Dostupni linkovi

Podučavati ili informirati


Ljutiće se na mene kolege u bosanskohercegovačkom tisku ali sam u mnogim jučerašnjim tekstovima uočio baš onakvo ponašanje kakvo se od nas tražili u onoj državi – puno zaključaka, malo podataka. Najprije primjer iz Tuzle. Tamo se dogodilo da je jednom direktoru škole istekao mandat te je imenovan vršilac dužnosti. Novinar piše: "Šuška" se da mu je (direktoru kojem je istekao mandat – n.p.) veliki hendikep samo to što je Srbin?! To niko neće javno da prizna. Ali kada se za izbor na funkciju manje vrednuje kvalitet od jaranstva ili pripadnosti lobijima vladajućih stranaka, onda se to na javnoj sceni manifestuje kao nacionalna isključivost. O nekim detaljima smo pokušali razgovarati sa njim ali on odbija, jer se vjerovatno plaši eventualnih radnih represalija." Tekst ne nudi ni jedan jedini podatak, ni jednu izjavu, i nijedan dokaz da bivši direktor ne dobija još jedan mandat zato što je po nacionalnošti Srbin. Nema ni jednog dokaza da on odbija razgovor sa novinarima " jer se vjerovatno plaši eventualnih radnih represalija." Možda je sve rečeno točno, u BiH je odavno važnije kako se zoveš nego koliko vrijediš ali teško da se zaključci mogu donositi i iznositi teza na osnovu "šuška se" ili "vjerovatno."

Evo jednog drugog, inače korektnog teksta, iz jednih sarajevskih novina. Autor piše o zločinu u Vrbanji i kaže: "Nedavna hapšenja Bošnjaka osumnjičenih za zločine nad Hrvatima u Bugojnu, a prije procesuiranja masakra u Vrbanji, mnogima su potpirila sumnje da Državno tužilaštvo u vezi s ovim slučajem ne radi po profesionalnim nego političkim kriterijima." Ima li citata? Nema! Zna li se ko sumnja? Ne zna! O kojim je političkim kriterijima riječ? Nepoznato!

Primjer treći. U Banjaluci se izgubio jedan trogodišnji dječak. Novinar piše: "Najveća i najduža potraga koju pamti Banjaluka, od samog starta, organizovana je po sistemu hajke i liči na sve nego li na profesionalno traganje sa jednim ciljem - da se živ i zdrav pronađe Ratko Makarić iz Potkozarja....Vrijeme u ovom slučaju definitivno nije saveznik i nije bilo dovoljno, vidi i laik, da Ratka prvih dana u pravoj džungli traže samo policija i mještani. Specijalni tim Gorske službe spasavanja iz Hrvatske razočaran je otišao kući. Nakon sedam dana, kada su ih konačno pozvali, tragova je bilo veoma malo." Možda je moj kolega i u pravu ali šta je to "hajka" i kako se potraga trebala organizirati? Ko kaže da je bila hajka, a nije trebala biti? Ima li neki ekspert koji to zna objasniti? Zašto je "tim Gorske službe spasavanja iz Hrvatske razočaran otišao kući"? Zar ih se nije moglo to pitati?

Jedan moj ugledni kolega je napisao ovu rečenicu o Medjugorju: "Ti plodovi, bjelodano je 26 godina poslije, doista su doslovce s neba pali Međugorcima. Vrijeme bi, međutim, bilo da se oni konačno malo posvete i prozaičnim, ovozemaljskim stvarima. Poput, primjerice, kanalizacijskog sustava koji je, evo u 21. stoljeću, za ovaj kraj pravo čudo. A i da se sjete Božje zapovijedi: Ne ukradi!" Vrlo često sa svojim prijateljima u Medjugorju razgovaram na temu neophodnosti da Medjugorje izgradi svoju infrastrukturu. Oni su sasvim svjesni potrebe za tim i sasvim su svjesni da je za ubrzani rast ovog mjesta strahovito opasno što nema plana razvoja te infrastrukture. Dakle, polazna teza teksta mog kolege mi je bliska. Ali, ko smo mi novinari da na kraju teksta kažemo: "A i da se sjete Božje zapovijedi: Ne ukradi!" Znači li to da svi u Medjugorju kradu? Znači li to da neki kradu? Da li neka analiza, neki izvještaj, neki podatak kaže da se tamo krade? Sta se krade?

Zalažem se dakle za novinarstyvo koje ne može da sudi – to treba da radi sud. Novinari treba da izvještavaju, da analiziraju, da otkrivaju. Kad se čovjek bavi novinarstvom dugo vremena onda uoči jednu VELIKU razliku izmedju onoga što se recimo zove novinarstvo u demokratski nerazvijenom svijetu, a šta je to novinarstvo u razvijenim demokracijama. U nerazvijenom svijetu novinari vrlo često miješaju izvještaj sa svojim mišljenjem, miješaju izvještavanje o dogadjajima sa svojim komentarima tih dogadjaja. U zapadnom svijetu je to – nedopustivo. U nerazvijenom svijetu novinar često uzima rečene mu činjenice zdravo za gotovo – u zapadnom se svaka činjenica provjerava iz najmanje dva neovisna izvora; u nerazvijenom se navode glasine kao izvor u razvijenom svijetu je to nedopustivo. Sve u svemu jedno je novinarstvo neodgovorno, drugo odgovorno.

Da se vratim na priču sa početka. Kad sam postao član obitelji radija Slobodna Evropa naučio sam brzo nešto sasvim suprotno od onoga šta sam radio ranije – tekst izvještaja završava tamo gdje završava vijest! Zaključak se u izvještajima ne piše!! Slušatelj je taj koji treba da odluči šta je dobro a šta loše. Dakle, upravo suprotno – u onoj smo državi "podučavali" čitatelja, slušatelja i gledatelja, a sada, na radiju Slobodna Evropa ga "informiramo."
Sta vam je draže?
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG