Dostupni linkovi

Mojim čitaocima


Urednik koji je procjenjivao njegov rad hvalio mu je komentar javno i zaista mu dao maksimalnu ocjenu. Ja sam im bio šef obojici. Nakon sastanka sam pozvao urednika koji je procjenjivao komentar i upitao ga: "Kako možeš za one fraze davati maksimalnu ocjenu?" Moj kolega ustade, izvuče iz dzepa 30 dinara (tolika je bila nagrada za "odličan" komentar) i stavi ih na sto: "Ja nemam više snage da se raspravljam sa njim. Što god uradi dobiće od mene maksimalnu ocjenu, a ja ću svaki put televiziji platiti tih 30 dinara – i mirno spavati!"

Svi mi volimo da nas hvale i da naš rad bude prepoznat. Durimo se kad se to ne primjeti. Tako i autor ovih kolumni voli da čita komentare ili reakcije svojih čitalaca. Još se više raduje kad čitalac, valjda provociran temom, iskaže suprotan i argumentiran stav. Ima, naravno, ponekad situacija kad je prepiska poprilično oštra pa sam odlučio da sa svima podijelim dio i takvih reakcija. Evo najprije citata iz jednog teksta o Rusiji, a zatim reagiranje čitaoca:

CITAT IZ TEKSTA KOLUMNE: "Svako je, bukvalno svako, nekad nešto učinio u životu čega treba da se stidi (ja takodjer). To se odnosi i na pojedince i na grupe i na države. Ja ne bih, osobno, definirao problem u tome kad se nešto zbog čega se treba stiditi učini nego u tome što se to ne shvati i ne prizna – barem ne samom sebi. Nije glupost u tome što se napravi greška nego je glupost u tome što se ona ne prizna i ne učini ništa da se greška ne ponovi. Stvar je Rusije hoće li tako razvijati svoje medijske slobode i svoje društvo u pravcu otkrivanja svojih grešaka i njihovog korigiranja. Kako su to osnovice slobode jednog otvorenog društva to se kad-tad mora dogoditi. Svijet je već odavno donio svoj sud o Staljinu ali je svakako prije svega stvar same Rusije hoće li definirati milijune izbugljenih života u Staljinovim logorima kao nešto čega se ona treba stidjeti. Ja mogu samo ovo dodati: Teško zemlji koja nema čega da se stidi."

REAGIRANJE ČITAOCA: "Kolika količina gluposti samo u par rečenica. Čega treba da se stide silna djeca koja su ubijena od Srebrenice pa do Hanoja, od Kambodze do Palestine, od Mostara pa do Sarajeva Čega treba da se stidi BiH koja je žrtva agresije i unutrašnjih dobermana i pit bul terijera u obliku Karadžica i Bobana i njihovih fašističkih falangi. Da se Rusija stidi onoga sto je radio jedan gruzijski diktator Staljin koji je bio na celu SSSR-a ???????? Nigdje veze. Da se Makedonija danas stidi poteza Stane Dolanca, a da se Hrvatska stidi onoga sto je radio Ranković (ubijao Albance ) nigdje veze .......jos ću pomisliti da te je neko tamo u Pragu zavezao za stolicu i tjera da pišeš po svaku cijenu."

MOJ KOMENTAR: Ja ne mislim da moj uvazeni čitalac piše gluposti, dapače. Gdje se, dakle, ne slažemo? U totalitarnim društvima, a takvo jeste bilo sovjetsko drustvo, lider “radi, misli i osjeća” za cijelu naciju, nacija to prihvaća, aplaudira i zahvaljuje lideru. Kada lider naredi zločine u kolektivističkom drustvu – to je uvijek i u ime tog društva i te nacije i onda nema nevinih. Ne, argumentiram ovdje da postoji kolektivna krivica, ali ima argumenata za postojanje kolektivne odgovornosti. I to na način na koji meni osobno nije nikada bila uvjerljiva rečenica nekog Nijemca koji je stanovao blizu koncentracionog logora i nakon rata, uvjeravao sebe i druge da on nema ništa sa zločinima sa uobičajenom rečenicom: Nismo znali šta se dogadja. Ne mogu ni današnji Rusi reći da nemaju ništa sa Staljinovim zločinima, niti Amerikanci da nemaju ništa sa zločinima u Vijetnamu. Hrvati imaju razloga da se srame Jasenovca, a Srbi Srebrenice. Ne mislim da neznanje štiti od odgovornosti, neznati ne znači biti nevin! Ljudska je obaveza zapitati se zasto iz dimnjaka izlazi nek čudan dim, ako je ovo 1943. godina i ako stanujemo blizu Auchwitza.

Jedan drugi čitalac ima takodjer ozbiljne primjedbe na isti tekst. On piše: "Putin upire prstom u Amerikance, a vi u Putina, iako bi, sljedeći uostalom vašu logiku, trebali da uprete prstom u vaš narod, prije no što drugima dijelite lekcije. Sasvim je sigurno da danas, u čitavoj Rusiji od oko 160 i nešto miliona stanovnika ima mnogo manje staljinista, nego u Hrvatskoj od 4 i nešto miliona - ustaša...... Drugi svjetski rat, Jasenovac, jame, pokrštavanje kao nastavak onog iz osamnaestog vijeka.... Komunizam, Tito, partija, sa povremenim ispadima u vidu Maspoka, ubačenih terorista, atentat na Rolovića. Napokon, devedesetih vam Miloševic dade dobar povod da ponovo iskopate, doduše veoma plitko zakopane, šahovnice, kune, poglavarove postere i Starčeviceve ideje, da Srbe izbacite iz Ustava, popalite nešto srpskih vikendica na Jadranu, te tradicionalno junaštvo pokažete na djačkim ekskurzijama. Ne shvatate da je najveću istinu izrekao sam Tudjman: "NDH je izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda"..... Prije nekoliko mjeseci ugledah fotografije sa Tompsonovog koncerta. Zgrožena javnost. Protesti. Pokojni Mladen Delić bi uzviknuo: "Ljudi, ma je li to moguće". ... Dakle, prije nego što se zaputite širokim ruskim prostranstvima u potrazi za sljedbenicima brkatog diktatora, osvrnite se malo oko sebe. Ono sto vidite, zadrzite slobodno U sebi."

MOJ KOMENTAR: Bojim se da su razlike medju nama prevelike i moja su pleća premala za tako velike povijesne krivice. Osobno mislim da radim u profesiji koja dijeli odgovornost za rat, mislim, čak, da su prvi meci rata u bivšoj nam domovini ispaljeni sa TV ekrana i sa stranica novina. Kriv bih bio da sam o tome ćutao. Sreća pa nisam.

Na kolumnu koja je objavljenja jučer na temu privatizacije u Hrvatskoj jedan mi čitalac jutros piše ovo: "Ti si sa istog sajta ( Slobodne Evrope ) prepisao agencijsku vijest iz Hrvatske koju je potpisao Enis Zebić , promijenio tri slova i zakitio se "svojim "člankom ( kolumnom ) ili šta je već ono sto ti škrabaš pod bomabastičnim naslovom "web caffe "ne bi li stranim riječima digao cijenu pisane ( prepisane ) riječi i dao neki dignitet svome imenu koje u svijetu žurnalistike znači jednu veliku nulu. Ha! Ha! Ja novinara i jada ha, ha, pa to zna i dijete iz prvog osnovne ............svasta!"

MOJ KOMENTAR: Nemam komentara. Čitalac ima pravo na svoj stav.

Moji uvaženi čitaoci imaju pravo da misle što žele i da pišu što žele. Iako se ne bih sa njima složio u mnogim stvarima želim da objavljivanjem i ovakvih razmišljanja odbranim njihovo pravo da misle drugačije. Valjda je to put da shvatimo da različita mišljenja nisu dokaz siromaštva jednog društva nego dokaz njegovog bogatstva.

Ako umijemo da to mišljenje i ljude koji dijele ta mišljenja - toleriramo.

Email me Nenad Pejic
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG