Plovidbu je počeo 1954. godine u luci Brčko, a nastavio u beogradskom bagersko-brodarskom preduzeću, odakle se nakon 14 godina zaputio u Njemačku. Prvo je plovio Rajnom i Majnom, a potom morima i okeanima. Priče potomaka njemačkih vojnika zamijenjene su pričama o tome šta se događa u ratom zahvaćenoj Bosni, a interesovalo ga je sve, priča Izet, ne krijući žal za, kako kaže, onom Jugoslavijom:
„Čitao sam i njemačku i beogradsku i zagrebačku i sarajevsku štampu da vidim šta se dešava. Nisam mogao da vjerujem da je to tako, iako sam sve to gledao i na televiziji. Čekao sam neku lijepu vijest, ali su sve bile gore i gore. To me je natjeralo da se više nikada ne vratim. Sve to mi je teško palo, kao i svim mojim ljudima koji su tamo bili.“
Vijesti koje su stizale, najčešće su bile uznemirujuće. Moralo se biti izuzetno fleksibilnim da bi se sačuvalo mentalno zdravlje i prevazišlo sve te nevaljaluke, priča ovaj bibliograf amater:
„Nije bilo lako gledati novine. Nije bilo lako gledati Bošnjacima šta im Hrvati rade u Mostaru, šta im Srbi rade u Prijedoru. Srbima nije bilo lako gledati kako muslimani i mudžahedini kolju Srbe. Hrvatima nije bilo lako gledati progone Hrvata. To su teške stvari koje nije mogao svako da radi.“
Čitajući sve novine do kojih je mogao doći: Oslobođenje, Politiku, Vjesnik, Ljiljan, NIN - Izet Hadžirešić je izrezivao mnoge tekstove o ratu u Bosni, iako su mu mnogi govorili da se ostavi tog posla jer se ne zna kako će se sve završiti. Tako je nastala zbirka od preko 3000 tekstova, koji bi se, kako kaže, neki morali stidjeti, a drugi ponositi:
„Ipak poslije svega neko nekome u oči treba da pogleda, da se vidi šta smo uradili. Novine su pisale po direktivi. Ja sa tim nemam ništa. Samo sam odvojio svoje vrijeme i novac i napravio nešto, da svako vidi istinu kakva je bila. Po istini neka se sudi. Može se vidjeti koliko je ko bio zaveden, koliku je u toku rata propaganda odigrala ulogu.“
Nedavno je dio Izetove zbirke novinskih izrezaka bio izložen u tuzlanskoj Galeriji portreta. Posjetioci su tako imali priliku upoređivati šta su razne novine pisale o istim događajima. Uz tekstove, izložene su bile i brojne fotografije:
„Užasne su to fotografije, koje sigurno mnogi nisu vidjeli. Pogotovo su strašne fotografije stranih dopisnika.“
Izet Hadžirešić je iz Janje kod Bijeljine i jedan je od rijetkih koji se tamo nije vratio jer, kaže, nije htio. U avliji svoje kuće, u Gornjoj Tuzli, uredio je omanju izložbu mornarskih rekvizita. Tu je i pojas za spasavanje. Dok je plovio, to je značilo fizički spas. Novinski izresci su mu, kako danas priča, još uvijek onaj duhovni spasilački pojas.
„Čitao sam i njemačku i beogradsku i zagrebačku i sarajevsku štampu da vidim šta se dešava. Nisam mogao da vjerujem da je to tako, iako sam sve to gledao i na televiziji. Čekao sam neku lijepu vijest, ali su sve bile gore i gore. To me je natjeralo da se više nikada ne vratim. Sve to mi je teško palo, kao i svim mojim ljudima koji su tamo bili.“
Vijesti koje su stizale, najčešće su bile uznemirujuće. Moralo se biti izuzetno fleksibilnim da bi se sačuvalo mentalno zdravlje i prevazišlo sve te nevaljaluke, priča ovaj bibliograf amater:
„Nije bilo lako gledati novine. Nije bilo lako gledati Bošnjacima šta im Hrvati rade u Mostaru, šta im Srbi rade u Prijedoru. Srbima nije bilo lako gledati kako muslimani i mudžahedini kolju Srbe. Hrvatima nije bilo lako gledati progone Hrvata. To su teške stvari koje nije mogao svako da radi.“
Čitajući sve novine do kojih je mogao doći: Oslobođenje, Politiku, Vjesnik, Ljiljan, NIN - Izet Hadžirešić je izrezivao mnoge tekstove o ratu u Bosni, iako su mu mnogi govorili da se ostavi tog posla jer se ne zna kako će se sve završiti. Tako je nastala zbirka od preko 3000 tekstova, koji bi se, kako kaže, neki morali stidjeti, a drugi ponositi:
„Ipak poslije svega neko nekome u oči treba da pogleda, da se vidi šta smo uradili. Novine su pisale po direktivi. Ja sa tim nemam ništa. Samo sam odvojio svoje vrijeme i novac i napravio nešto, da svako vidi istinu kakva je bila. Po istini neka se sudi. Može se vidjeti koliko je ko bio zaveden, koliku je u toku rata propaganda odigrala ulogu.“
Nedavno je dio Izetove zbirke novinskih izrezaka bio izložen u tuzlanskoj Galeriji portreta. Posjetioci su tako imali priliku upoređivati šta su razne novine pisale o istim događajima. Uz tekstove, izložene su bile i brojne fotografije:
„Užasne su to fotografije, koje sigurno mnogi nisu vidjeli. Pogotovo su strašne fotografije stranih dopisnika.“
Izet Hadžirešić je iz Janje kod Bijeljine i jedan je od rijetkih koji se tamo nije vratio jer, kaže, nije htio. U avliji svoje kuće, u Gornjoj Tuzli, uredio je omanju izložbu mornarskih rekvizita. Tu je i pojas za spasavanje. Dok je plovio, to je značilo fizički spas. Novinski izresci su mu, kako danas priča, još uvijek onaj duhovni spasilački pojas.
