naročito vladajućih, u uređivačku politiku javnih servisa. Predsjednik Upravnog odbora Radio-televizije BiH Nikola Deretić tvrdi da je uređivačka politika kuće isključivo u rukama urednika, dok Mehmed Halilović, ombudsman za medije kaže:

„Mislim da je taj uticaj danas manji nego što je bio ranije, iako na pojedinim javnim servisima još uvijek nije baš beznačajan, naprotiv. Koliko sam u toku, čini mi se da je on još uvijek prilično veliki na javnom servisu u Republici Srpskoj, dakle na Radio-televiziji RS-a. Djelimično se pokušava ostvariti i na javnom servisu BH Televizije, koja je bila čak i pod pritiskom određenih političkih struktura iz Republike Srpske. Ali, kažem, taj uticaj je, ipak, u cjelini manji nego što je bio ranije.“

Dileme i izazovi crnogorskih medija

Radio televizija Crne Gore već četiri godine ima status javnog servisa. U tom periodu suočava se sa nizom problema, a kada je riječ o profesionalizmu, javni servis je na meti kritika kako političkih subjekata, tako i nevladinih organizacija.

Četvorogidišnja praksa, otkad je Radio-televizija Crne Gore iz državnog medija prerasla u javni servis, pokazala je da proces transformacije neće uskoro biti okončan. Nezavisni posmatrači smatraju da su ključni problemi u samoj Radio-televiziji Crne Gore, dok u Savjetu RTV Crne Gore tvrde da je problem nejasna zakonska regulativa.

Predsjednik Savjeta javnog servisa Branislav Ćalić kaže da se ta medijska kuća suočava sa problemima upravljanja, finansiranja, viškom zaposlenih i sa problematičnim načinom izbora članova upravljačke strukture:

„Posljednja dva upravljačka tima ne omogućuju baš jasan način rukovođenja i upravljanja javnim servisom, iz prostog razloga što se neke funkcije i Savjeta i Upravnog odbora pokreću, a neke koje treba da imaju praktično ne postoje. Kao što vam je poznato, i dalje postoji višak od 250 radnika.“

Crnogorski Telekom, u sastavu T-coma, otkazao je uslugu ubiranja televizijske pretplate, koja je naplaćivana preko telefonskih računa. Agencija za radio difuziju je raspisala tender za novu firmu koja će obavljati te poslove, ali se svi slažu da je najefikasnija naplata bila preko telefonskih računa. Više mjeseci unazad Skupština Cnre Gore ne želi da potvrdi izbor Gorana Đurovića iz Centra za razvoj nevladinih organizacija za člana Savjeta javnog servisa, što se u nevladinim krugovima ocjenjuje opstrukcijom. Predsjednik Savjeta Branislav Ćalić kaže da uz sve probleme koji prate javni servis u procesu transformacije nije moglo dalje da se ode:

„Smatram da to i dalje nije idealno i da smo daleko od toga. Mislim da je dosta urađeno, ali da nije urađeno sve što treba i što je javnost očekivala od nas.“

Da li u kojoj mjeri vladajuće strukture ostvaruju uticaj na uređivačku politiku javnog servisa, odnosno da li se programi uređuju po pravilima struke, za naš radio govori Boris Darmanović, direktor Asocijacije mladih novinara, koja pažljivo prati rad javnog servisa:

„Mislim da program RTV Crne Gore generalno, naročito informativni, ne izgleda dobro, iz velikog broja razloga. Jedan je što Radio-televizija Crne Gore i dalje ima nedovoljno edukovanog kadra. S druge strane što organi upravljanja RTV Crne Gore i dalje ne ispunjavaju svoju obavezu, a to je da vrše kontrolu i pritisak da program RTV Crne Gore bude zaista kvalitetan. I što generalno Crna Gora nije ni kod svojih građana izgradila tu kulturu da se uvijek traži bolje i više. Tako da javni servis jednostavno uživa u jednoj lagodnoj situaciji, u kojoj troši devet miliona eura, odnosno, tačnije, dobija devet miliona eura, a troši preko 12 miliona eura godišnje, a pritom ne vrši dovoljan pritisak da program bude bolji.“

Odgovarajući na pitanje da li postoje pritisci političara na javni servis, Branislav Ćalić kaže:

„Ti pritisci su počeli onog momenta kad su nam nametnuli da pratimo parlament, odnosno da prenosimo skupštinska zasjedanja.“

Kako odgovarate na mnogobrojne optužbe – od strane određenih nevladinih organizacija i određenih političkih partija – da javni servis praktično nije javni servis nego produžena ruka vladajuće koalicije?

„Ni sam ni ja zadovoljan s programom. Potrebno je više igranog programa, filmskog programa, obrazovnog programa i tako dalje. Pozivamo sve političare, i iz opozicije i iz pozicije, i ljude iz nevladinog sektora da dođu da učestvuju, da zajedno kreiramo program.“
XS
SM
MD
LG