Dostupni linkovi

Nepovjerenje u medije, hronično ili etničko?


RSE: Ljiljo, šta misliš zbog čega publika kod nas ne vjeruje medijima?

ZUROVAC: Ne vjerujem ja ni istraživanjima, iskreno govoreći. Tako da je to neki krug nevjerovanja. Ne može se generalizirati. To je moje mišljenje. Nikad ne bih generalizirala ocjene da li ogromna masa ljudi vjeruje nečemu što je jako moćno ili nije, kao što mediji jesu moćni. Konzumenti onoga što plasiraju mediji su takođe ogromni i moćni. Prema tome, to je sve individualno.

RSE: Mi vjerujemo kako su hrvatski mediji bolji, neko će reći i najbolji u regionu, pa ipak našim kolegama tamo ne vjeruje više od četvrtine publike po pomenutom istraživanju. Da li je možda u pitanju tradicionalno nepovjerenje, neprijatno iskustvo, predrasuda ili jednostavno karakter veselog dinarida, naravno pod uslovom da ovo istraživanje prihvatimo kao relevantno, ili je možda od svega pomalo?

ZUROVAC: Uvijek je od svega pomalo. Postoji i ono da je u tuđoj kući uvijek sve ljepše i bolje. Kad smo bili mali, tata i mama su nas vodili da jedemo kod komšija, a komšijska djeca su jela kod nas. Tako i mi, više vjerujemo medijima unaokolo nas, nego našim medijima. Ali u biti moramo biti iskreni pa reći da hrvatski mediji daju kvalitetniji program od ovih koje mi imamo. Razlozi su tu od ekonomskih do raznih drugih. O njima sada nećemo govoriti, jer to nije tema. Na taj način se, vjerovatno, ljudi iz Bosne i Hercegovine izjašnjavaju da više vjeruju hrvatskim medijima, dok oni domaći žive u stvarnosti u kojoj žive i vjerovatno prepoznaju da stvarnost koju hrvatski mediji njima plasiraju nije ona koju oni žive svaki dan. Dobro je da imamo priliku imati uvid i u hrvatske i u srpske medije i bosanskohercegovačke medije, naravno putem satelita u sve evropske i svjetske, pa da možemo usporediti gdje smo. Ono što je naš problem i gdje je možda disfunkcija u tom vjerovanju ili ne vjerovanju medijima u Bosni i Hercegovini i onome što oni plasiraju je zbilja prilično nizak kvalitet programa koji se pruža u domaćoj produkciji, i to je problem.

RSE: Oboje se sjećamo vremena kad su se ljudi kleli u ono što su gledali, slušali ili pročitali. Radi se, eto, o istim ljudima. Može biti da nam se profesija temeljito profanisala i kompromitovala.

ZUROVAC: Ma mi smo se profanisali svi zajedno na svim nivoima i to se jako teško, nakon svih događaja od 1992. do kraja 1995. godine, može tako lako popraviti. Kompletno je porušeno povjerenje među nama. Mi stalno pričamo vic kako je jedan naš kolega rekao – otkad sam sám sebe uhvatio u laži, nikom živom ne vjerujem. Naravno da postoji nepovjerenje ljudi. Živimo u zemlji gdje se stvari u plusu i minusu susreću, pa sam ja na nekoj nuli između tog plusa i minusa, pa me nema nigdje. E sad, tu dođu mediji. Stalno se očekuje da će mediji biti ti koji će nešto drastično promijeniti u našoj zemlji. Mi novinari smo prenosioci onoga što se događa oko nas. Mi ne možemo drastično mijenjati stvari. Možemo drastično ukazivati na nepravilnosti i nije da se to ne radi, ali je pitanje da feedback od onih na koje si ukazao i od onih koji trebaju reagovati prema tome što je ukazano, nije kako valja.

RSE: U pitanju je još jedna naša specifičnost – tri razdvojene javnosti i sve tri jednako nepovjerljive prema medijima onih drugih. Čitalac u Sarajevu apriori ne vjerujem „Nezavisnim novinama“, a Banjalučanin neće ni pogledati „Avaz“ ili „Oslobođenje“, „Dnevni list“ se može pročitati samo u jednom dijelu Mostara.

U «Glasu» čitaju «Dnevni Avaz»

ZUROVAC: Sad ću ti ja to odmah demantirati, koliko god si ti moj predragi kolega. U ovom času, dok razgovaramo, ja se nalazim u Banjaluci. Bila sam kod kolega u „Glasu Srpske“, bila sam kod kolega u „Nezavisnim novinama“ i reći u ti da na stolovima naših kolega novinara u redakciji „Glasa“ i „Nezavisnih“ stoje „Dnevni Avaz“ i „Dnevni list“.

RSE: Ja sam to rekao metaforički da neće pogledati, mislio sam da neće ni pomisliti da povjeruju, da neko recimo u Bijeljini povjeruje onome šta piše u „Avazu“ ili u „Oslobođenju“.

ZUROVAC: Postoji dio istine u svemu tome. Međutim, ja hoću reći da je to, također, ponovno vraćanje na formiranje svijesti, a da mi sada živimo u vremenu koje podrazumijeva da smo mi individualci i da nam niko ne može formirati kolektivnu svijest. Da li ćemo kolektivno mi u Bijeljini, Banjaluci, Mostaru, Sarajevu ili u Ljubuškom vjerovati jednom ili drugom listu ili jednom ili drugom mediju. Svaki inteligentan čovjek zna da je istina negdje između svih tih različitih tumačenja, događaja ili informacija koje dolaze do nas. Ali ako se pravilno analizira, nema tu prevelike razlike. Samo je pitanje koncentracije informacije o određenoj temi ili događaju.

RSE: Podsjetiću te na još jednu izjavu, izjavu Visokog predstavnika Miroslava Lajčaka, koji je neki dan rekao kako su naši mediji samo deklarativno nezavisni. Možda Lajčak dolazi iz zaista jednog boljeg i sretnijeg svijeta, bar kad su mediji u pitanju, ali u nezavisnost, bar onu pravu, ne vjeruje se ni drugdje?

Nezavisni?

ZUROVAC: Jako je lijepo da se je gospodin Lajčak, čim je došao u Bosnu i Hercegovinu, odmah počeo baviti medijima. Meni je to strašno drago, jer vjerujem da je to način da mi uspostavimo s njim dijalog i da će on nama pomoći u našoj borbi za tu nezavisnost. U biti, gdje to postoji nezavisnost medija? Ja bih voljela to čuti od Visokog predstavnika, da mi kaže primjer – u kojoj zemlji Evropske unije postoji nezavisno novinarstvo? Postoji profesionalno novinarstvo i postoji ono što se zove novinarstvo a što nema veze s profesijom, protiv čega se mi borimo, i u Vijeću za štampu i u udruženjima novinara i svojim profesionalnim novinarskim radom. Ali, u biti, uvijek si od nekog ovisan. Ili si ovisan o nekoj dežurnoj politici, koja te klepa po ušima, ili si ovisan o različitim ekonomskim izvorima.

RSE: Da, od krupnog kapitala koji diktira planetarno javno mnijenje.

ZUROVAC: Jeste. Ili od svojih čitatelja. Možeš biti nezavisan i od ekonomije i od politike i od svega, ali si opet zavisan od svojih čitatelja ili gledatelja ili slušatelja, koji će ti kupiti novinu ili će ti platiti pretplatu. Znači, o kakvoj neovisnosti mi govorimo? Govorimo o profesionalnosti. Bosna i Hercegovina ima jako dobre Kodeks za štampu i Kodeks za programsko uređivanje elektronskih medija, koji se daju kao primjer u Evropi. To ne treba zaboraviti. Mi imamo usvojen Zakon o zaštiti od klevete, kojeg nemaju mnoge evropske zemlje. Mislim da ima puno pozitivnih stvar, koje smo mi u Bosni i Hercegovini napravili i na koje se trebamo oslanjati i sprovoditi ih u djelo. Što se tiče izjave Visokog predstavnika, mislim da će biti dobro da mi nastavimo taj dijalog, da tražimo tu profesionalnost, ne govoreći o neovisnosti, u smislu na koji način pomoći medijima da se izbore do kraja i da opstanu u toj borbi za profesionalnost. Jer, tu ima jako puno stvari s kojima bi se, upravo s njegovog nivoa, moglo ići prema državi BiH – da se olakša od ogromnog PDV-a od 17 posto za novinske izdavače, da se promijene neki carinski propisi koji uopće ne idu na ruku opstanku novinske industrije, uvozu, izvozu, distribuciji naše štampe, koja je totalno u neravnopravnom odnosu u svom izvozu u region u odnosu na to kako lako ulaze novine iz regiona u našu zemlju i prave konkurenciju na našem terenu domaćim novinama. To su vrlo bitna pitanja oko kojih bi s Visokim predstavnikom i sa predstavnicima vlasti u BiH trebalo voditi dijalog. Evo ova Lajčakova izjava može biti dobar šlagvort za to da mi nastavimo dijalog u tom smislu i da vidimo gdje se stvari mogu popraviti.

RSE: Bilo bi potrebno stvoriti politički ambijent za razvoj štampe, za slobodu štampe i odgojiti profesionalce koji bi bili odgovorni prema poslu, lojalni kodeksu i civilizacijskim standardima, i to je zapravo uslov da se publika vrati, da se vrati to povjerenje, ukoliko je uopšte izgubljeno.

ZUROVAC: Upravo tako.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG