Željko Komšić je izrazio podršku ovom udruženju, koje je zabrinuto zbog činjenice da se od ukupno 490.000 izbjeglica i raseljenih osoba sa prostora Bosanske Krajine, koliko ih je živjelo prije rata, oko 180.000 još nije vratilo na svoja ognjišta.
Članovi udruženja upoznali su predsjedavajućeg Komšića i o dosadašnjem radu, te aktivnostima i planovima koji se odnose na predstojeće savjetovanje o temi „Održivi povratak izbjeglica i raseljenih osoba u Bosansku Krajinu“, koje će biti održano u Cazinu i Banjaluci.
Realizacijom programa zapošljavanja povratnika, Zavod za zapošljavanje Federacije BiH zaposliće 335 povratnika, saopštio je direktor ovog Zavoda Miralem Šarić. On je takođe izjavio da će povratnici za samozapošljavanje dobiti od 4.000 do 6.000 KM po osobi, a korisnici ovih sredstava neće se moći narednih 36 mjeseci prijaviti na evidenciju nezaposlenih:
„Mi smo finansijskim planom za ovu godinu predvidjeli da se za ovu namjenu utroši 1.235.000 KM. Pripremili smo program, raspisali smo natječaj, koji je trajao mjesec dana. Pravo na natječaj su imale sve nezaposlene osobe na području Federacije BiH odnosno Bosne i Hercegovine. A uglavnom se radi o povratničkoj populaciji. Na osnovu svih kriterija koje smo mi postavili, oni su dostavili sve informacije. Jedan od ključnih uslova jeste registracija u evidenciji nezaposlenih osoba. Komisija je odradila svoj posao. Mi smo predvidjeli sredstva na bazi aplikacija. Moram napomenuti da je najviše aplikanata došlo sa područja Livanjskog kantona, a to su tri opštine – Drvar, Grahovo i Glamoč. Tamo smo usmjerili najviše sredstava, pošto je tu bilo i najviše aplikanata. Poslije toga smo obavijestili ministarstva – Ministarstvo za poljoprivredu, Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice, Boračko ministarstvo, zatim Ministarstvo za industriju, kao i Projekat zapošljavanja ljudi koji imaju preko 65 godina starosti „
Povratak u istočnu Bosnu
Podjelom ključeva za 11 povratničkih porodica, zvanično je okončan projekt “Trajno rješenje za raseljene osobe iz općina Sokolac, Rogatica, Han-Pijesak i Pale/Prača“. Povratnicima je ključeve uručila ministrica za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo Emina Dubravić:
„Namjera nam je dati podršku održivom povratku u ovim općinama istočne Bosne, a u razgovoru s povratnicima imali smo priliku saslušati njihove zahtjeve i potrebe, na čemu ćemo se angažirati u periodu koji je pred nama“, rekla je Emina Dubravić.
Vlasnici predratne štednje ne odustaju
U organizaciji Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori, u Trebinju je sa deviznim štedišama s područja istočne Hercegovine održan sastanak o dugogodišnjem problemu isplate stare devizne štednje.
Predsjednik Udruženja Svetozar Nišić je izjavio da je do sada u Bosni i Hercegovini održano devet sličnih sastanaka, a u narednom periodu planirani su skupovi u svim ostalim većim gradovima u BiH. On je najavio moguću blokadu svih graničnih prelaza u Bosni i Hercegovini, zbog nepostojanja volje da se ovaj dugogodišnji problem riješi.
Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori će, kako ističe Nišić, i dalje koristiti sve dozvoljene metode i pritiske na vlast kako bi se izmirila ova potraživanja u što kraćem roku, imajući u vidu da su devizne štediše u Bosni i Hercegovini osobe u poodmakloj životnoj dobi i na rubu egzistencije.
Iznevjerene Dejtonske obaveze
Na proširenoj sjednici Predsjedništva Saveza udruženja-udruga izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika u BiH donesena je odluka da se podrži kampanja za održivi povratak, zalažući se za potpuno provođenje Strategije za implementaciju aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma u BiH. Ključno upozorenje Saveza je da državne institucije moraju shvatiti potrebu dovoljnog izdvajanja novca za realizaciju ove Strategije.
Predsjedništvo Saveza je uputilo zahtjev predsjedavajućem i svim članovima Parlamentarne skupštine BiH u kojem se apelira na usvajanje budžeta Vijeća ministara za 2008. godinu, vodeći računa o potrebama ove najugroženije populacije stanovništva. O ovoj inicijativi za našu emisiju govori predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić:
RSE: Šta je to posebno motivisalo članove Predsjedništva za ovakav potez, odnosno ponovno upozorenje najodgovornijim funkcionerima u Bosni i Hercegovini da zastoj u realizaciji Strategije za implementaciju aneksa VII.
