Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Monsinjor Komarica o pravu na povratak


Biskup banjalučki, monsinjor Franjo Komarica, daje vlastito viđenje povratka i ostvarivanja osnovnih prava čovjeka:

"Jedno od osnovnih prava i sloboda je pravo na svoj dom, svoju kuću, svoje korijene, svoj identitet. To je za nas snažni proziv, proziv samoga Boga. U više župa na području entiteta Republika Srpska imamo manje vjernika nego prošle godine. Dramatično je i žalosno što se ovdje već godinama ustalila praksa cementiranja etničkog čišćenja jednog domicilnog naroda – hrvatskog odnosno katoličkog. Slično se događa na drugim mjestima, iz kojih se istjerao srpski narod. Na drugim mjestima je to bošnjački narod, koji je također otišao. To je ono bolno pitanje koje, htjeli-ne htjeli, ne možemo i ne smijemo izbjegavati, ako želimo biti ljudi. Svi mi se trebamo smatrati zaduženima za naše bližnje, pogotovo za one koji su pogođeni na duši i/ili na tijelu, pogotovo ako su pogođeni krivicom drugih, nepravedno, u bezakonju, zakonom jačeg. Zaista bi bila strašna farsa, zapravo ismijavanje Boga, da se mi pozivamo na Boga, koji je naš stvoritelj i spasitelj, a da preziremo brata čovjeka.“

Održiv povratak

Podsjećamo na neke od ocjena iz Izvještaja Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH. Muhamed Džemidžić, izvršni direktor ovog komiteta, između ostalog govori o održivom povratku:

«Unazad tek nepune dvije godine dana, predstavnici različitih nivoa vlasti su uveli taj famozni termin ,održivi povratak‘, kao da se ranije nije moglo pretpostaviti da ljudi koji se vrate svojim kućama moraju od nečega da žive. Kao da se nije moglo pretpostaviti da će djeca morati da idu u neke škole, da će ljudi morati da ostvare pravo na zdravstvenu zaštitu, da će morati da se negdje zaposle i tako dalje. To je tek sad stavljeno na dnevni red kada je sve manje donatora, kada je sve manje sredstava za rješavanje tih problema. Pokazalo se da prvih godina, kada je i međunarodna zajednica pokazivala više interesovanja za ovo značajno pitanje u Bosni i Hercegovini, da su sredstva ulagana stihijski. Tako da imate širom Bosne i Hercegovine novih škola, koje su apsolutno potpuno prazne jer nema djece koja bi išla u njih. S druge srane postoje mjesta u kojima je ogroman broj raseljenih ljudi, koji su se odlučili u tim novim mjestima boravka ostati trajno, tako da su škole u tim novim mjestima prenapućene. Recimo u Palama, u jednu osnovnu školu ide 1.800 đaka; rade u tri smjene, uslovi su izuzetno teški. Problem je i pristup zdravstvenoj zaštiti. Mnoga povratnička sela i mjesta nemaju ambulante, nemaju ljekare, ljudi su prisiljeni da putuju i po 50-60 kilometara. Zvuči nevjerovatno da gotovo 4.000 povratničkih domaćinstava nema električnu energiju. To su ljudi koji su se prije sedam godina vratili na svoje predratne adrese i tamo gdje su prije imali električnu energiju, još uvijek je nemaju. Takva situacija je širom Bosne i Hercegovine. U opštinama od Višegrada, Doboja, Jajca, Glamoča, Prijedora, Foče, Grahova do Zvornika imate identičnu situaciju. Povratničko selo nema električnu energiju, a u susjednom selu, gdje je brojčano drugi narod većinski, imaju čak i uličnu rasvjetu. Dakle, ne radi se uvijek o nedostatku finansijskih sredstava ili mogućnosti, već je prije riječ o nedostatku volje da se zaista izađe u susret povratnicima. Što se tiče pitanja izbjegličkih kampova, predstavnici vlasti su prije dvije godine govorili da je posao oko rješavanja statusa i problema teškog života ljudi u tim kampovima riješen. Međutim, zvaničnici će još uvijek reći da je 7.000 ljudi u BiH u položaju da žive u tim izbjegličkim kampovima. A prema našim procjenama, taj broj može da bude dvostruko veći. To su ljudi koji su u posljednjoj reviziji raseljeničkog ili izbjegličkog statusa izgubili status raseljenih lica, jer im je vraćena imovina u Federaciji BiH i u Republici Srpskoj, a oni se iz raznih razloga nisu vratili kućama, nego su ostali tu i njih zvanična statistika ne vodi kao ljude koji žive u izbjegličkim kampovima. Nas, s druge strane, ne interesuje u kojem statusu ti ljudi žive. Jednostavno, ti ljudi su danas ničija briga, osim ovih 7.000. Dakle, sve ono što je preko 7.000 – a mi tvrdimo da ih ima barem 10.000 – žive u tim izbjegličkim kampovima, u tim nekim alternativnim smještajima. Niko nije obavezan da im plaća hranu, električnu energiju, potrošnju vode, a bez ikakvih su primanja. Ili, ako ih se neko sjeti, tretira ih kao socijalne slučajeve i tako dalje. To je ogroman broj ljudi koji su u posebno teškim prilikama. Neki od njih su bolesni, neki su napušteni od svojih najbližih, a evo i od društva i svih nas.“


Iz Udruženja povratnika u Bosansko Grahovo


Željka PRŠA: Znate kako, ima ona narodna poslovica koja kaže: ,Obećanje, ludo radovanje‘. Mi imamo jako puno obećanja. Ali, svi dođu, prošeću, vide nas i ništa. Prošli put sam rekla da dolaze kod nas kao u zoološki vrt, vidite nas, ne ujedamo, ne grizemo, mirni smo, odete i mi ostanemo i dalje u situaciji u kakvoj smo i bili. Samo nam obećavaju. U ovoj našoj državi se samo obećava, a ništa se ne radi. Ljudi su se uspjeli vratiti, ali ovdje održivog opstanka nema. Grahovo je prije rata uvozilo radnu snagu, toliko je bilo posla. A sada je iz povratničke populacije zaposleno oko 65 stanovnika. Ovo su kraški predjeli i ovdje su ljudi jako vitalni, ne daju se baš tako lako da pomru. Zahvaljujući tome što se radi o ruralnom području i što mogu da drže kravu, ovce, kokoši, što mogu da posiju usjeve, ljudi ovdje mogu da prežive. I eventualno kao neko ima porodicu negdje u inostranstvu, pa mu s vremena na vrijeme pošalju neku materijalnu pomoć. Ljudi su izvarani, teško je više nekome vjerovati. Dođu i kažu – napravićemo vam kombinat, a onda ih nema tri godine. Imamo jako puno stanovništva koje živi u garažama, u šupama, pod pločama, u uslovima života koji nisu primjereni ni za psa, a ne za čovjeka. Imamo 34 naseljena mjesta u opštini Bosansko Grahovo. Od ta 34, sedam još nema struje, a povratnici su ovdje već devet godina. Hoće u Evropu. Koju crnu Evropu? U koju mi Evropu hoćemo da idemo ako imamo ljude koji već devet godina žive uz svijeću? O kojoj mi Evropi pričamo? Ko ima satelitsku antenu, može pratiti radio i televizijski program. U nekim dijelovima se može vidjeti BHT 1. Federalna televizija se nigdje ne može gledati, niti Televizija Republike Srpske. Najlakše možemo uhvatiti Hrvatsku televiziju ili hrvatsku Novu, jer oni imaju dobre predajnike. Znači, gledamo hrvatski program, a živimo u Bosni. U totalnoj smo medijskoj izolaciji. O štampi da ne govorimo. Jedan naš sugrađanin je otvorio kiosk i moli vozače autobusa koji idu iz Banjaluke da nam donesu ponešto štampe, inače ni štampe nemamo. To je opština koja je jako bogata vodom. Opština koja je, poslije Glamoča, najbogatija šumom u Bosni i Hercegovini. Imamo veliki problem što nam se ta šuma bjesomučno siječe. Ostaćemo i bez vode i bez šume. Naša polja su na velikoj nadmorskoj visini, jako plodna i rodna, samo ih treba obrađivati, a mi nemamo čim. Seljak se vrati, ali nema traktora. S čim će orati?

RSE: Vi ste jednom odlično rekli kako vas u Federaciji BiH pitaju – pa gdje je to Bosansko Grahovo.

PRŠA: Kada dajem izjavu ili intervju za medije, pitaju me – gdje je to Bosansko Grahovo. I vrlo često mi kažu da ne tražim od Sarajeva već od Banjaluke. A ja pitam – zašto, mi pripadamo Federaciji BiH? Ja sam jednom novinaru kazala da nauči geografiju, jer se Bosansko Grahovo nalazi u FBiH, i mi, povratnici, smo građani drugog reda u FBiH. Ja ću se možda snaći, ali moje kolege, sa isto toliko staža, sa isto toliko godina, nisu u situaciji iz zdravstvenih razloga da rade i nemaju od čega da žive. Ova naša država, Bosna i Hercegovina, ne vodi računa o toj generaciji koja je platila cijenu ove tranzicije i ovoga svega. Ostala je bez posla, ne može da se zaposli jer je „stara“ (pod navodnicima jer može još uvijek raditi), a ne može da se prekvalifikuje jer je za to zaista stara, i nema od čega da živi. U Bosanskom Grahovu imate 200 domaćinstava koja nemaju nikakva primanja, apsolutno nikakva, a socijalna pomoć ne postoji. Bosansko Grahovo se nalazi u FBiH, u Bosni i Hercegovini, valjda mu sam naziv govori da je bosansko. Trenutno obnavljamo crkvu. Ima jedna stvar koju često zamjeram, ali evo i sama sam uplovila u te vode, mi najprije pravimo crkve i džamije, a tek onda projekte za proizvodnju. Ali, čovjek najprije mora vratiti duhovnost da ne izgubi ono osnovno što je njegovo. Dakle, nisam protiv crkava i džamija, ali bih bila sretna kad bi neko napravio i nekakav pogon da se nešto radi.

Mjesna zajednica Kozluk, kod Zvornika

Fadil BANJANOVIĆ: Kozluk kao jedna veća sredina u opštini Zvornik, ovih dana je intenzivirala određene, kako političke, tako i aktivnosti na stvaranju boljih uslova za život i rad građana Kozluka i okolnih mjesta. Cilj je stvaranje što boljih uslova za život i rad građana, kao što su aktivnosti na vodo-snabdijevanju, aktivnosti na uređenju poljoprivrednih puteva, aktivnosti na asfaltiranju i modernizaciji magistralnog puta Zvornik-Bijeljina koji prolazi kroz Kozluk i mjesne zajednice oko Kozluka. To stvara jedan novi ambijent, ambijent u kojem će građani bolje živjeti. Ovaj podrinjski bazen je bogat prirodnim bogatstvima kao što su šljunak, pijesak, kamen… Zašto ne bi otvorili fabriku betonske galanterije? Ovaj kraj je bogat povrtlarskim kulturama. Najveći smo proizvođači, kako u Republici Srpskoj tako i u Bosni i Hercegovini, krastavca, paprike, paradajza… Zašto se ne bi podržala naša inicijativa za otvaranjem fabrike za preradu krastavca, da sa ovih prostora ide gotovo proizvod – krastavac u teglama, a ne samo kao sirovina? Na taj način bi se zaposlio jedan broj stalnih radnika i povećao broj kooperanata. Razgovarali smo o turizmu, o banjama, o iskorištavanju ovih prirodnih bogatstava. Tako da ovih dana potenciramo otvaranje novih pogona, fabrika, otvaranje novih radnih mjesta, kako bi standard građana ovog dijela Bosne i Hercegovine bio na većem nivou.

RSE: Je li se većina stanovnika Kozluka vratila svojim kućama?

BANJANOVIĆ: Kozluk je imao nekih 4.500 stanovnika prije rata. Bio je jedna multietnička zajednica gdje je živio jedan manji broj Hrvata i Roma, a nešto veći broj Srba i Bošnjaka. Bošnjaci su bili dominantni. Mi se ponosimo time što je naša sredina multietnička, što imamo različite narode, vjere i kulture. Veliki broj Bošnjaka se vratio u okolna mjesta. Kozluk je jedna urbana sredina (do 1960. i neke godine je bio i opština). Danas pretendujemo da opet postanemo centar za zdravstvene usluge, za usluge u oblasti trgovine i za preradu određenih artikala. Što se tiče povratka Bošnjaka u Kozluk, zadovoljni smo što su povraćene sve kuće, zemlja, stanovi i cjelokupna nepokretna imovina. U Kozluku i ovom dijelu opštine Zvornik, nemamo neimplementirane imovinske zakone. Vratilo se nekih 2.000 ljudi. Jedan broj naših građana radi u Austriji, Njemačkoj i drugim evropskim zemljama, pa i u Americi. Međutim, ti ljudi nisu zaboravili svoj kraj. Veliki broj naših sugrađana dolazi ovdje da obiđe svoja imanja, da opremi svoje kuće i da pomogne svojim familijama. Jednom riječju, povratak se desio sto posto i na papiru, ali se desio sto posto i u stvarnosti. Jer, neko ko je obnovio svoju kuću, možda živi i radi negdje drugdje, ali on se tu zapravo vratio. Mi smo sretni što imamo ovakve građane, sretni smo što imamo multietničnost, sretni smo što se ipak zalažemo za stvaranje što boljih uslova za život ovih građana – da imamo vodu, da imamo kvalitetan put, da imamo zdravstvenu zaštitu, da imamo veći broj zaposlenih i da iz ovog kraja ne idu kamioni sirovina (šljunak, pijesak, kamen, kvarc, voda, povrtlarske kulture), već gotovi proizvodi. Ovih dana vodimo intenzivnu aktivnost sa Vladom RS-a, sa Vladom FBiH, sa našim premijerom, gospodinom Nedžadom Brankovićem, da se ovdje organizuju pogoni, da se organizuju fabrike, da jedan veliki broj povratnika ima posao i zagarantovanu sigurnu egzistenciju. Što se tiče bezbjednosne situacije, ona je na ovim prostorima izuzetno dobra. Nemamo poremećene nacionalne odnose, nemamo svađe, nemamo sukobe. Jednom riječju, borimo se za bolje sutra.

Udruženja povratnika Donji Vakuf

Nikola IVČIĆ: Sa žaljenjem konstatujemo da su ekonomska kriza, nemogućnost zapošljavanja, nemogućnost prenošenja penzije u PIO BiH, zdravstvene zaštite, obrazovanja i niz drugih životnih potreba – a opština je siromašna – uticali na ponovni odlazak određenog broja povratnika, odnosno, to je ukočilo, usporilo i umanjilo povratak svih onih koji žele da se vrate. Udruženje, uz podršku Ureda visokog predstavnika i UNHCR-a, ostvarilo je saradnju sa sedam donatora. Lobiranje kod hrvatske vlade je rezultiralo obnovom 278 stambenih jedinica. Nepravilno provedenom privatizacijom privrednih subjekata, zaposleni su sada na ulici, povratnici i mladi se ne mogu zaposliti, penzionerima se isplaćuju umanjene penzije, ne mogu prenijeti svoju penziju u PIO mjesta povratka i tako dalje. Problemi s kojima se povratnici susreću su slični ili isti u oba entiteta, samo postoje razlike u opštinama u Bosni i Hercegovini. Imamo opštine koje ne stvaraju uslove za povratak i opštine u kojima su povoljni uslovi za održivi povratak. Jer u tim opštinama postoji politička volja, zatim postoje kadrovi opredijeljeni za povratak, rekonstrukciju i obnovu domova i infrastrukture, iniciranje projekata za zapošljavanje i samozapošljavanje u poljoprivredi, što kod nas u Donjem Vakufu nije slučaj. Sa žaljenjem konstatujemo da je broj povratnika mali, u odnosu na 50 posto predratnog stanovništva u raseljenju. Održivi povratak je mnogo složeniji nego što se zapaža u bilo kojoj instituciji. Povratnici nisu zastupljeni, bar ne kod nas, u lokalnim organima vlasti, nema zaposlenih u opštinskim službama, na šalterima pošte, u elektrodistribuciji, prosvjeti, zdravstvu, komunalnim i drugim javnim institucijama, smanjuje se broj povratnika odlaskom radi zaposlenja na druga područja. A kad je u pitanju bezbjednost, mislim da nam tu mnoge opštine mogu pozavidjeti. Bez obzira što imamo nekih pojedinačnih slučajeva i ekscesa i na nacionalnoj osnovi.

Kontaktirajte nas

Na vaša pitanja odgovaraju u predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.
  • 16x9 Image

    Gordana Sandić-Hadžihasanović

    Saradnik Radija Slobodna Evropa od 1996. godine. Uređivala emisije posvećene izbjeglim i raseljenim osobama. Među osnivačima prve mreže bosanskohercegovačkih radio stanica i Jutarnjeg programa "Radio 27", što je jedan od zapaženijih projekata RSE. Trenutno uređuje emisiju "Na vratima Evrope", posvećenu evropskim integracijama i obavezama BiH na evropskom putu.

XS
SM
MD
LG