Dostupni linkovi

Zašto je važan zakon o sportu?


Zakon o sportu, akt bez kojeg vlada prava anarhija u ovoj oblasti, posve se primakao odlučivanju u parlamentarnim klupama. Prošao je raspravu u nadležnoj skupštinskoj komisiji i očekuje se kako bi uskoro mogao i na glasanje. Uz predložene korekcije, naravno. Tim povodom za RSE govori publicista Slaven Kovačević, direktor Sportskog društva «Bosna» i član Olimpijskog komiteta BiH.


RSE:
Možemo li uskoro imati Zakon o sportu? Ne mislim na dužinu puta u parlamentarnoj proceduri, nego na kakvoću ponuđenog dokumenta?

KOVAČEVIĆ: Uz malo dobre volje, ja mislim da možemo.

RSE: Koje su to osnovne značajke ponuđenog dokumenta, šta on nudi?

KOVAČEVIĆ: Osnovna zamjerka je bila usmjerena na strukturu sportskog sistema, koja bi bila ustanovljena usvajanjem ovog zakona. Predviđeno je da se strukovni sportski savezi Bosne i Hercegovine, dakle krovni za svaki sport pojedinačno, uspostavljaju tako što će se odlukama o dobrovoljnom udruživanju entitetskih strukovnih saveza takva stvar omogućiti. Nažalost, ne postoje entitetski strukovni savezi u svim sportskim granama. Njih ima 24 olimpijska i nekih petnaestak neolimpijskih. Mogu slobodno kazati da u možda nekih desetak posto postoji takva struktura i njeno uspostavljanje u svim sportovima je jako složen postupak. Druga stvar je što takva struktura predviđa značajna finansijska sredstva za samu sportsku administraciju koja bi vodila takve strukovne saveze. Nekom prostom računicom, ako se radi o četrdesetak strukovnih saveza olimpijskih i neolimpijskih sportova na bazi jednog uposlenika, u jednoj prostoriji, s jednim telefonom, faksom i kopir-mašinom, to je nekih 20.000 godišnje puta 40, to je 800.000 konvertibilnih maraka za federalne, 800.000 za saveze iz Republike Srpske, što je 1.600.000 konvertibilnih maraka samo za sportsku administraciju. Mislimo da to nije racionalno i da se to može puno bolje organizirati. Druga stvar je privatizacija sportskih kolektiva, ali na način da se oni mogu registrirati kao privatna poduzeća, kao poslovni subjekti i sad tu nailazimo na jedan ogroman problem – po različitim zakonima svaki od kantona i entiteta imaju različite sisteme registriranja poslovnih subjekata, tako da se može desiti da neko za 2.000 KM privatizira Košarkaški klub «Bosna», što je neprihvatljivo. Ono najvrjednije što sportski kolektiv ima je, kako se to sada moderno kaže – brend – ime, tradiciju, zaštitni znak, i to je na tržištu nekoliko miliona konvertibilnih maraka i niko nema pravo da to kupi za 2.000 maraka, što znači da je i taj segment, za koji je sportska javnost jako zainteresirana, jako neprecizno riješen.

RSE: Ipak, ima i nečega što je precizno riješeno i nešto što ohrabruje. Imaćemo olimpijski komitet koji je potpuno u skladu sa zakonom.

KOVAČEVIĆ: Apsolutno. Odredili smo tri suštinske stvari, koje su problematične. Pomenut je status vrhunskih sportista – vrhunski sportisti će biti kategorizirani određenim zakonskim aktom koji donosi naša država. Jer, vrhunski sportista u Bosni i Hercegovini nije isto što i vrhunski sportista u Evropi, kriteriji su različiti. Vrhunski sportista u BiH, recimo, ne bi, po ovom zakonu, uživao prava iz Penzionog zakona, iz socijalnog osiguranja, što je nedopustivo. Ako jedan sportista s 35 godina završi svoju karijeru na sportskom planu, on starta sa nula godina radnog staža, što nije dobro rješenje. E sad, da pređemo na ove dobre stvari. Prvo, šta je javni interes države BiH u oblasti sporta? Država bi trebala stati iza sportskih dostignuća. Postoji jasna namjera da se izdvoje određena sredstva, iako u ovom momentu ne znamo kolika. Ovaj zakon imaju svoju cijenu i bilo bi dobro da se izračuna koliko on košta i da vidimo da li država to može podnijeti. Treća stvar je da su tu veoma dobro definisani odnosi u okviru struke, da znamo da ne može baš svako raditi u sportu, da mora postojati bar minimum obrazovanja za sportske djelatnike. Dobra je stvar i što su riješeni sportski objekti. Navedeno je koji su to objekti, kako se oni trebaju tretirati i šta oni znače. Sadašnje stanje je takvo da se sportski objekti najčešće nalaze unutar privrednih centara i tretiraju se kao takvi, pa su u konačnici jako skupi za korištenje od strane sportskih organizacija. To bi se moglo promijeniti ovim zakonom.

RSE: U svakom slučaju, imam osjećaj da nestaje onaj fantomski Savez sportova, jedan od rudimenata bivšeg vremena, koji svjedoči u svekolikom i sveukupnom paralelizmu kod nas.

KOVAČEVIĆ: Mišljenja o Savezu sportova BiH i potrebom za njim su takođe podijeljena. Jedan dio sportske populacije misli da je ta organizacija i danas potrebna, da je njena svrha i namjena da se bavi masovnim i rekreativnim sportom, jer Olimpijski komitet, prema tim propisima, posebno prema Olimpijskoj povelji, ne razvija masovni sport i to mu nije osnovni zadatak, a Sportski savez okuplja i neolimpijske sportove.

RSE: U svakom slučaju, to pitanje neolimpijskih sportova, ne samo u ovom zakonu, nego i u čitavom društvu, vrlo je problematično, posebno kod nas, gdje smo, čini mi se, veoma jaki upravo u tim sportovima koji ne idu na olimpijadu.

KOVAČEVIĆ: Olimpijski sportovi su samo oni sportovi koji se nalaze na programu olimpijskih igara. U ljetnoj konkurenciji ih ima negdje oko 35, a u zimskoj 37. Svi ostali sportovi za koje smo mi itekako zainteresirani, kao što je karate, jedan od najtrofejnijih sportova u našoj zemlji, ili bočarski sport, u kojem osvajamo različita odličja, nisu olimpijski, međutim, svakako moramo povesti računa i o tim sportovima.

RSE: Kako ti se uopšte čini mogućnost bitnijeg uticaja sportskih radnika u svemu ovome ukoliko, na primjer, generalni sekretar najvećeg i najmoćnijeg saveza tvrdi kako u zakon ne treba stavljati antidoping kontrole. A to je jedna od ključnih obaveza da bi sportisti uopšte otišli na olimpijske igre.

KOVAČEVIĆ: Mogu konstatirati da se tu radi o osnovnoj neinformiranosti pomenutog gospodina. Jer, vidite, sve strukovne granske federacije, i međunarodne – FIFA je jedna od njih – potpisale su jedan zajednički sporazum u Međunarodnom olimpijskom komitetu, koje same čine, o osnivanju Svjetske antidopinške agencije, koja se nalazi u Kanadi. Potpisom takvog jednog protokola je stvorena obaveza, kako za te granske sportske međunarodne federacije i njihove sportove koje predstavljaju, tako i za države koje imaju svoje predstavnike i u međunarodnim federacijama i Međunarodnom olimpijskom komitetu. Obaveza je, dakle, da se takva jedna antidopinška agencija osnuje u svakoj državi i da preuzme antiopinški kodeks i inkorporira u budući zakon, koji će tretirati antidoping materiju. Tako da mislim da se radi o neinformiranosti generalnog sekretara Nogometnog saveza BiH, o tim postupcima koji su bili prije nekih četiri-pet godina.

RSE: Dobar ili manje dobar, ovaj zakon nije loš, jer bolje ikakav nego nikakav, a za popravku će biti vremena.

KOVAČEVIĆ: Drago mi je da ste spomenuli tu premisu, s kojom se ja intimno ne slažem. Ja odmah napravim paralelu – dajte da usvojimo bilo kakav zakon o visokom obrazovanju, jer bolje bilo kakav nego nikakav, pa da vidite kakav će to proizvesti efekat u akademskoj zajednici. Morate razumjeti da se Zakon o sportu primjenjuje negdje na par stotina hiljada ljudi, koji su indirektno ili direktno uključeni u sportski sistem. Nije dobro napraviti šlampav zakon i pustiti ga u proceduru. Takav šlampav zakon bi nakon određenog vremena mogao da uruši sportski sistem. Zato bi bilo dobro da još jednom svi sjednemo i izračunamo sve ove elemente o kojima smo danas govorili, da vidimo da li se ti elementi mogu promijeniti. Vrlo je jednostavno promijeniti nekoliko tih formulacija i otvoriti vrata da se uspostavi zdrav sistem na zdravim nogama. Inače, ustanovljenje sistema na ovakvim nogama bi moglo, iz finansijskih razloga, urušiti cjelokupan sistem. Dakle, mi apeliramo da se zakon usvoji, ali da nam se dozvoli da ovih nekoliko suštinskih stvari svakako uđe u amandmansku fazu i budu izmijenjeni. Mislim da za sve ovo što je rečeno nema nikakve potrebe da ne bude inkorporirano u novi zakon, da se određeni članovi izmijene i da se taj zakon do kraja godine usvoji. Mislim da nema niti jednog razloga, političkog, niti nepolitičkog, da se tako nešto ne uradi.

RSE: Slavene, ja se nadam da ćemo to uskoro imati. Ovom mrvom optimizma bih završio ovaj razgovor.

KOVAČEVIĆ: Ja sam optimista i čvrsto vjerujem da će parlamentarci u svom narednom radu, prvi zakon koji će usvojiti biti Zakon o sportu.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG