Dostupni linkovi

Od ponedjeljka, pravna država?


Danas, 17 godina kasnije Bosna i Hercegovina je dalje od pravne države nego sto je ikad bila. I za vrijeme Austro-ugarske vladavine bilo je više vladavine prava. Ali – kad sa ove vremenske distance razmišljaš na tu temu i kad se malo odmakneš - postaviš sebi ovakvo pitanje: kako je to moguće da lideri takve vrste dolaze na čelo vlada, pokreta u post-komunističkom svijetu mnogo češće nego u onom razvijenom, zapadnom!? Je li to povezano sa ideologijom koju ti ljudi zastupaju? Ako je odgovor da samo političari takve vrste mogu osnivati jednonacionalne pokrete – bojim se da to možda može biti dio odgovora samo za bivšu Jugoslaviju. Jer, i u ostalim post-komunističkim državama su stvari više ili manje slične. Lideri su naravno puno bolji nego u ex-Jugoslaviji ali to i nije naročito teško. Suština je u tome da više nema VELIKIH lidera. Naime, poplava "slabih" lidera je nešto što se u nekadašnjoj "istočnoj" Evropi ne može ne primjetiti. Prije nekoliko mjeseci londonski "The Economist" je podsjetio da Vaclav Havel iz Češke i Lech Waleca iz Poljske ostaju svjetski poznati lideri. Medju stručnjacima, ali ne u širokoj europskoj javnosti, su poznati Yegor Gaidar (Rusija), Mart Laar (Estonija) i Mikulas Dzurinda (Slovakia) po svojim ekonomskim projektima. Danas, piše "The Economist", stvari stoje drugačije.

Znate li ko je predsjednik Rumunije? Bugarske? Latvije? Estonije? Madjarske? Nekad jak Viktor Yuschenko, prvi čovjek Ukrajine, utapa se u političku borbu interesa i klanova. Rekoše mi neki američki stručnjaci (nisam provjeravao) da je on možda jedini predsjednik na svijetu koji radi – samo do 4 popodne!! Rumunjski predsjednik gubi energiju u borbi sa vladom koja je puna kadrova iz "stare garde". Češki predsjednik Vaclav Klaus, "uživa kad govori ali ne voli da sluša," piše "The Economist". Predsjednik Gruzije Mikhail Saakashvili stoji iza reforme i brzog razvoja "ali čak i njegovi prijatelji kažu da ga je bolje uzimati u – manjim dozama" – ponovo citiram londonski tjednik.

Ali, nisu stvari tako loše samo u "istočnoj Evropi". Ni na svjetskom nivou nema lidera koji bi mogao biti opći politički autoritet. Bush nikako da skine svoje ideološke naočale i čitav niz pogrešnih odluka su dovele SAD u politički slabu poziciju na svjetskoj sceni; Blair je otišao i šanse da bude VELIKI svjetski lider zakopao je u bespogovornom slaganju sa Bushom; Sarkozy, u Francuskoj, je tek na početku, Merkel, u Njemačkoj, se drži dosta dobro i možda ima šanse da nadidje svojim autoritetom svoju domovinu. Na Bliskom Istoku – nikog sa kapacitetima svjetskog nivoa. U Rusiji i van nje Putin se nameće kao lider ali je sa Putinom problem u tome što se on NAMEĆE.

Svi oni nečim rukovode, oni su šefovi, ali od šefova do lidera je dug put. Neki kažu da je liderstvo "misteriozna snaga sa kojom su neki jednostavno – rodjeni." Max Weber je navodno prvi to nazvao "karizmom." Pogledao sam u riječnik i evo šta piše za "karizmu": "to je osobni magnetizam, sposobnost da se izazove entuzijazam, interes, ili da se zahvaljujući osobnom šarmu ili osobnom utjecaju kod ljudi izazove pažnja." Bojim se da se i svijet i pojedine zemlje suočavaju sa sve više problema, da je lider sve potrebniji, a da ga je sve teže naci. Richard M. Ayres, ekspert iz Virginije u Sjedinjenim Američkim Državama čak kaže da su društva sve zadovoljnija ulogom PRATILACA te da su rijetki oni koji žele da preuzmu voćstvo i preuzmu rizik. Logično, rizik često preuzimaju oni koji manje znaju i to na ideologijama koje dijele i više se zasnivaju na prošlosti nego na budućnosti.

Jim Kouzes je predavač na američkim sveučilistima i autor sedam ili osam knjiga na temu šta čini lidera liderom. Najkraće rečeno on definira četiri uvjeta za to: prvi da ljudi žele lidera koji je pošten, ko ima integritet i kome se može vjerovati; drugi, ljudi traže lidera koji ima viziju i koji gleda unaprijed; treći, on mora biti kompetentan, da bude stručnjak i da zna sta radi i četvrto da je dinamičan, pun energije i optimističan.

E sad, znate li ikoga na ovim našim prostorima koji ispunjava sve te uvjete? Znam jednog koji je pošten ali nema pojma, drugi zna sve ali je sve lapio sto se može lapiti, treći i zna i pošten je ali se stalno bavi nekim prošlim vremenima, četvrti je rodjeni lider – ali ga to ne zanima. On radije sjedi u svom ćošku i cinično sve posmatra. Zna da mu država nema šanse, čak ni sa njim.

Email me Nenad Pejic
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG