Dostupni linkovi

Deset u pola!!


Gdje li se sve na svijetu nisu smjestili Bosanci i Hercegovci bježeći od rata i ludila. Lutaju poput onih što nemaju vremena ni za sebe ni za druge, misliš nemaju cilja – ali guraju uporno naprijed. Žure, s radošću, da se nadju sa zemljacima, nekako bi da se ponovo svi nadju i sastave iako znaju da se to neće nikad više dogoditi. Cijene ih kao velike radnike ali ipak ih radije kontroliraju. Povjerenje je dobro ali je kontrola jos bolja. ("Nikad ne znaš s tim Balkancima!"). Ponekad bi voljeli imati njihov, balkanski, temeparament ali ga se boje. Ljudi vruće krvi – kažu za njih, kad vole – vole previše, kad mrze, mrze još više.

Oni se pak prilagodjavaju tom svijetu i disciplinirano slažu plastičan otpad u jednu vrećicu, bijele boce u drugu, obojene boce u treću, papir u četvrtu, karton u petu – i to uredno odlažu tamo gdje treba. Ali, prilagodjavaju se samo onoliko koliko moraju. Najteže im pada što moraju, tokom radnog vremena, sići na ulicu da puše, ko kakvi otpadnici. Ili što u restoranima uvijek sjede pored vrata da miris dima ne bi smetao nepušačima. Pa se prehlade na promaji. Žene u svijetu luduju za njihovim muškarcima ("Ah, vi Balkanci!"), a muškarci u svijetu ne umiju izaći na kraj ni sa svojim ni sa stranim ženama.

Ljekari rade kao medicinske sestre, profesorice postaju sekretarice, zubari rade kao zubni tehničari, doktori nauka čiste po kućama, injžinjeri rade kao tehničari, novinari rade kao vrtlari. Mole se po crkvama i džamijama, govore sve jezike svijeta i pomiješali su se sa svim kulturama. Ne znaju više ni šta su, a niti gdje pripadaju. Sami su i kad su medju stotinama, svoje zemljake nanjuše poput životinja, odmah pitaju "odakle si" – ne obraćaju se jedni drugima sa "vi". Kulturni su u komunikaciji sa drugima, ali i ne medjusobno. Drugi ih gledaju sumnjičavo jer im je nejasno što su ratovali, sramota ih priznati da je i njima sve to sada glupo.

Tisućama kilometara su daleko od svojih rodnih sela i gradova, a u duši nikad nisu bili bliže. Pate i kad se smiju, ali ne bi to nikada priznali. Pokazuju ponosno svoje bazene ali bi najradije skočili u onaj potok kod kuće. Uhvate se za glavu kad izgube posao, a u duši se raduju sto će, konačno, doma.

Djeca ih zovu nostalgičarima i ne razumiju roditelje kako pate za nečim sto je lošije od onoga sto imaju tamo gdje žive. Znam za jednog mladića kojem je mati rekla, pokazujući Karadžićevu sliku: "Evo sine, zbog ovoga čovjeka smo mi danas u inozemstvu!" Bila je šokirana njegovim odgovorom: "Imaš li mu adresu? Da mu se zahvalim!!!" Djeca im govore jezike zemlje u kojima žive, maternji već zaboravljaju. Zabrinuti su kad djecu šalju na razna sveučilišta, kurseve, širom svijeta i čude se kako toj mladjariji danas nije ništa "skoknuti" do Amerike.

Broje dane do penzije da mogu doma i "uživati u onome što im je ostalo od života." Upijaju priče emigranata iz Italije, koji su u svijetu već odavno postali uglednici, disidenata iz Rusije, ili siromašnih Afrikanaca koji dolaze da rade za bilo koju količinu novca. I dok svi ovi drugi žele da ostanu što duže, oni bi nekako da ostanu što kraće, koliko moraju, zbog djece, a onda bi odmah nazad.

Da pojure u prvu čevabdžinicu i uzmu "deset u pola", da im nana napravi burek, a komšinica baklavu. Pa da sjednu i pričaju kako je tamo u svijetu.

Email me Nenad Pejic
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG