Dostupni linkovi

Oproštaj sa Ljiljanom Molnar-Talajić


Akcenti iz razgovora sa Ljiljanom Molnar Talajić: Nije bilo repertoara koji se nije izvodio u Sarajevu. Bilo mi je sasvim svejedno ići iz Sarajeva pravo u ruke Zubinu Mehti. Nikakavu tremu nisam imala. Sve sam znala. Zubina Mehtu sam šokirala svojim bezobrazlukom.Bog mi nije dao izgled Merlin Monro, ali mi je dao glas! Samo jednom sam pogriješila u životu - sreća samo jednom prodje pored vas i nikada više - pogriješila sam što nisam ostala u Beču. Kada zapjevam i kada moji studenti pjevaju, u tim momentima ništa ne postoji, ništa me ne boli, niti je šta skupo, niti se svadjaju političari, ništa nema - samo čista muzika i ljepota. Svi smo živjeli zajedno i čestitali smo jedni drugima Bajrame i Božiće. Živjeli smo ne po vjeri, već po tome kakav si kao čovjek.

RFE: Da li vas za neki Uskrs veže nešto posebno?

MOLNAR-TALAJIĆ: Jednom sam sa Veronom gostovala u Berlinu, sa operom Aida. Bio je Uskrs. Svi smo bili daleko od kuće. Talijani su posebno sentimentalni na blagdane. Bili smo na misi. Dirigent je predložio da zapjevamo dio iz Moć sudbine. Ariju pjeva sopran uz pratnju muškog zbora. Riječi su:

Djevice andjela
prekrij me svojim plaštom i
budi mi zagovornica
kod boga andjela.

Na tu predstavu u Veroni je dolazilo trideset hiljada gledalaca, što je puna sala. Kada se izvodi ova pjesma u sali nastaje totalna tišina, kao da nema nikoga u gledalištu. Svaki put dok sam pjevala ovu ariju, imala sam osjećaj da se nebo otvara, da je vidim i da joj pjevam.

Drugi nezaboravan doživljaj vezan je za jednu vrlo otmjenu kafanu Tifani na uglu Gundulićeve i Zelenog vala. Bio je rodjendan jednog našeg prijatelja. Svi prisutni su bili ateisti i članovi Komunističke partije. Ništa protiv toga nemam. Bila je subota na nedjelju. Preko puta mene sjedio je naš veliki pjesnik Jure Kaštelan. Negdje oko ponoći, pokojni, Jure Kaštelan mi reče da otpjevam Ave Mariju. Ugasili smo sva svjetla osim jednog koje je bilo usmjereno ka meni. Počela sam pjevati. Nastala je tišina. Tako je ušao Uskrs u lokal. Takvu atmosferu nisam osjetila nikada poslije, pa ni u crkvi. Jure Kaštelan je rekao: "Da li znate da ste nas sve ovom pjesmom otkupili u ovoj velikoj uskršnjoj noći?"

RFE: Vaši roditelji su iz Hrvatske?

MOLNAR-TALAJIĆ: Mama je rodjena u Podsusedu, a tata se rodio u Bosanskom Brodu. Dida Ante je došao iz Gorskog Kotara, iz Malinara. Kada je Austrougarska monrhija pravila prugu Bosanski Brod – Sarajevo, došlo je mnogo ljudi tražeći posao. Oni koji su bili pod madjarskom rukom morali su preći u Molnar, a oni koji su bili pod Austrijom morali su preći u Miler. To je isto.

RFE: Vrlo mlada ste otišli za Sarajevo na školovanje.

MOLNAR-TALAJIĆ: U Sarajevo sam došla ništa ne znajući. Bilo je to po logici. Ja sam iz Bosanskog Broda, a glavni grad je Sarajevo. Nisam ni znala da tamo nema ni Akademije. Bilo mi je trinaest i pol godina. Imala sam sreću da su svi najjači umovi medicine i muzike iz Zagreba bili po političkoj liniji bačeni u Sarajevo. Jedino je pokojni Lovro Matačić bio bačen u Skoplje. Imala sam se od koga učiti. Nije bilo repertoara koji se nije izvodio u Sarajevu. Bilo mi je sasvim svejedno ići iz Sarajeva pravo u ruke Zubinu Mehti. Nikakavu tremu nisam imala. Sve sam znala.

