Dostupni linkovi

Kao da je svuda pobijedio koncept Velike Srbije


Ahmed BURIC: Intervju sa Borisom DEŽULOVICEM, Oslobodenje

BURIĆ:U knjizi Kurta Vonneguta “Čovjek bez zemlje”, nedavno preminuli američki kultni pisac citira jednog svog prijatelja koji kaže: “Na svijetu postoje dvije vrste umjetnika - jedni koji reagiraju na ono što je bilo prije njih, i oni koji reagiraju na život sam. Obje su podjednako vrijedne.” Nakon “Christkinda”, romana koji je kritika dočekala s pohvalama, ti si u “Pjesmama iz Lore” ponovo dotakao bolne tačke novije povijesti što je u novoj knjizi “Poglavnikova bakterija” samo potvrđeno. Zašto, zapravo, piše Boris Dežulović?

DEŽULOVIĆ: Zašto pišem i drugi eseji, a? Prema Vonnegutu, ja bih sad trebao reći da sebe vidim kao kompletnog umjetnika koji gleda i unazad i unaprijed. Mi sa nezavršenom srednjom školom, valjda, imamo potrebu da pokažemo koliko smo pametni, za razliku od ovih sa certifikatima. Šalim se, “Christkind” je bio programatski napisan da malo razbije ono što su svi od mene očekivali. Ili, nešto gorko smiješno kao što je knjiga “Jeb’o sad hiljadu dinara”, ili nešto feralovski, udarac u pleksus, kao što su “Pjesme iz Lore”. Odlučio sam dakle, da “nastupim” vrlo ozbiljno, a Pjesme iz Lore su nastale iz unutrašnje, fiziološke potrebe da se izbaci to zlo iz želuca. Kad su 2000. godine došle promjene u Hrvatskoj, ja nisam bio pametan da odmah shvatim da su te promjene kozmetičke i da se u nas ništa bitno neće promijeniti. Mislio sam da više nećemo morati pisati o zločinima, da ćemo ih tretirati kao nešto što se nekad dogodilo i što je prevaziđeno. Onda je došao taj sramotni proces za Loru koji me je bukvalno natjerao da napišem još 30 pjesama. Jedan kritičar je dobro napisao da je ta knjiga bila potrebnija 2005. ili 2006. , nego u trenutku kad je slučaj “Lora”, u kojem su zatvorenici zvjerski mučeni i premlaćivani, bio aktualan, što definitivno govori o prostoru u kojem živimo. Tako su nastale i priče iz “Poglavnikove bakterije”. Priča, naprosto, ne može pobjeći od pisanja, niti od pisca.

BURIĆ: U “Poglavnikovoj bakteriji” dvije priče “udaraju direktno u glavu”, reklo bi se. Prva je naslovna, “Poglavnikova bakterija”, a druga je “Smrt”, tekst koji je napisan na ekavici, što je za one koji misle da znaju dosadašnji Dežulovićev opus, bilo iznenađenje.

DEŽULOVIĆ: To bi se moglo protumačiti kao zgodna provokacija, napisati ekavicom priču koja se događa manjim dijelom u Bosni i manjim dijelom u Srbiji u predzadnjoj rečenici ima Srebrenicu, ali mene takva provokacija nije zanimala budući da imam stanovito iskustvo u provociranju kako Hrvata, tako i ovih prostora. Nisam htio praviti, tako da kažem, novinsku fotomontažu, nego sam htio pisati o zlu na način na koji zlo hvata ljude. I kad sam čitao, recimo, “Pjesme iz Lore” u Užicu ili Pančevu, fasciniralo me je kako publika reagira na njih. Tako je i s pričom “Smrt”, opet sam zlu htio dati identitet, da bi ga literarno objasnio, a da bi ta priča bila autentičnija, napisao sam je na ekavici, da bi dao ime, prezime i lice tom zlu. Niti tvrdim da je svo zlo hrvatsko, niti da je srpsko, ali sam imao potrebu da tom zlu, da mu dam ime, i da ga opišem.

BURIĆ:Prvo je Boris Dežulović bio kultni novinar, sad je postao značajan književnik. Na koji način se ti poslovi prepliću i kako je biti u obje te kože?

