Dostupni linkovi

Zašto je ostario sarajevski Stup


U sarajevskom naselju Stup, koji su mnogi zvali „mali Rim“, od nekadašnjih 10 tisuća Hrvata, danas živi nešto više od tri tisuće. Većina njih raselilo se u ratu i danas žive u po cijelom svijetu. Trend raseljavanja i dalje se nastavlja jer mnogi ne vide perspektivu u glavnom gradu Bosne i Hercegovine, a vrlo malo ih se vraća. Blagdan Velike Gospe, koji se slavi u crkvi na Stupu, jedini je dio godine kada se svi ponovo okupe. U mjesecu kolovozu svake godine okupi se velik broj raseljenih stanovnika sarajevskog naselja Stup. Jedan od razloga njihovog okupljanja je i blagdan Velike Gospe, koji okupi i do desetak tisuća vjernika. Katica Tomić, od kako je napustila rodni Stup prije 15 godina, do sada samo dva puta nije bila za vrijeme ovog blagdana na Stupu. Danas živi u Švedskoj i o povratku često razmišlja:

„Ja radim. Muž je bio ranjen za vrijeme rata i sada je u invalidskoj penziji. Još nije stupio u punu penziju. Kada moj muž i ja stupimo u penziju, mislim da ćemo se vratiti. Kćerka ima troje djece i odmah bi se vratila kada bi se ovdje poboljšala situacija. Sin se malo dvoumi.“

Naselje Stup tijekom 1992. godine napustio je i Josip Ilić, koji danas sa obitelji živi u Austriji. I za njega je povratak još uvijek upitan:

„Još nisam odlučio. Prodao nisam ništa, čuvam koliko mogu, a vidjet ćemo šta nosi vrijeme.“

Na Stupu je prije rata živjelo oko desetak tisuća Hrvata. Danas ih je u ovom naselju ostalo nešto više od tri tisuće i uglavnom su umirovljenici. Ivan Cipetić, također se odlučio odseliti jer, kako kaže, ne može se živjeti od skromnih primanja:

„Prisiljen sam da ovo prodam i idem. Ne može se više ovo izdržati, a i žena mi je bolesna. Plaćam lijekove svaki mjesec 150 maraka. Penzije su male. Ne može se živjeti uopće.“

Najviše odlaze mladi jer ne vide perspektivu. Iako je nezaposlena, Ivana Laleta, koja je po struci profesorica engleskog jezika, ipak je odlučila ostati:

„Moj motiv da ostanem je što volim ovo mjesto i svoj narod. Odrasla sam tu, u svojoj župi. Ne bih nikada otišla odavde.“

Napuštanje rodnog kraja, nezamislivo je i za Željka Filipovića. Željko studira teologiju, a bavi se, kako kaže, svim i svačim. Raseljavanje svojih sugrađana, Željko komentira ovako:

„Promijenila se demografska slika stanovništva. Nije bitno odakle je čovjek, ni ko je, nego kakav je. Ovdje se sudara dosta mentaliteta. Niko ne živi onu sredini u koju je došao. Grad Sarajevo ne živi onom svojom dušom, ali ni druga mjesta.“

Ivo Paradžik, župnik župe Uznesenja Blažene Djevice Marije na Stupu, kaže kako je od nekadašnjeg „malog Rima“ ostalo vrlo malo, a trend raseljavanja i dalje se nastavlja:

„Još uvijek nismo sigurni da smo svoji na svome. Nama je ovdje, u Bosni i Hercegovini, još uvijek najvažnije ime i prezime – da li se on zove Anto, Slobodan ili Jusuf. Našim mladim je vrlo teško naći ovdje posao. Bez posla se ne može hraniti obitelj. Mislim da bi se problem svih riješio poslom i školom.“

Župnik Ivo također dodaje kako je i podrška lokalnih vlasti za povratak vrlo loša:

„Tražio sam donaciju iz Hrvatske da obnovim župnu kuću koja je stradala. Ljudi nisu u velikoj mogućnosti da mi pomognu jer je situacija takva. Država Hrvatska će mi dati materijal. Problem je što država Bosna i Hercegovina to sprečava, traži PDV i još neku naplatu. To je malo ružno.“

Suživot, ne samo u Sarajevu, nego u cijeloj Bosni i Hercegovini, župnik vidi ovako:

„Ako hoću živjeti u Bosni i Hercegovini, a hoću, onda moram živjeti sa komšijom koji se zove Musliman ili Srbin, ili se mogu seliti. Sva tri naroda to trebaju da shvate i onda će biti sve u redu. Onda nam neće trebati stranci.“
  • 16x9 Image

    Ivan Katavić

    Novinarstvom se profesionalno bavi od 2005. godine kada je postao član redakcije sarajevskog dopisništva RSE. Najčešće obrađuje teme iz života običnih ljudi, kulture i sporta.

XS
SM
MD
LG