RFE: Kod njega ste bili na audiciji?

MOLNAR-TALAJIĆ: S njim sam i počela internacionalnu karijeru u Firenci. Svi su bili Metropolitenci. Samo sam ja bila iz Sarajeva. Za Sarajevo su znali zahvaljujući Ferdinandu. Iz Firence sam otišla direktno za Beč. Iz Beča sam gostovala po cijeloj Evropi. Iza Beča sam nastupala u Skali u Milanu, pa u San Francisku, u Nju Jorku u Metropolitenu. Bila sam sigurna u sebe i svoj zanat. Bila sam po raznim takmičenjima u inostranstvu i vidjela sam gdje mi je generacija. Nisam znala da mi treba i sreće. Bog mi baš nije dao neki vilenski izgled Merlin Monro, ali mi je dao glas kojim sam mogla dočarati sve, čak i madam Baterflaj i boem Mimi koja umire od tuberkuloze. Oni su mi vjerovali jer sam ja vjerovala sebi.

Jednom smo se sastali Zubin Mehta i ja u Dubrovniku, da bi me on čuo. Ušao je u jednu malu prostoriju u muzičkoj školi gdje sam ga čekala. Rekao je da u toj prostoriji svako zna da pjeva. Imala sam toliko para da mogu ćirom doći do Dubrovnika i eventualno jednu noć prespavati. Muž nije radio. Meni ga pun kofer, ali ne zbog uobraženosti. Ja nemam para, a on me zeza. Sve pare sam već bila potrošila, a morala sam se nekako vratiti kući. Imala sam kruh u rukama, jer sam bila solista u sarajevskoj operi. Nisam ga morala moliti. Imala sam posao. Rekla sam mu: "Ako Vam je puno glasa, vi izadjite na hodnik pa slušajte”. Bio je toliko šokiran mojim bezobrazlukom da je sjeo. Otpjevala sam težu ariju iz Trubadura. Bio je oduševljen. To je bio moj početak s njim.

Par mjeseci kasnije našli smo se u Beču. Tada mi je postavio uvjet: ili Ljiljana Molnar, što zvuči internacionalno, ili Ljiljana Talajić, što zvuči istočno. Rekla sam mu: "Ili oba prezimena, ili neću pjevati”. Nije to bilo zbog uobraženosti. Bilo je to 1969. godine kada sam počela internacionalnu karijeru. Moja slava na istoku se u karijeru ne računa. Zašto da mi muža zovu gospodin Molunar? Takodje nisam htjela da izbrišem ime svoga oca, koji je od svojih usta otkidao i nas školovao. To ne dolazi u obzir. Htjela sam oba prezimena pa neka se muče. Izašao je plakat. Gledala sam ga, a nisam primjetila da je iza mojih ledja. Pitao me je: "Da li mi je sada srce na mjestu?" Rekla sam da jeste. Nisam bila ambiciozna i nisam željela postati slavna. Jednostavno sam stremila ka vrhovima.

Sada ću vam ispričati nešto što će izgledati prepotentno, ali nije. U Sarajevo je na gostovanje došla Biserka Cvećo. Bila sam postdiplomac. Pokazivala je jednu ploču na čijem ćošku je bio prilijepljen komadić štofa. Pitala sam je šta je to? Rekla je da je to komadić starog zastora iz Metropolitena sa Brodveja koji je srušen. Počela sam plakati. Pitala me zašto plačem? Rekla sam da plačem jer neću pjevati u starom Metropolitenu, gdje su pjevala sva velika imena. Otišla sam u San Francisko. Prolazili smo kroz Njujork. Pitala sam menadžera gdje je Metropoliten i on mi je objasnio. Sjela sam pred Metropoliten, gledala sam Šagalove slike i rekla sam mu: "Pjevat ću ja u tebi”. Bila sam tako sigurna u to. Vjerujte mi da to nema nikakve veze sa ambicijom. Stremila sam ka vrhu sve više i više.

Samo jednom sam pogriješila u životu. Sreća samo jednom prodje pored vas i nikada više. Pogriješila sam što nisam ostala u Beču. U Beču sam bila stalni gost. U pauzi jedne predstave došao je direktor pozorišta i zamolio me da ostanem u Beču, jer me Beč voli. Meni bljesnu kroz glavu sličice: mala Ljilja iz Bosanskog Broda, tata željezničar i mali ćiro. Mene zovu da ovdje ostanem. Rekla sam da ne želim. Nisam mogla da ostavim svoje Sarajevo, svoju profesoricu, Trebević i raju.

RFE: Do kada je trajala vaša intezivna karijera?

MOLNAR-TALAJIĆ: Trajale je sve dok se nisam posvadjala sa zdravljem. Zadnji put sam bila na sceni opere 1985. godine. Koncerte sam održavala i dalje. Nisam u dobrim odnosima sa zdravljem i zbog toga ne mogu da pjevam operu. Imam dobru narav i da takvu narav nemam mislim da bih već odavno gledala cvijeće u korijenu.

RFE: Ljiljana Molnar Talajić voli zapjevati ne samo operne arije?

MOLNAR-TALAJIĆ: Šta god želite: starogradske, sevdalinke, šta god. Kod kuće smo mnogo pjevali. Kada zapjevam i kada moji studenti pjevaju, ganu me u srce. U tim momentima ništa ne postoji, ništa me ne boli, niti je šta skupo, niti se svadjaju političari. Ništa nema, samo čista muzika i ljepota.

RFE: Teško skrivate osjećanja, bilo da je radost ili tuga u pitanju. To svi znaju koji vas poznaju. Jedna od riječi koja kod vas gotovo svaki put izaziva suze je Bosna.

MOLNAR-TALAJIĆ: Ne živim u Bosni, ali Bosna živi u meni. Davno sam otišla iz Sarajeva, još u vrijeme kada se nije ni slutilo šta će biti. Iz Sarajeva sam otišla za Zagreb i jako puno sam putovala po svijetu. Zna se kakav je Zagreb kao kulturna sredina, a da ne govorim o njegovom geografskom položaju. Za pet sati sam bila i u Beču i u Skali. U Zagrebu su gostovala velika imena. U Zagrebu živim već dvadeset i šest godina, a u Sarajevu sam živjela dvadeset i pet. Mislim da više nikada neću otići u Sarajevo. To više nije moj grad. To više nisu moji ljudi. Zgrade se naprave, možda i ljepše, ali onoga više nema. Isto to važi i za Bosanski Brod koji se danas zove Srpski Brod. Srušili su i poravnali crkvu, jer im je trebao veći parking. Moja obitelj i ja smo jako bili vezani za crkvu. Mama i ja smo u njoj pjevale. Braća Zvonimir i Davorin su bili ministranti. Jedini moj tata u cijelom Bosanskom Brodu je znao popraviti mehanizam crkvenog sata. Ako ga je on popravljao, sat je zvonio. Toga više nema. Prvi put sam ušla u Brod sada na Svesvete. Nije me to mnogo ni pogodilo. Nije to više moj Brod. Bojala sam se tog susreta. Nema više poznatih kuća. Sve su srušene. Jako sam bila vezana za oca. Došla sam na groblje i rekla sam: "Tata, došla sam”. Mislim da bi mi u Sarajevu srce puklo.

RFE: Koje su to slike vaše Bosne?

MOLNAR-TALAJIĆ: Blizu naše kuće u Brodu imali smo konu. Nosila je dimije. Kod nje smo naveče išli po mlijeko. Krava se zvala Petulja. Onda je došao njihov Ramazan. To je veliki post. Pravi vjernici cijeli dan ne zapale cigaru niti piju vodu. Naveče se na džamiji upale svjetla i prestaje post. Tada oni mogu da jedu. Kada se kandilji upale trčali smo kod nje na baklavu ili komad pite. Svi smo živjeli zajedno i čestitali smo jedni drugima Bajrame i Božiće. Živjeli smo ne po vjeri, već kakav si kao čovjek. Tako sam i bila odgojena. Isus je rekao: "Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”. Nije rekao ni po vjeri ni po naciji, nego kao čovjeka.

RFE: Čula sam da ste ispričali jednu fascinantnu priču koja se dogodila nedavno. Iz te priče se može prepoznati vaša Bosna.

MOLNAR-TALAJIĆ: To su mi pričali moji bosanski fratri, ujaci. Radnja se odvija u Olovu. Poznata je čudotvorna Olovska Gospa. Velika Gospa se slavi 15. 8. Oni hoće da Gospa bude 1. maja. To je muslimanska enklava. Crkvu nije dohvatio niti jedan metak. Od autobusnog kolodvora do crkve je kilometar makadama. Nisam tamo bila. Ovo su mi pričali fratri. Muslimani su meli tu makadamsku ulicu, jer dolaze hodočasnici pa neka im bude lakše. Mnogi hodočasnici idu na golim koljenima. Muslimani su se trudili da što više izmetu male kamenčiće da bi im bilo lakše.

Radi se o jajačkim fratrima. Već se naslućivao rat. Bila sam kod njih jedno petnaest dana. Prvi put sam bila u srednjoj Bosni. Fratri su krenuli za Sarajevo u svojoj odori. Išli su kroz Vitez. Jedno dijete od dvanaest godina je podletjelo pod auto gvardijana i ostalo je na mjestu mrtvo. Morao je otići njegovim roditeljima u kući. Dijete je bilo iz muslimanske porodice. Majka vrišti a otac mu kaže: "Ujače, Alah dao, Alah uzeo”. Sutra je bila dženaza. Na groblju majka prilazu ujaku i kaže: " Ujače, Alah dao, Alah uzeo”. Ja takvu Bosnu znam. Nigdje nije sve ružičasto, pa ni meni u Bosni nije bilo. Takvu Bosnu želim da sačuvam. Želim da sačuvam onu Andrićevu Bosnu. Bila sam na Svisvetima, išla sam na groblje roditeljima, pa preko Dervente do Maglaja, gdje je bila moja teta udata za muslimana. Sve vrijeme rata muslimani su je čuvali. Musliman je odabrao da umre kod njega. Bila sam joj na grobu. Umrla je sa devedeset godina. Digli su joj spomenik, a ona im je ostavila kuću. Na spomeniku piše: "Ljiljana Altaraz. Ožalošćeni: obitelj Karabegović i ostale komšije”. Tu Bosnu hoću da sačuvam kao najsvjetliji biser.

RFE: Svoj posljednji koncert prije rata u Bosni održali ste u Banja Luci.

MOLNAR-TALAJIĆ: Već je sve bilo išarano sa četiri S. Svi su došli na koncert, i muslimani i fratri i pravoslavni sveštenici. Pjevala sam, kada se iz publike čulo: "Ave Marija". Bilo je to pred sam rat. Pjevala sam Ave Mariju, a cijela sala je ustala kao na himnu. Jedna žena je za mnom došla u garderobu plačući i pitala me: "Hoćete li mi dati autogram, iako ja ne pripdam vašoj vjeri”. Takve snove želim da sačuvam. Neka sanjam. Dabogda sanjajući umrla, ali tu ljepotu ne dam nikome.
  • 16x9 Image

    Ankica Barbir-Mladinović

    Dugogodišnja višestruko nagrađivana novinarka i urednica na Zagrebačkoj televiziji koja od 1994., nakon što je postala nepodobna na Hrvatskoj televiziji, izvještava za RSE o ratom pogođenim ljudskim sudbinama i drugim  postratnim i tranzicijskim temama.

XS
SM
MD
LG