Znaš li ko je Crnjanski?
„Ne.“
U koje područje bi ga smjestio?
„Ruska književnost, pjesnik. To je čisto lupanje zbog prezimena, ali nemam pojma. Nikada o njemu nisam čuo. Sigurno to nismo obrađivali.“
Znaš li ko je Njegoš?
„Naravno da znam.“
Tko?
„Isto pjesnik.“
Čiji?
„Srpski.“
Opet si fulio?
„Ili ruski?“
Kako se zove Njegoš?
„Ne mogu se sada sjetiti, ali to sam sigurno čuo.“
Tako je na temu velikih književnih imena s područja bivše Jugoslavije tekao razgovor s 29-godišnjim Zagrepčaninom Igorom, inženjerom elektrotehnike, kojeg osobno poznam i sigurno spada u obrazovanije ljude svoje generacije.
Odahnuo je od neugode tek kad sam spomenula Ivu Andrića:
„Za Andrića sigurno svi znaju i svi ga svojataju jer je nobelovac.“
Predsjednik Hrvatskog društva pisaca, Velimir Visković:
„Vjerujem da nova generacija ne zna tko su i velika je šteta da ne znaju vrhunske pisce iz susjednih i srodnih literatura. Ne znaju za ljude poput Crnjanskog, koji je svoju prvu knjigu objavio u izdanju Društva hrvatskih književnika.“
Čak i kad bi htjeli nekoga pročitati, kaže Visković, ne znaju ćirilicu:
„Jedna mlada suradnica, koja je sjajna i perspektivna, rekla mi je da ne može obraditi natuknicu jer autor ima nekoliko knjiga na ćirilici, a ona ne zna ćirilicu. Onda sam se sjetio da ona ima 24 godine i da u školskom sustavu nije učila ćirilicu.“
Valentina Lončarić iz jedne od najvećih zagrebačkih knjižara, Profilove knjižare u središtu grada, priznaje da se i Krleža i Andrić rijetko traže:
„Od Andrića se traži na Drini ćuprija, a od Krleže se traže Sabrana djela, ali to nije toliko često.“
Ni izdavači ne pokazuju velik interes za tiskanjem takvih projekata jer su dugotrajni i skupi, ističe Nives Tomašević iz Profilova marketinga:
„Naša kuća radi Krležu već pet godina. Došli smo do dvadesetak knjiga. Isto tako smo ušli u projekt Milana Begovića. To je kritičko izdanje gdje smo također došli do dvadesetak knjiga. Problem je u financiranju. Nerado nakladnici ulaze u velike projekte baš zbog same cijene, premda smatram da bi svaki veliki izdavač trebao ući bar u jedna projekt, obzirom da je to i od kulturološke važnosti.“
Jedan od izdavača Krležinih i Andrićevih djela, Velimir Visković, podsjeća da se veći interes za te klasike počeo pokazivati tek nakon rastakanja Tuđmanova režima, pa je tako već krajem devedesetih i ondašnje Ministarstvo kulture sudjelovalo u financiranju izdavanja sabranih Krležinih djela.
No, interes za izdavanjem literarnih velikana iz ostalih država bivše Jugoslavije za sada apsolutno ne postoji:
„Za sada takvih razmišljanja nema, bez obzira na to što postoji srpska manjina, vrlo brojna, u Hrvatskoj, ali trenutno se ekonomski interes ne pojavljuje, a bojim se, kada bi neki hrabriji ministar čak i došao do ideje da to ipak treba pomoći, da bi se tada našao na udaru jednog dobrog dijela javnosti koji će tvrditi da smo još preblizu rata, premda je prošlo punih 15 godina, i da bi upoznavanje tih velikih pisaca iz tradicije susjednih i srodnih naroda bilo čeprkanje po tim, još otvorenim, ranama.“
„Ne.“
U koje područje bi ga smjestio?
„Ruska književnost, pjesnik. To je čisto lupanje zbog prezimena, ali nemam pojma. Nikada o njemu nisam čuo. Sigurno to nismo obrađivali.“
Znaš li ko je Njegoš?
„Naravno da znam.“
Tko?
„Isto pjesnik.“
Čiji?
„Srpski.“
Opet si fulio?
„Ili ruski?“
Kako se zove Njegoš?
„Ne mogu se sada sjetiti, ali to sam sigurno čuo.“
Tako je na temu velikih književnih imena s područja bivše Jugoslavije tekao razgovor s 29-godišnjim Zagrepčaninom Igorom, inženjerom elektrotehnike, kojeg osobno poznam i sigurno spada u obrazovanije ljude svoje generacije.
Odahnuo je od neugode tek kad sam spomenula Ivu Andrića:
„Za Andrića sigurno svi znaju i svi ga svojataju jer je nobelovac.“
Predsjednik Hrvatskog društva pisaca, Velimir Visković:
„Vjerujem da nova generacija ne zna tko su i velika je šteta da ne znaju vrhunske pisce iz susjednih i srodnih literatura. Ne znaju za ljude poput Crnjanskog, koji je svoju prvu knjigu objavio u izdanju Društva hrvatskih književnika.“
Čak i kad bi htjeli nekoga pročitati, kaže Visković, ne znaju ćirilicu:
„Jedna mlada suradnica, koja je sjajna i perspektivna, rekla mi je da ne može obraditi natuknicu jer autor ima nekoliko knjiga na ćirilici, a ona ne zna ćirilicu. Onda sam se sjetio da ona ima 24 godine i da u školskom sustavu nije učila ćirilicu.“
Valentina Lončarić iz jedne od najvećih zagrebačkih knjižara, Profilove knjižare u središtu grada, priznaje da se i Krleža i Andrić rijetko traže:
„Od Andrića se traži na Drini ćuprija, a od Krleže se traže Sabrana djela, ali to nije toliko često.“
Ni izdavači ne pokazuju velik interes za tiskanjem takvih projekata jer su dugotrajni i skupi, ističe Nives Tomašević iz Profilova marketinga:
„Naša kuća radi Krležu već pet godina. Došli smo do dvadesetak knjiga. Isto tako smo ušli u projekt Milana Begovića. To je kritičko izdanje gdje smo također došli do dvadesetak knjiga. Problem je u financiranju. Nerado nakladnici ulaze u velike projekte baš zbog same cijene, premda smatram da bi svaki veliki izdavač trebao ući bar u jedna projekt, obzirom da je to i od kulturološke važnosti.“
Jedan od izdavača Krležinih i Andrićevih djela, Velimir Visković, podsjeća da se veći interes za te klasike počeo pokazivati tek nakon rastakanja Tuđmanova režima, pa je tako već krajem devedesetih i ondašnje Ministarstvo kulture sudjelovalo u financiranju izdavanja sabranih Krležinih djela.
No, interes za izdavanjem literarnih velikana iz ostalih država bivše Jugoslavije za sada apsolutno ne postoji:
„Za sada takvih razmišljanja nema, bez obzira na to što postoji srpska manjina, vrlo brojna, u Hrvatskoj, ali trenutno se ekonomski interes ne pojavljuje, a bojim se, kada bi neki hrabriji ministar čak i došao do ideje da to ipak treba pomoći, da bi se tada našao na udaru jednog dobrog dijela javnosti koji će tvrditi da smo još preblizu rata, premda je prošlo punih 15 godina, i da bi upoznavanje tih velikih pisaca iz tradicije susjednih i srodnih naroda bilo čeprkanje po tim, još otvorenim, ranama.“
