„Potencijalno rješenje u Zakonu o državljanstvu Srbije kojim bi bilo precizirano da strani državljanin može steći državljanstvo Srbije iako nema prebivalište u toj zemlji i na osnovu izjave da Srbiju smatra svojom državom je retrogradno, sa aspekta Uporednog prava i sa aspekta Međunarodnog prava“, kaže profesor Blagota Mitrić, precizirajući da bi u slučaju usvajanja takvg rješenja između Srbije i Crne Gore došlo do sukoba državljanstva što bi bila nepoželjna pojava:
„Ne može bilo koja država da svojim zakonodavstvom zazire u nadležnosti u zakonodavstvo strane države. Ona sa tog aspekta može donositi bilo kakvo rješenje oko davanja dvojnog državljanstva i tako dalje, ali kada je god riječ o dvojnom državljanstvu samim faktorom, samom činjenicom da se radi o dvojnom državljanstvu mora da ima neku vrstu saglasnosti te druge strane države čije državljanstvo neko lice ima. To je dakle crnogorsko. Da prevedemo na konkretan slučaj. Jedini pravni put, legalan i legitiman je da se kada je riječ o dvojnom državljanstvu da se isključivo može urediti međudržavnim ugovorom o dvojnom državljanstvu. Inače, ako bi takvo rješenje ostalo, recimo organi Srbije donesu jedno takvo rješenje, ali u crnogorskom zakonodavstvu postoji potpuno suprotno pravno rješenje onda nastaje takozvani sukob državljanstva što je jedna vrlo nepoželjna i jedna neregularna pozicija, odnosno neregularna pojava i nepoželjna pojava u odnosima među državama, pogotovo u pitanjima državljanstva koje je jedno vrlo snažno pitanje. O pitanju državljanstva fizičkog lica odlučuju mnoge pravne stvari sa takozvanim elementom inostranosti“.
Pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Svetozar Đurović ponavlja ranije stav da od političke volje suverenih država zavisi da li će da toleriše ili ograničava dvojno državljanstvo. Ovim povodom pitali smo Đurovića u slučaju da Srbija da državljanstvo građanima Crne Gore da li mora o tome da obavijesti organe Crne Gore?. Ne želeći da komentariše propise druge države Đurović je rekao da o tome postoji Međunarodna konvencija, ali koja se ne sprovodi u praksi:
„Postoji jedna Međunarodna konvencija prije trideset i nešto godina. Po toj jednoj evropskoj konvenciji trebalo bi da svaka država koja primi državljanstvo druge države da obavijesti tu državu. Na žalost, u praksi ova obaveza konvencije se ne izvršava“.
Prema profesoru Mitriću retrogradnost odredbe kojom bi građanin druge države postao državljanin Srbije bez obzira na prebivalište i na osnovu pisane izjave da Srbiju smatra svojom državom vidi se iz još jednog razloga:
„Ne postoji zemlja, ne postoji država na kugli zemaljskoj koja daje državljanstvo bilo kom licu, bilo koje nacionalnosti ako nema prebivalište u domaćoj državi. To je sine qua non, i to u određeni broj država, ali tu su i dodatni uslovi koje naravno zavise od države. Ali je osnovno pravilo Međunarodnog prava da se državljanstvo može dati licu samo onom koje ima prebivalište u toj državi čije se državljanstvo daje“.
Pomoćnik ministra Svetozar Đurović kaže da potencijalno davanje dvojnog državljanstva otvara niz pitanja i ne daje dobra rješenja:
„Moje je lično mišljenje da model pitanja dvojnog državljanstva prema brojnim poznavaocima ove materije otvara više spornih pitanja nego što rješava postojeća pitanja. Zbog toga široko postavljeno pitanje dvojnog državljanstva nije česta u uporednoj praksi, a ne misilm da daje nekakva konkretna dobra rješenja. Dvojno državljanstvo javlja se kao posljedica sukoba zakona različitih država jer po tim zakonima jedno lice može steći državljanstvo dvije ili više država. Jedan instrument koji bi mogao biti primjeren u takvim situacijama jeste zaključivanje međudržavnog sporazuma o dvojnom državljanstvu“.
„Ne može bilo koja država da svojim zakonodavstvom zazire u nadležnosti u zakonodavstvo strane države. Ona sa tog aspekta može donositi bilo kakvo rješenje oko davanja dvojnog državljanstva i tako dalje, ali kada je god riječ o dvojnom državljanstvu samim faktorom, samom činjenicom da se radi o dvojnom državljanstvu mora da ima neku vrstu saglasnosti te druge strane države čije državljanstvo neko lice ima. To je dakle crnogorsko. Da prevedemo na konkretan slučaj. Jedini pravni put, legalan i legitiman je da se kada je riječ o dvojnom državljanstvu da se isključivo može urediti međudržavnim ugovorom o dvojnom državljanstvu. Inače, ako bi takvo rješenje ostalo, recimo organi Srbije donesu jedno takvo rješenje, ali u crnogorskom zakonodavstvu postoji potpuno suprotno pravno rješenje onda nastaje takozvani sukob državljanstva što je jedna vrlo nepoželjna i jedna neregularna pozicija, odnosno neregularna pojava i nepoželjna pojava u odnosima među državama, pogotovo u pitanjima državljanstva koje je jedno vrlo snažno pitanje. O pitanju državljanstva fizičkog lica odlučuju mnoge pravne stvari sa takozvanim elementom inostranosti“.
Pomoćnik ministra unutrašnjih poslova Svetozar Đurović ponavlja ranije stav da od političke volje suverenih država zavisi da li će da toleriše ili ograničava dvojno državljanstvo. Ovim povodom pitali smo Đurovića u slučaju da Srbija da državljanstvo građanima Crne Gore da li mora o tome da obavijesti organe Crne Gore?. Ne želeći da komentariše propise druge države Đurović je rekao da o tome postoji Međunarodna konvencija, ali koja se ne sprovodi u praksi:
„Postoji jedna Međunarodna konvencija prije trideset i nešto godina. Po toj jednoj evropskoj konvenciji trebalo bi da svaka država koja primi državljanstvo druge države da obavijesti tu državu. Na žalost, u praksi ova obaveza konvencije se ne izvršava“.
Prema profesoru Mitriću retrogradnost odredbe kojom bi građanin druge države postao državljanin Srbije bez obzira na prebivalište i na osnovu pisane izjave da Srbiju smatra svojom državom vidi se iz još jednog razloga:
„Ne postoji zemlja, ne postoji država na kugli zemaljskoj koja daje državljanstvo bilo kom licu, bilo koje nacionalnosti ako nema prebivalište u domaćoj državi. To je sine qua non, i to u određeni broj država, ali tu su i dodatni uslovi koje naravno zavise od države. Ali je osnovno pravilo Međunarodnog prava da se državljanstvo može dati licu samo onom koje ima prebivalište u toj državi čije se državljanstvo daje“.
Pomoćnik ministra Svetozar Đurović kaže da potencijalno davanje dvojnog državljanstva otvara niz pitanja i ne daje dobra rješenja:
„Moje je lično mišljenje da model pitanja dvojnog državljanstva prema brojnim poznavaocima ove materije otvara više spornih pitanja nego što rješava postojeća pitanja. Zbog toga široko postavljeno pitanje dvojnog državljanstva nije česta u uporednoj praksi, a ne misilm da daje nekakva konkretna dobra rješenja. Dvojno državljanstvo javlja se kao posljedica sukoba zakona različitih država jer po tim zakonima jedno lice može steći državljanstvo dvije ili više država. Jedan instrument koji bi mogao biti primjeren u takvim situacijama jeste zaključivanje međudržavnog sporazuma o dvojnom državljanstvu“.
