Dostupni linkovi

Moć i haram


Ahmed Buric,Oslobodenje

Sarajevske i ine festivalske lezihljeboviće predstava u 22 sata i 15 minuta baš i nije previše interesirala: to je vrijeme u kojem već počinju neke od zabava na festivalu, tako da se dragocjeni čas za žur ne treba „bacati“ u neklimatiziranoj sali, u kojoj nekakav Turčin propituje temeljna pitanja vjere. Ali ništa zato, u sali je bilo dosta ljudi iz Sarajeva, među njima dobar broj prigodno odjevenih vjernika, pa je predstava, s tog aspekta, bila pozitivno drugačija.

U fokusu priče koju je režirao Ozer Kiziltan, nesuđeni pravnik iz Istanbula, jeste Muharem. On je vrlo pobožan čovjek koji cijeli život mukotrpno radi kod Alija, gazde tranzicijskog tipa: on malo plaća, ali to Muharema „drži“ u životu. Jadni Muharem, životareći, ne zna za bolje sve dok ga ugledni šejh ne pozove da radi za njegov red, vjersku zajednicu. Skupljajući kirije i prihode, Muharem zapada u dramu svog života: komercijalizacija vjere, u ovom slučaju islama, dovodi ga pred moralnu dilemu koja ga na kraju skoro potpuno slama. Nespreman da s bilo kim podijeli svoju pobožnost, ali i sumnju – on stradava.

Mlak prijem publike, jedva nekoliko dlanova koji su se spojili u pljesak, među ostalim govori i o tome da je kod nas još malo onih koji su se spremni suočiti s jednim od glavnih pitanja religije u nas – a to su komercijalizacija i merkantilizacija, baš ono o čemu govori rečeni film. Posljednjih nekoliko dana javnost potresa afera oko autorskih prava za ilahije i kaside i pljačke koja se odvija pod plaštom organiziranja manifestacija duhovnog karaktera. Stvar je eskalirala otvorenim sukobom na relaciji autor ilahija – Islamska zajednica – organizator priredbe, tako da nam je sada čekati hoće li se to klupko rasplesti. Dosad je, uglavnom, bilo tako da se o tome šutjelo.

Slika koja se godinama ponavljala u sarajevskom poraću na spratu jednog sarajevskog pokopnog društva poetski i suštinski spada u Kiziltanov film. U film o nama, u kojem tako dugo i bezuspješno statiramo. U toj slici je, naime, nekolicina „uglednika“ raspoređivala podobne kadrove u institucije koje su uspjeli zauzeti, dok bi se ispod njih obavljali mrtvozorni, zemaljski poslovi: troškovi dženaza čaršijskoj sirotinji tek izašloj iz rata su skupo naplaćivani, ali „red“ se nije osvrtao. Valjalo je steći novce i moć, i to putem za koji u vjeri koju ispovijedaju postoji samo jedan naziv: haram.

Vjerske zajednice u BiH, a u ovom trenutku je to najtransparentnije kad je Islamska zajednica u pitanju, nalaze se pred historijskim zadatkom. Vjernicima (koji su, valjda, 15 godina nakon rata došli tobe) valjaće objasniti gdje su toliki novci i otkud tolika pohlepa kad su u pitanju vjerske manifestacije i zemaljski poslovi pod vjerskim obilježjima. S druge strane, valja i one koji ne vjeruju uvjeriti da vjera nije moć i sila, nego blagost, kontemplacija, duhovno uzdizanje.

Naši vjerski prvaci nisu se baš pretrgli u pokazivanju dobrih strana vjere. Zato veći dio mladog svijeta u društvu u kojem vjera ima jak, ako ne i presudan utjecaj, može doći do tačke na kojoj će razočarenje nadjačati i naći se u poziciji u kojoj se našao junak filma, Muharem, nesposoban da se nosi s bremenom koji su mu postavili oni koje je smatrao autoritetima. Za to vrijeme mi ćemo nijemo posmatrati šta se događa, baš kao publika na predstavi „Takve“, a naši će nas „umjetnici“ preko svojih medija uvjeravati da su, zapravo, genijalni, ali da ih se, eto, mrzi. Nije tako, kao što ni priča o eventualnom obračunu Islamske zajednice sa mešetarima koji kupe novce igrajući se sa duhovnošću – nije nedostižna. Treba samo prezreti haram i okrenuti se vrijednostima.

Imamo li za to snage?
XS
SM
MD
LG