Dostupni linkovi

Šta tjera čovjeka da se odriče najbližih?


„Po sopstvenom nahođenju, bez mane volje, a zbog krajnje nehumanog odnosa prema meni, koji je sve samo ne odnos djece prema roditelju i brata prema bratu, dajem izjavu da se odričem svog brata, sina i kćeri“. Ovo je dio oglasa koji se ovih dana pojavio u crnogorskoj dnevnoj štampi. Oglas svojim sadržajem ukazuje da se radi o velikom porodičnom problemu i sasvim sigurno bolnoj odluci jednog čovjeka da se pored rođenog brata odrekne i sopstvenog potomstva. Koliko je ovakav običaj javnog odricanja od najbližih ukorijenjen u crnogorskog prošlosti? Po mišljenju i saznanjima Blagote Erakovića, pozorišnog reditelja i dobrog poznavaoca crnogorske istorije, ovakvi slučajevi nijesu uobičajeni u Crnoj Gori:

„Koliko ja znam taj običaj u Crnoj Gori je vrlo, vrlo rijedak, ali u bližem okruženju, konkretno u Srbiji, toga imate koliko hoćete. Ja sam živio u Srbiji, u Beogradu konkretno, gotovo 15 godina i znam da možete svaki dan da otvorite bilo koje beogradske novine i da vidite da se neko nekoga odriče. Mislim da je ta, recimo, nekava „moda“ uvezena u Crnu Goru. Ja, koliko znam, to se u nekim ranijim vremenima vrlo teško govorilo, čak i je išlo dotle da otac kaže sinu kao najtežu kletvu „Odre'ću te se javno“. Znači, ako ga se odrekne javno, to je skoro gore od smrti“.

Rajko Cerović, književnik i publicista i vrsni poznavalac crnogorske kulture, tradicije i mentaliteta, kaže da institut odricanja od najbližih srodnika nije sasvim nepoznat u Crnoj Gori, ali da ranije nije bio javno istican u mjeri koja je danas moguća:

„Toga je moralo biti i ranije, ali nije ovako transparentno objavljivan. Nijeste imali medija, pa da kažete, evo da sva Crna Gora čuje da smo se odrekli, ali je bilo slučajeva da sinovi odu od porodice, da se ništa za njih ne zna godinama, da ne brinu o svojim roditeljima, da čak ne znaju ni kada su im roditelji umrli, da ne dođu na sahranu i tako dalje. Svega toga je bilo vjerovatno manje i ne ovako transparentno. Ovako, sad ovaj slučaj jednostavno potresa, da ne kažemo i zabavlja javnost“.

Cerović kaže i da je ukupna društvena stvarnost drukčija, a da je samo društvo postalo isuviše otvoreno da bismo bili lišeni i ovakvih primjera:

„Toga ima dosta u svijetu, ali naravno, tamo gdje su milionske nacije, to na neki način nije šokantno. U Crnoj Gori je malo stanovnika gdje bi svi, bilo bi logično, da nekako živimo kao jedna porodica. Ipak su se dogodili procesi koji se ne mogu lako kontrolisati i u toku je proces ragrađivanja nekih vrijednosti na kojima smo počivali kao društvo. Kao pojedinci i u krajnjem slučaju i kao nacija“.
  • 16x9 Image

    Esad Krcić

    Zahvaljujući ranom angažmanu u Radio Beogradu ostaje trajno vezan za radio, kao medij. Član crnogorskog dopisništva RSE je od 2001. Pisao je za CG Ekonomist, a realizovao je i niz radijskih i TV projekata.

XS
SM
MD
LG