ZUKIĆ: Suočeni sa realnim mogućnostima onih koji su u ovom momentu aplicirali kod Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, a njihov broj je preko 40.000, dakle osoba koje u ovom momentu nemaju krov nad glavom, a prošle su kompletnu re-registraciju Ministarstva i zadovoljili sve kriterije, smatrali smo da bi ovaj broj do 2010. godine trebao da se smanji i da nemamo beskućnika. Ono što je nas jako iznenadilo, to je formiranje Državne komisije, koja je upravo u ovom momentu u fazi konstituisanja, da bi mogla intenzivno raditi u ovoj godini na procesu povratka bar 10.000 stambenih jedinica. To je otprilike dinamika povratka. Upravo se priprema budžet za 2008. godinu. Izvršili smo snažan pritisak na Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH da po prvi put apliciraju, odnosno da zatraže od Vijeća ministara da se usvoji budžet od 100 miliona maraka za proces povratka. Dakle, to je jedan ozbiljan prijedlog, koji bi trebao da se podrži od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, koja upravo usvaja ovaj budžet i smatrali smo da smo kao nevladina organizacija morali da ukažemo na alarmantno stanje, na realnost i mogućnost – ako njihovo da bude da, zašto bi bilo da, ako bi bilo ne, onda bi oni snosili posljedice onoga što je u BiH upravo najalarmantnije. Mislim da postoji dovoljno argumenata za to da ljudi koji žive u kolektivnim centrima, koji žive u svojim kućama u kojima nemaju električnu energiju, koji 12 godina čekaju krov nad glavom, dobiju budžet od 100 miliona za proces povratka, a ne milion maraka samo za plate zaposlenih u ministarstvu.“
RSE: Kome ste se sve obratili ovim pismom?
ZUKIĆ: Uputili smo pismo predsjedavajućem Parlamentarne skupštine i svim parlamentarcima – 42 osobe iz raznih političkih partija. Obratili smo se svima pojedinačno i objasnili im zašto je naš cilj da oni shvate usvajanje budžeta ozbiljno. Do sada milion maraka je podmirivalo samo plate zaposlenih. Uvijek su radili na nekim drugim poslovima da bi mogli, kroz razne projekte, dobiti neku solidnu platu. Međutim, ako želimo da nam pomognu stranci i ako želim oda se zadužujemo kod Evropske banke za razvoj i kod Svjetske banke, vrlo je bitno da domaće institucije daju podsticaj našim donatorima, koji su već dugo godina u BiH.
RSE: Vi ste podsjetili na neke alarmantne podatke koji prate ovaj proces.
ZUKIĆ: To je samo dio alarmantnih podataka. Jer, ljudi žive u kolektivnih centrima već 12 godina, i to ne mali broj – 2.550 porodica (negdje oko 7.000 lica), imamo veliki broj porodica koje žive bez električne energije. A imamo međunarodne organizacije koje bi tu pomogle, ukoliko naše domaće institucije ukažu spremnost i iskažu volju za ovakvim jednim radikalnijim potezom, a to je da se izdvoje veća sredstva iz budžeta, što je objektivno moguće.
RSE: Još veliki broj porodica čeka obnovu, ali postoji i problem nezaposlenosti.
ZUKIĆ: Svakako, to je jedan od problema u BiH, ali se najviše reflektirao na izbjeglice, jer je paralelno s procesom povratka išla privatizacija, u kojoj mi nismo bili u mogućnosti da učestvujemo, iz razloga što se ljudi nisu mogli fizički vratiti u mjesta gdje su živjeli i gdje su radili. Tako da su ljudi, pored toga što su ostali bez kuća, ostali i bez posla. Bijeda i siromaštvo su ogromni. O tome se mnogo priča, prave se izlazne strategije, ali mi ne bilježimo rast zaposlenosti, osim u ruralnim područjima gdje se ljudi bave poljoprivredom, ali, nažalost, u ovoj godini ni to nije na onom nivou kakav smo imali prethodnih godina.
RSE: Državna komisija za izbjeglice je konačno formirana, i to prije nekoliko dana, ali nema naznaka da bi Imovinski fond mogao zaživjeti u najskorije vrijeme.
ZUKIĆ: Imovinski fond je pitanje još iz 1996. godine, kada je Ustavom, koji imamo i danas, zagarantovano osnivanje takvog fonda, gdje bi međunarodne i domaće institucije izdvajale u taj fond i na taj način obeštetile one kojima je u ratu oštećena imovina. Godine 1996. je osnovana CRPC, koja apsolutno nije imala uporište u Ustavu, a nisu formirani Imovinski fond i Komisija za izbjeglice. Sama činjenica da je proces povratka trajao sedam godina, a tek se 2002. godine usvojila Strategija za implementaciju aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, govori o tome koliko država ozbiljno misli da se uključi u ovaj proces. O imovinskom fondu je u ovom momentu apsurdno pričati, iz razloga što je nemoguće izdvojiti sredstva. Ako govorimo o tome kako je teško izdvojiti 100 miliona za proces povratka, kako bi se onda izdvajala sredstva za Imovinski fond? Adrese treba tražiti u susjednim zemljama, potpisnicama Dejtonskog sporazuma, a to su Republika Hrvatska i Srbija. Prema tome, u ovom momentu Bosna i Hercegovina je nemoćna da vrši proces održivog povratka, a ne da radi na formiranju Imovinskog fonda.
RSE: Kad ste već pomenuli susjedne zemlje, bilo je više sastanaka na ministarskom nivou. Imamo takozvano Sarajevsku deklaraciju. Ali se očito malo odmaklo u njenoj realizaciji.
ZUKIĆ: Mi to posmatramo kao jedan skup ljudi koji donesi nevažeće dokumente. Dejtonski mirovni sporazum je potpisan od strane tri države, pa nije obavezujući. Pokazalo se da nije obavezujući za zemlje koje su ga potpisale. Drugo, nikad nije preveden na jezik naroda koji žive u Bosni i Hercegovini. A to je međunarodni dokument, dakle koji bi trebao imati prednost pred domaćim. To govori o neozbiljnosti i nepoštivanju ljudskih prava koja su u njega ugrađena. A o papirima kao što je Sarajevska deklaracija da ne govorimo. To su zaista samo papiri, jer nisu rezultirali na terenu apsolutno nikakvim pomakom da se pomogne ljudima za koje su se kao zalagali. Ovdje imamo, dakle, jednu vrlo složenu situaciju – imamo povratak u BiH, povratak u Hrvatsku, povratak iz Srbije u Hrvatsku, povratak iz Srbije u BiH. Vrijeme prolazi, mi danas još uvijek imamo stotine hiljada ljudi koji su se integrisali u Hrvatskoj, koji su se integrisali u Srbiji, jer Srbija izdvaja jako velika sredstva za njihovu integraciju i radi na tome. Međutim, Bosna i Hercegovina je stalno pričala o povratku. Ne možemo reći da je bilo koji dokument izrađen u pravcu rješavanja problema izbjeglica bio efikasan i imao svoj rezultat. Da nije bilo volje međunarodnih organizacija, koje su zdušno pomagale proces povratka, slika bi bila katastrofalnija. Nije ni čudo što mi danas, kada obilazimo prostore gdje su se povratnici vratili, ne nailazimo na ljude, nego na kuće koje su prazne, jer ljudi nemaju od čega da žive, nemaju osnovne uvjete za život.
RSE: Koje su trenutno neke od najvažnijih aktivnosti Saveza udruženja-udruga izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika u BiH i koliko ste odmakli u ostvarivanju zaključaka prvog kongresa?
ZUKIĆ: Pripremamo obilježavanje petnaestogodišnjice rada Saveza. Nažalost. Očekivali smo da Savez neće morati da radi tako dugo, da ćemo postojanje brojati u mjesecima, a ne u godinama. Ali, evo, desilo se to što se desilo. Daćemo smjernicu da se Strategija za implementaciju aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma doradi, odnosno izmijeni. Na tu našu inicijativu će se održati sastanak 21. septembra, na nivou svih institucija u Bosni i Hercegovini, gdje će biti svi, od Ureda visokog predstavnika, UNHCR-a, Misije OSCE-a, UNDP-ja, Evropske komisije, Ministarstva za ljudska prava, Vlade Distrikta Brčko, nevladine organizacije i tako dalje, da se da odgovor kako dalje i kako izvršiti reviziju Strategije za implementaciju aneksa VII, kako bi ona bila efikasnija i dala rezultat, da u kraćem vremenu možda više uradimo nego ovoliko vremena što je prošlo. To su u ovom momentu naše aktivnosti, kojima želimo da damo svoj doprinos. Takođe želimo da se poveća ovaj budžet, koji je ovakav kakav jest – 100 miliona maraka – možda čak i simboličan u odnosu na potrebe. Jer, mi procjenjujemo da je samo za rekonstrukciju neophodno od 800 miliona do milijarde maraka. Prema tome, mislim da su aktivnosti koje mi provodimo vrlo neprimjerene jednoj nevladinoj organizaciji, o tome bi trebala da razmišlja nekakva ogromna institucija. Zato je i naše Predsjedništvo na prošloj sjednici donijelo zaključke da se Savez mora radikalnije uključiti i tražiti mjere za izlazak iz ovakve krize.
Povratak u okolinu Olova i Konjica
U zaseoku Ajvatovići, u povratničkoj mjesnoj zajednici Petrovići, 18 kilometara od Olova, sa suprugom Džemkom živi sedamdeset-osmogodišnji Džafer Behlulović Džafo.
Kada se ovaj nekada uzorni domaćin 1996. godine vratio kao izbjeglica iz Hrvatske, nije uvršten u holandski program obnove oko 50 kuća u Petrovićima, uz obrazloženje da mu se porušeni dom nalazi u minskom području. To ga nije obeshrabrilo. Odlučio je, ipak, vratiti se i vlastitim rukama započeti obnovu:
„Kad sam došao, sve je bilo zaraslo, trnje, šikara… Zamolio sam komšiju da mi doveze okoraka, rekao sam mu da ću mu platiti kad budem imao para. On je meni to dovukao i ja sam postavio temelje, da imam nešto.“
Podižući drvenu kolibu, noći je provodio pod vedrim nebom:
„Radim, radim… Uveče legnem evo ovdje u trnju. U trnju smo spavali. Bojali smo se da će nas u noći napasti divlje krme.“
Kada je vlastitim rukama podignuta koliba bila gotova, bila je to – veli Džafo – prava sreća i komfor:
„Kad sam se zatvorio iznutra i okrenuo onaj rajber, osjećao sam se kao car. Kažem ženi – sad možemo i jelo napraviti, kačamaka, čorbe, graha i šta ja znam. Prije nismo mogli nigdje, gdje?“
Prolazile zime, snjegovi se topili, a s njima i Džafina nada da će njegov trud biti prepoznat. Obraćao se nadležnima, a oni govorili:
„Kažu: ,Kako si počeo, tako i završi‘. Dva-tri puta sam išao. Počeo sam polako vaditi kamen da sam sebi ponovo kuću napravim.“
I tako je Džafer, živeći u kolibi, sagradio kućicu dimenzija 6x5 metara, u kojoj i danas živi sa svojom nanom Džemkom:
„Teško je, ali šta ćeš. Stari smo, nemamo kud. Nama obadvoma je 78 godina. A šta smo mi imali…“
„Imali smo tri štale, šupu…“
„Ali hvala Bogu i za ovo kuće što je napravio, nek‘ imamo gdje umrijet.“
Što od godina, što od tereta, Džafer obnevidio, ali mu je, veli, duša progledala, jer je na svome, zadovoljan onim što ima:
„Imam penziju, imam nekoliko ovčica.“
Čak ni traga ljutnji na one koji ga u donaciji zaobiđoše. Džafo je obnevidio, a valjda će oni od sada vidjeti bolje.
Među desetak povratnika srpske nacionalnosti, na Boračkom jezeru žive i Draganići, Mica i njen suprug Drago, te Dragini roditelji, sada već starci, Mirko i Nada:
„Ovdje smo već godinu i po. Fino nam je. Vratili smo se na svoje. Sve ovo što smo ovdje dobili, dobili smo od CRS-a.“
„Dobili smo frezu, pčele i pliće, a biće i još nešto.“
„Hvala Bogu, obradovala sam se, došla sam na svoje, pokajala se nisam. Fino nam je. Komšije dolaze, oni koji su i dolazili. Sa svakim se fino gledamo.“
Uz pomoć CRS-a, Draganićima je obnovljena kuća, a dobili su i određene donacije u cilju održivog povratka. Zadovoljni su, kažu. Ali bez vraćanja povratnika na radna mjesta, ne može se govoriti o održivom povratku na ovom području, smatraju Drago i njegov otac Mirko:
„Kad bi se povratnici mogli zaposliti mislim da bi se još ljudi vratilo.“
„Stalno obećavaju, ali od tog neće biti ništa.“
Draganći su do povratka na svoje imanje godinama živjeli kao izbjeglice u Višegradu. Međutim, rekoše nam da nema sreće bez svoje kuće:
„Nekad je bilo i lošije, nekad je bilo i dobro, ali na tuđem sreće nema.“
„Ovdje je puno bolje. Na svome si, radiš svoje. Tamo, što si god radio, radio si tuđe.“
Na svom imanju Draganići pokušavaju živjeti od svog rada. Stoga im podrška u ovom smislu mnogo znači:
„Ne tražimo socijalnu pomoć, već da nam se pomogne da krenemo s nekim poslom, s nekim radom.“
Članovi udruženja upoznali su predsjedavajućeg Komšića i o dosadašnjem radu, te aktivnostima i planovima koji se odnose na predstojeće savjetovanje o temi „Održivi povratak izbjeglica i raseljenih osoba u Bosansku Krajinu“, koje će biti održano u Cazinu i Banjaluci.
Realizacijom programa zapošljavanja povratnika, Zavod za zapošljavanje Federacije BiH zaposliće 335 povratnika, saopštio je direktor ovog Zavoda Miralem Šarić. On je takođe izjavio da će povratnici za samozapošljavanje dobiti od 4.000 do 6.000 KM po osobi, a korisnici ovih sredstava neće se moći narednih 36 mjeseci prijaviti na evidenciju nezaposlenih:
„Mi smo finansijskim planom za ovu godinu predvidjeli da se za ovu namjenu utroši 1.235.000 KM. Pripremili smo program, raspisali smo natječaj, koji je trajao mjesec dana. Pravo na natječaj su imale sve nezaposlene osobe na području Federacije BiH odnosno Bosne i Hercegovine. A uglavnom se radi o povratničkoj populaciji. Na osnovu svih kriterija koje smo mi postavili, oni su dostavili sve informacije. Jedan od ključnih uslova jeste registracija u evidenciji nezaposlenih osoba. Komisija je odradila svoj posao. Mi smo predvidjeli sredstva na bazi aplikacija. Moram napomenuti da je najviše aplikanata došlo sa područja Livanjskog kantona, a to su tri opštine – Drvar, Grahovo i Glamoč. Tamo smo usmjerili najviše sredstava, pošto je tu bilo i najviše aplikanata. Poslije toga smo obavijestili ministarstva – Ministarstvo za poljoprivredu, Ministarstvo za raseljena lica i izbjeglice, Boračko ministarstvo, zatim Ministarstvo za industriju, kao i Projekat zapošljavanja ljudi koji imaju preko 65 godina starosti „
Povratak u istočnu Bosnu
Podjelom ključeva za 11 povratničkih porodica, zvanično je okončan projekt “Trajno rješenje za raseljene osobe iz općina Sokolac, Rogatica, Han-Pijesak i Pale/Prača“. Povratnicima je ključeve uručila ministrica za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona Sarajevo Emina Dubravić:
„Namjera nam je dati podršku održivom povratku u ovim općinama istočne Bosne, a u razgovoru s povratnicima imali smo priliku saslušati njihove zahtjeve i potrebe, na čemu ćemo se angažirati u periodu koji je pred nama“, rekla je Emina Dubravić.
Vlasnici predratne štednje ne odustaju
U organizaciji Udruženja građana za povrat stare devizne štednje u Bosni i Hercegovini i dijaspori, u Trebinju je sa deviznim štedišama s područja istočne Hercegovine održan sastanak o dugogodišnjem problemu isplate stare devizne štednje.
Predsjednik Udruženja Svetozar Nišić je izjavio da je do sada u Bosni i Hercegovini održano devet sličnih sastanaka, a u narednom periodu planirani su skupovi u svim ostalim većim gradovima u BiH. On je najavio moguću blokadu svih graničnih prelaza u Bosni i Hercegovini, zbog nepostojanja volje da se ovaj dugogodišnji problem riješi.
Udruženje građana za povrat stare devizne štednje u BiH i dijaspori će, kako ističe Nišić, i dalje koristiti sve dozvoljene metode i pritiske na vlast kako bi se izmirila ova potraživanja u što kraćem roku, imajući u vidu da su devizne štediše u Bosni i Hercegovini osobe u poodmakloj životnoj dobi i na rubu egzistencije.
Iznevjerene Dejtonske obaveze
Na proširenoj sjednici Predsjedništva Saveza udruženja-udruga izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika u BiH donesena je odluka da se podrži kampanja za održivi povratak, zalažući se za potpuno provođenje Strategije za implementaciju aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma u BiH. Ključno upozorenje Saveza je da državne institucije moraju shvatiti potrebu dovoljnog izdvajanja novca za realizaciju ove Strategije.
Predsjedništvo Saveza je uputilo zahtjev predsjedavajućem i svim članovima Parlamentarne skupštine BiH u kojem se apelira na usvajanje budžeta Vijeća ministara za 2008. godinu, vodeći računa o potrebama ove najugroženije populacije stanovništva. O ovoj inicijativi za našu emisiju govori predsjednica Saveza Mirhunisa Zukić:
RSE: Šta je to posebno motivisalo članove Predsjedništva za ovakav potez, odnosno ponovno upozorenje najodgovornijim funkcionerima u Bosni i Hercegovini da zastoj u realizaciji Strategije za implementaciju aneksa VII.
ZUKIĆ: Suočeni sa realnim mogućnostima onih koji su u ovom momentu aplicirali kod Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, a njihov broj je preko 40.000, dakle osoba koje u ovom momentu nemaju krov nad glavom, a prošle su kompletnu re-registraciju Ministarstva i zadovoljili sve kriterije, smatrali smo da bi ovaj broj do 2010. godine trebao da se smanji i da nemamo beskućnika. Ono što je nas jako iznenadilo, to je formiranje Državne komisije, koja je upravo u ovom momentu u fazi konstituisanja, da bi mogla intenzivno raditi u ovoj godini na procesu povratka bar 10.000 stambenih jedinica. To je otprilike dinamika povratka. Upravo se priprema budžet za 2008. godinu. Izvršili smo snažan pritisak na Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH da po prvi put apliciraju, odnosno da zatraže od Vijeća ministara da se usvoji budžet od 100 miliona maraka za proces povratka. Dakle, to je jedan ozbiljan prijedlog, koji bi trebao da se podrži od strane Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, koja upravo usvaja ovaj budžet i smatrali smo da smo kao nevladina organizacija morali da ukažemo na alarmantno stanje, na realnost i mogućnost – ako njihovo da bude da, zašto bi bilo da, ako bi bilo ne, onda bi oni snosili posljedice onoga što je u BiH upravo najalarmantnije. Mislim da postoji dovoljno argumenata za to da ljudi koji žive u kolektivnim centrima, koji žive u svojim kućama u kojima nemaju električnu energiju, koji 12 godina čekaju krov nad glavom, dobiju budžet od 100 miliona za proces povratka, a ne milion maraka samo za plate zaposlenih u ministarstvu.“
RSE: Kome ste se sve obratili ovim pismom?
ZUKIĆ: Uputili smo pismo predsjedavajućem Parlamentarne skupštine i svim parlamentarcima – 42 osobe iz raznih političkih partija. Obratili smo se svima pojedinačno i objasnili im zašto je naš cilj da oni shvate usvajanje budžeta ozbiljno. Do sada milion maraka je podmirivalo samo plate zaposlenih. Uvijek su radili na nekim drugim poslovima da bi mogli, kroz razne projekte, dobiti neku solidnu platu. Međutim, ako želimo da nam pomognu stranci i ako želim oda se zadužujemo kod Evropske banke za razvoj i kod Svjetske banke, vrlo je bitno da domaće institucije daju podsticaj našim donatorima, koji su već dugo godina u BiH.
RSE: Vi ste podsjetili na neke alarmantne podatke koji prate ovaj proces.
ZUKIĆ: To je samo dio alarmantnih podataka. Jer, ljudi žive u kolektivnih centrima već 12 godina, i to ne mali broj – 2.550 porodica (negdje oko 7.000 lica), imamo veliki broj porodica koje žive bez električne energije. A imamo međunarodne organizacije koje bi tu pomogle, ukoliko naše domaće institucije ukažu spremnost i iskažu volju za ovakvim jednim radikalnijim potezom, a to je da se izdvoje veća sredstva iz budžeta, što je objektivno moguće.
RSE: Još veliki broj porodica čeka obnovu, ali postoji i problem nezaposlenosti.
ZUKIĆ: Svakako, to je jedan od problema u BiH, ali se najviše reflektirao na izbjeglice, jer je paralelno s procesom povratka išla privatizacija, u kojoj mi nismo bili u mogućnosti da učestvujemo, iz razloga što se ljudi nisu mogli fizički vratiti u mjesta gdje su živjeli i gdje su radili. Tako da su ljudi, pored toga što su ostali bez kuća, ostali i bez posla. Bijeda i siromaštvo su ogromni. O tome se mnogo priča, prave se izlazne strategije, ali mi ne bilježimo rast zaposlenosti, osim u ruralnim područjima gdje se ljudi bave poljoprivredom, ali, nažalost, u ovoj godini ni to nije na onom nivou kakav smo imali prethodnih godina.
RSE: Državna komisija za izbjeglice je konačno formirana, i to prije nekoliko dana, ali nema naznaka da bi Imovinski fond mogao zaživjeti u najskorije vrijeme.
ZUKIĆ: Imovinski fond je pitanje još iz 1996. godine, kada je Ustavom, koji imamo i danas, zagarantovano osnivanje takvog fonda, gdje bi međunarodne i domaće institucije izdvajale u taj fond i na taj način obeštetile one kojima je u ratu oštećena imovina. Godine 1996. je osnovana CRPC, koja apsolutno nije imala uporište u Ustavu, a nisu formirani Imovinski fond i Komisija za izbjeglice. Sama činjenica da je proces povratka trajao sedam godina, a tek se 2002. godine usvojila Strategija za implementaciju aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, govori o tome koliko država ozbiljno misli da se uključi u ovaj proces. O imovinskom fondu je u ovom momentu apsurdno pričati, iz razloga što je nemoguće izdvojiti sredstva. Ako govorimo o tome kako je teško izdvojiti 100 miliona za proces povratka, kako bi se onda izdvajala sredstva za Imovinski fond? Adrese treba tražiti u susjednim zemljama, potpisnicama Dejtonskog sporazuma, a to su Republika Hrvatska i Srbija. Prema tome, u ovom momentu Bosna i Hercegovina je nemoćna da vrši proces održivog povratka, a ne da radi na formiranju Imovinskog fonda.
RSE: Kad ste već pomenuli susjedne zemlje, bilo je više sastanaka na ministarskom nivou. Imamo takozvano Sarajevsku deklaraciju. Ali se očito malo odmaklo u njenoj realizaciji.
ZUKIĆ: Mi to posmatramo kao jedan skup ljudi koji donesi nevažeće dokumente. Dejtonski mirovni sporazum je potpisan od strane tri države, pa nije obavezujući. Pokazalo se da nije obavezujući za zemlje koje su ga potpisale. Drugo, nikad nije preveden na jezik naroda koji žive u Bosni i Hercegovini. A to je međunarodni dokument, dakle koji bi trebao imati prednost pred domaćim. To govori o neozbiljnosti i nepoštivanju ljudskih prava koja su u njega ugrađena. A o papirima kao što je Sarajevska deklaracija da ne govorimo. To su zaista samo papiri, jer nisu rezultirali na terenu apsolutno nikakvim pomakom da se pomogne ljudima za koje su se kao zalagali. Ovdje imamo, dakle, jednu vrlo složenu situaciju – imamo povratak u BiH, povratak u Hrvatsku, povratak iz Srbije u Hrvatsku, povratak iz Srbije u BiH. Vrijeme prolazi, mi danas još uvijek imamo stotine hiljada ljudi koji su se integrisali u Hrvatskoj, koji su se integrisali u Srbiji, jer Srbija izdvaja jako velika sredstva za njihovu integraciju i radi na tome. Međutim, Bosna i Hercegovina je stalno pričala o povratku. Ne možemo reći da je bilo koji dokument izrađen u pravcu rješavanja problema izbjeglica bio efikasan i imao svoj rezultat. Da nije bilo volje međunarodnih organizacija, koje su zdušno pomagale proces povratka, slika bi bila katastrofalnija. Nije ni čudo što mi danas, kada obilazimo prostore gdje su se povratnici vratili, ne nailazimo na ljude, nego na kuće koje su prazne, jer ljudi nemaju od čega da žive, nemaju osnovne uvjete za život.
RSE: Koje su trenutno neke od najvažnijih aktivnosti Saveza udruženja-udruga izbjeglica, raseljenih osoba i povratnika u BiH i koliko ste odmakli u ostvarivanju zaključaka prvog kongresa?
ZUKIĆ: Pripremamo obilježavanje petnaestogodišnjice rada Saveza. Nažalost. Očekivali smo da Savez neće morati da radi tako dugo, da ćemo postojanje brojati u mjesecima, a ne u godinama. Ali, evo, desilo se to što se desilo. Daćemo smjernicu da se Strategija za implementaciju aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma doradi, odnosno izmijeni. Na tu našu inicijativu će se održati sastanak 21. septembra, na nivou svih institucija u Bosni i Hercegovini, gdje će biti svi, od Ureda visokog predstavnika, UNHCR-a, Misije OSCE-a, UNDP-ja, Evropske komisije, Ministarstva za ljudska prava, Vlade Distrikta Brčko, nevladine organizacije i tako dalje, da se da odgovor kako dalje i kako izvršiti reviziju Strategije za implementaciju aneksa VII, kako bi ona bila efikasnija i dala rezultat, da u kraćem vremenu možda više uradimo nego ovoliko vremena što je prošlo. To su u ovom momentu naše aktivnosti, kojima želimo da damo svoj doprinos. Takođe želimo da se poveća ovaj budžet, koji je ovakav kakav jest – 100 miliona maraka – možda čak i simboličan u odnosu na potrebe. Jer, mi procjenjujemo da je samo za rekonstrukciju neophodno od 800 miliona do milijarde maraka. Prema tome, mislim da su aktivnosti koje mi provodimo vrlo neprimjerene jednoj nevladinoj organizaciji, o tome bi trebala da razmišlja nekakva ogromna institucija. Zato je i naše Predsjedništvo na prošloj sjednici donijelo zaključke da se Savez mora radikalnije uključiti i tražiti mjere za izlazak iz ovakve krize.
Povratak u okolinu Olova i Konjica
U zaseoku Ajvatovići, u povratničkoj mjesnoj zajednici Petrovići, 18 kilometara od Olova, sa suprugom Džemkom živi sedamdeset-osmogodišnji Džafer Behlulović Džafo.
Kada se ovaj nekada uzorni domaćin 1996. godine vratio kao izbjeglica iz Hrvatske, nije uvršten u holandski program obnove oko 50 kuća u Petrovićima, uz obrazloženje da mu se porušeni dom nalazi u minskom području. To ga nije obeshrabrilo. Odlučio je, ipak, vratiti se i vlastitim rukama započeti obnovu:
„Kad sam došao, sve je bilo zaraslo, trnje, šikara… Zamolio sam komšiju da mi doveze okoraka, rekao sam mu da ću mu platiti kad budem imao para. On je meni to dovukao i ja sam postavio temelje, da imam nešto.“
Podižući drvenu kolibu, noći je provodio pod vedrim nebom:
„Radim, radim… Uveče legnem evo ovdje u trnju. U trnju smo spavali. Bojali smo se da će nas u noći napasti divlje krme.“
Kada je vlastitim rukama podignuta koliba bila gotova, bila je to – veli Džafo – prava sreća i komfor:
„Kad sam se zatvorio iznutra i okrenuo onaj rajber, osjećao sam se kao car. Kažem ženi – sad možemo i jelo napraviti, kačamaka, čorbe, graha i šta ja znam. Prije nismo mogli nigdje, gdje?“
Prolazile zime, snjegovi se topili, a s njima i Džafina nada da će njegov trud biti prepoznat. Obraćao se nadležnima, a oni govorili:
„Kažu: ,Kako si počeo, tako i završi‘. Dva-tri puta sam išao. Počeo sam polako vaditi kamen da sam sebi ponovo kuću napravim.“
I tako je Džafer, živeći u kolibi, sagradio kućicu dimenzija 6x5 metara, u kojoj i danas živi sa svojom nanom Džemkom:
„Teško je, ali šta ćeš. Stari smo, nemamo kud. Nama obadvoma je 78 godina. A šta smo mi imali…“
„Imali smo tri štale, šupu…“
„Ali hvala Bogu i za ovo kuće što je napravio, nek‘ imamo gdje umrijet.“
Što od godina, što od tereta, Džafer obnevidio, ali mu je, veli, duša progledala, jer je na svome, zadovoljan onim što ima:
„Imam penziju, imam nekoliko ovčica.“
Čak ni traga ljutnji na one koji ga u donaciji zaobiđoše. Džafo je obnevidio, a valjda će oni od sada vidjeti bolje.
Među desetak povratnika srpske nacionalnosti, na Boračkom jezeru žive i Draganići, Mica i njen suprug Drago, te Dragini roditelji, sada već starci, Mirko i Nada:
„Ovdje smo već godinu i po. Fino nam je. Vratili smo se na svoje. Sve ovo što smo ovdje dobili, dobili smo od CRS-a.“
„Dobili smo frezu, pčele i pliće, a biće i još nešto.“
„Hvala Bogu, obradovala sam se, došla sam na svoje, pokajala se nisam. Fino nam je. Komšije dolaze, oni koji su i dolazili. Sa svakim se fino gledamo.“
Uz pomoć CRS-a, Draganićima je obnovljena kuća, a dobili su i određene donacije u cilju održivog povratka. Zadovoljni su, kažu. Ali bez vraćanja povratnika na radna mjesta, ne može se govoriti o održivom povratku na ovom području, smatraju Drago i njegov otac Mirko:
„Kad bi se povratnici mogli zaposliti mislim da bi se još ljudi vratilo.“
„Stalno obećavaju, ali od tog neće biti ništa.“
Draganći su do povratka na svoje imanje godinama živjeli kao izbjeglice u Višegradu. Međutim, rekoše nam da nema sreće bez svoje kuće:
„Nekad je bilo i lošije, nekad je bilo i dobro, ali na tuđem sreće nema.“
„Ovdje je puno bolje. Na svome si, radiš svoje. Tamo, što si god radio, radio si tuđe.“
Na svom imanju Draganići pokušavaju živjeti od svog rada. Stoga im podrška u ovom smislu mnogo znači:
„Ne tražimo socijalnu pomoć, već da nam se pomogne da krenemo s nekim poslom, s nekim radom.“