Dostupni linkovi

Deponija ili ekološka prijetnja


„Izgradnja regionalne deponije za koju se čeka rješenje razlog je što je lokalna uprava Bijelo Polja morala pronaći privremenu deponiju za odlaganje otpada životinjskog prorijekla na već postojećoj deponiji u Dobrakovu“, kaže nam glavni administrator opštine Radovan Obradović. Bunt građana Dobrakova on razumije, ali:

„Dok se to ne izgradi mi moramo da iznađemo rješenja. Mislimo da je ovo najbolje rješenje. Naravno, niko ne voli da mu deponija bude u susjedstvu. Preduzeće se sve mjere da se što više zaštiti od štetnih uticaja“.

Domaćinstva Haruna i Ćerima Hasanovića su tik do deponije. Gavranovi su im, kažu, postali domaće životinje:

„Mjesna zajednica Rasovo, mjesna zajednica Nedakuse, zajednički snagama uspjeli su uz pomoć naših prodanih duša ono zlo ponovo da vrate. Niko nema blesav kao mi da im dadne to, ali, hajde, neko mora biti najblesaviji. Dali smo im da ovo drugo smeće sve bacaju, ali da ne bacaju više, da ne odlažu kosti i otpad od mesa. Međutim, ti jadi nas ponovo strafljavaju. Na zboru smo govorili da smo prinuđeni najvjerovatnije iseljavati iz ovijah mjesta odavde. Obraćali smo se i molili sve u opštini bijelopoljskoj i svi su nam govorili da izdržimo. Koliko ćemo izdržat Bog zna“.

„Mogu samo da potvrdim njegovu priču i ništa više. Otrov, stvarno otrov, to je otrov. To je ubijanje ljudi. Vjerovali ili ne da kada naiđe taj smrad ne može se prozor otvoriti, šanse nema, inače čovjek se odmah guši. Stvarno ubijanje ljudi“.

RSE: Što ćete sad preduzeti?

HASANOVIĆ: Vjerujte mi da ne znam, da ne znam šta da se radi.

Privremena deponija u Dobrakovu je privremena već petnaest godina, a i prije toga se otpad bacao samo malo dalje u korito rijeke Lim. Obećavaju, obećavaju, ali nikada ništa ne urade, pričaju Harum i Ćerim. Harun je inače dugogodišnji član vladajuće Demokratske Partije Socijalista:

„2002. godine došao je gospodin Marović u Dobrakovo, čovjek kojemu najviše vjerujemo i danas mu najviše vjerujemo. Ja sam inače, kao i sva moja porodica, članovi smo DPS-a“.

RSE: Šta ste mu od voća ponudili?

HARUN: Ništa. Postavio sam to pitanje Maroviću i on je rekao „Ja malo obećavam, ali ono što obećam ispunim“. Mi više nemamo zdravo ni voće, ni povrće, ni vazduh.

RSE: Sveto Marović, pomenuste ga. Jeste li njemu nudili Vaše voće?

ĆERIM: Ne. Ja što ne jedem neka ne jede ni on.

RSE: Jedeti vi, jede on.

HARUN: Ako neću ja da ih jedem, hoće li ih on jest.

RSE: Jeste li probali taj test da mu donesete šljive odavde oprane?

HARUN: Nijesmo. On je stvarno nama obećavao mnogo toga.

RSE: Jeste li mu Vi šta ponudili od voča?

ĆERIM: Ne, nije ni dolazio do moje kuće uopšte.

RSE: Kada idući put dođe hoćete li mu ponuditi?

HARUN: Nećemo. Ne želimo trovat nikoga. Mi ako moramo da se trujemo mi ćemo se trovat, ali drugome ne bih željeli nikome zlo da nanesemo ma kako bilo.

Dobrakovska priča, osim šaljive, ima i veoma tragičnu stranu. Prosječno dva do tri čovjeka u tome mjestu od stitinjak kuća godišnje umre od karcinoma u posljednih petnaestak godina. Dobrakovci vjeruju da tome doprinosi deponija:

„Evo baš ovdje u ovom zaseoku pet ljudi je umrlo od karcinoma pluća. Ovdje ima dvadeset kuća. Od karcinoma je umro meni i otac i majka“.

RSE: A Vama?

ĆERIM: Isto, majka. Sve od karcinoma. Ovdje prirodnom smrću ne umiru.

Preporučujemo

XS
SM
MD
LG