Stjepan Perković iz Viteza cijeli svoj život posvetio je slikanju - svojoj najvećoj ljubavi. Neobičan je po tome što svoja djela slika nogom. Unatoč teškoj bolesti, cerebralnoj paralizi, Stjepan je uspio završiti i Akademiju likovnih umjetnosti u Splitu:
„Današnji svijet i današnji sistem života je takav u kojem mi ovakvi kakvi jesmo - osobe sa tim nekim tjelesnim manama, ne moramo čekati na nekoga drugoga da će doći, približiti, nešto pomoći. Bitno je, dakle, nadvladati i predrasude i reakcije okoline, kojih uvijek ima, i djelovati sam od sebe da bi si stvorio uvjete kvalitetnijeg života.“
Stjepan je do sada imao nekoliko izložbi kako u BiH, tako i šire:
„Imao sam 11 samostalnih izložbi, koje su se održale od Viteza, preko Sarajeva, Mostara, Međugorja, Zagreba, Splita, Dubrovnika, Rijeke, Opatije itd. A skupnih izložbi sam stvarno imao nebrojeno, ne mogu se sjetiti točno koliko. Uglavnom, slike su bile izlagane i po Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj itd.“
Slikanje Stjepanu nije jedina ljubav. Iz hobija napiše i poneku pjesmu. Njegove pjesme i njihovu simboliku često prokomentira i književnik Željko Kocaj:
„Hoćeš li htjeti jutrom kad si budan,
sa osmijehom taj dan i preživjeti... Ovaj stih iz knjige Otisci dubine Stjepana Perkovića pokazuje nam Perkovićevu duhovnost, Perkovićevu zapitanost nad životom samim, ne samo nad jednim danom čovjekovog života, ne samo nad mjesecom ili godinama nego je to jedno pitanje koje si uopće čovjek kao misaono biće, kao duhovno biće postavlja cijeloga svoga života. Zapravo to je zapitanost nad sudbinom čovjeka, nad njegovim životom i smislom tog života.“
Sličnu sudbinu ima i Vahid Trić iz Travnika. Vahid je ostao bez ruku još kao dvanaestogodišnjak igrajući se pored obliženjeg trafoa koji je bio pod visokim naponom. Pisati nogom, a potom i slikati Vahid je počeo sasvim slučajno:
„U Zenici ima doktorica Aiša, ona inače radi sa djecom. Tako, ja sam se sa njom upoznao. Kaže ona meni: ’Što ne bi probao nogom pisati?’ Jooj... ’Pa hajde’, rekoh. I onako čekam sad da li ću ići za Njemačku ili negdje drugo. I donijela ona meni neki blok, donijela mi neke sveske i donijela mi tih bojica. Tako sam ja malo pomalo počeo pisati nogom prvo, nisam počeo slikati. Kaže ona meni nakon nekog vremena, ja se naučio i pisati, počeo pisati pravo: ’Što ne probaš crtati?’“
Vahid kaže da su u budućnosti namjerava još više posvetiti ovom pozivu, te mu je želja savladati različite tehnike slikanja:
„Prvo sam počeo sa akrilom raditi, tako da držim se toga, ali imam namjeru dok akril malo bolje usavršim, dok se i ja naučim bolje raditi, onda ulje akvarel i...“
Vahidu mnogo znači i podrška njegove obitelji, a posebno majke Zirafete:
„Što je najvažnije nije bolestan, ostao je normalan, ima svoje društvo, normalno se ponaša. Borimo se o zemlji, držim kravu. Imala bih želju da se Vahid oženi, da nađe sebi curu.“
Obojica su članovi Svjetskog udruženja slikara koji slikaju nogom i ustima. ovo udruženje im pomaže da svoja djela izlažu i u inozemstvu.
„Današnji svijet i današnji sistem života je takav u kojem mi ovakvi kakvi jesmo - osobe sa tim nekim tjelesnim manama, ne moramo čekati na nekoga drugoga da će doći, približiti, nešto pomoći. Bitno je, dakle, nadvladati i predrasude i reakcije okoline, kojih uvijek ima, i djelovati sam od sebe da bi si stvorio uvjete kvalitetnijeg života.“
Stjepan je do sada imao nekoliko izložbi kako u BiH, tako i šire:
„Imao sam 11 samostalnih izložbi, koje su se održale od Viteza, preko Sarajeva, Mostara, Međugorja, Zagreba, Splita, Dubrovnika, Rijeke, Opatije itd. A skupnih izložbi sam stvarno imao nebrojeno, ne mogu se sjetiti točno koliko. Uglavnom, slike su bile izlagane i po Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj itd.“
Slikanje Stjepanu nije jedina ljubav. Iz hobija napiše i poneku pjesmu. Njegove pjesme i njihovu simboliku često prokomentira i književnik Željko Kocaj:
„Hoćeš li htjeti jutrom kad si budan,
sa osmijehom taj dan i preživjeti... Ovaj stih iz knjige Otisci dubine Stjepana Perkovića pokazuje nam Perkovićevu duhovnost, Perkovićevu zapitanost nad životom samim, ne samo nad jednim danom čovjekovog života, ne samo nad mjesecom ili godinama nego je to jedno pitanje koje si uopće čovjek kao misaono biće, kao duhovno biće postavlja cijeloga svoga života. Zapravo to je zapitanost nad sudbinom čovjeka, nad njegovim životom i smislom tog života.“
Sličnu sudbinu ima i Vahid Trić iz Travnika. Vahid je ostao bez ruku još kao dvanaestogodišnjak igrajući se pored obliženjeg trafoa koji je bio pod visokim naponom. Pisati nogom, a potom i slikati Vahid je počeo sasvim slučajno:
„U Zenici ima doktorica Aiša, ona inače radi sa djecom. Tako, ja sam se sa njom upoznao. Kaže ona meni: ’Što ne bi probao nogom pisati?’ Jooj... ’Pa hajde’, rekoh. I onako čekam sad da li ću ići za Njemačku ili negdje drugo. I donijela ona meni neki blok, donijela mi neke sveske i donijela mi tih bojica. Tako sam ja malo pomalo počeo pisati nogom prvo, nisam počeo slikati. Kaže ona meni nakon nekog vremena, ja se naučio i pisati, počeo pisati pravo: ’Što ne probaš crtati?’“
Vahid kaže da su u budućnosti namjerava još više posvetiti ovom pozivu, te mu je želja savladati različite tehnike slikanja:
„Prvo sam počeo sa akrilom raditi, tako da držim se toga, ali imam namjeru dok akril malo bolje usavršim, dok se i ja naučim bolje raditi, onda ulje akvarel i...“
Vahidu mnogo znači i podrška njegove obitelji, a posebno majke Zirafete:
„Što je najvažnije nije bolestan, ostao je normalan, ima svoje društvo, normalno se ponaša. Borimo se o zemlji, držim kravu. Imala bih želju da se Vahid oženi, da nađe sebi curu.“
Obojica su članovi Svjetskog udruženja slikara koji slikaju nogom i ustima. ovo udruženje im pomaže da svoja djela izlažu i u inozemstvu.