DEŽULOVIĆ: Ja nisam htio biti pisac, a biti novinar je bio moj izbor. Kao i svi mi iz “Ferala” sam zalutao u novinarstvo jer nas je predratna stvarnost toliko protresla da sam morao krenuti tim putem. No, ja sam odrastao u doba velikog Joška Kulušića i pisanja reportaža nakon što dobiješ fotoreportera, auto pun cigareta i piva i sedam dana da napišeš nešto stvarno dobro, što se pamti. Naravno, ne može se ići na teren kao na ekskurziju, ali današnje novinarstvo koje se svodi na to da urednik novinaru kaže da ode do Visokog u toku dana i da mu do tri sata napiše nešto o tim piramidama, da ima tekst za sutra, meni ne konvenira ni u kojem smislu. Inače, volim se predstavljati novinarom i ne samo se predstavljati nego to i biti, i zasvrbi me pokatkad odlazak na teren, ali čini se da je sve pojeo taj debilizirani, RTL-izirani koncept šarenila, znaš ono, red sisa, red reklama za mobitele, red Paris Hilton, red skandala, red sponzoruša ... Ne hvala, ono što sad radim možda i nije klasično novinarstvo, ali teško je učestvovati u onome u što se to pretvorilo.

BURIĆ: Bogme jeste. Treba se čuvati analogija, ali između Sarajeva i Splita se one nameću, valjda zbog nekakvih sličnosti tih dvaju mjesta. Kako kao prevashodno splitski, duboko urbani pisac, doživljavaš prekosutrašnji veliki koncert Marka Perkovića Thompsona na starom Hajdukovom placu? Pitam to u svjetlu sarajevskog koncerta na stadionu Koševo “Moj Ummete”, posvećenom “600 godina dolaska islama u BiH.” Te dvije stvari su slične jer na svaki način udaraju u najniže strasti, potpuno obesmišljavajući svaku ideju o dostojanstvu, recimo, patriotizma.

DEŽULOVIĆ: Split danas, nažalost, ima predznak tog desničarskog, crnokošuljaškog grada, ali je fascinantan u jednom smislu i čini mi se da zahtijeva da ga se objasni. Kad si već krenuo s analogijama, dopusti da nastavim. Nogometnim rječnikom kazano – izgleda da je na kraju pobijedila Velika Srbija. To slavljenje kultova poraza, žrtvi na nogometnim stadionima je stvarno duhovna pobjeda koncepta koji je fizički, kao, sveden na beogradski pašaluk ali je to sve slavljenje Gazimestana, nekog imaginarnog hrvatskog i bošnjačkog Kosova Polja, neka gazimestanska megalomanija. Isto kao što je Kosovo Polje neka tragedija pojedinih ljudi, koja je toliko stotina godina kasnije postala jeftini politički plakat, za koji se nakon 150.000 mrtvih ustanovilo da nije baš tako ni jeftin, tako smo primili nekakvo pravoslavlje u nekom potpuno izvitoperenom smislu, neko ...
... da parafraziramo, bošnjačko i hrvatsko arena – svetosavlje ...
... u kojem se slavi kult poraza. Na kraju, šta je Thompson nego kult poraza? Tu se, praktički, slavi 1941., praktički najveći poraz hrvatskog naroda u povijesti. Pusti me tih priča i uvijanja u nekakve priče – bog, vjera, domovina. Budi čovjek i reci – “ja sam ustaša!” I onda reci – “živjela Velika Srbija!” Jer, to je to. Mani te priče o obitelji, jer previše je obitelji stradalo zbog te i takve ideologije. Uostalom, vratovi su nam se ukočili od gledanja unazad. Sad je 2007. godina, postoje ozbiljni planovi o naseljavanju Marsa, prave se mobiteli koji samo što ne prave tostove, a mi pričamo o Gazimestanima. Mislim da smo na dobrom putu da ostanemo nekakva izolirana rupa, duhovna Velika Srbija, zabavljena nekakvim svojim globalno zaista nebitnim stvarima.
XS
SM
MD
LG