Dostupni linkovi

Nadmoćni promašaji


Prije nekih dvadesetak dana sam gledao na CNN-u razgovor sa nekim zvaničnikom, ne sjećam se više kojim, ali je ovaj Amerikanac upotrijebio slijedeću frazu: “Mi smo sa moralnog stajališta superiorno društvo...” Poređenje možda nije dobro, ali oba primjera svjedoče o onome šta se zove stanje svijesti o nadmoći. SAD su ostale jedina svjetska supersila, već su dugo primjer razvijene demokracije, tehnološki su najjači, vojno su najjači, među najbogatijima su u svijetu i da dalje ne nabrajam. Dakle, razloga za superiornost – više nego dovoljno. I tu počinje problem. Možeš biti superioran koliko hoćeš, ali ako dozvoliš da ti stanje svijesti o sopstvenoj nadmoćnosti određuje poteze – brzo se otrijezniš.

Čitajući knjige o američkoj spoljnoj politici i ratu u Iraku nameće mi se kao zaključak da je jedan od mogućih uzroka katastrofalnih pogrešaka američke spoljne politike upravo to stanje svijesti o nadmoći. “Lako ćemo – najjači smo” filosofija obično završava ovako kao što završava rat u Iraku: ćorsokakom! “Lako ćemo – najjači smo” je jedna od premisa unilaterizma u svjetskoj politici, pa Bushu suradnja svijeta, možda i radi tog stanja svijesti, nije ni trebala. Niko, međutim, ne voli da se najjači ponaša nasilno, pa se javnost brzo okreće protiv takve politike i njezinih nosilaca.

Zagrebački Dinamo je prošao u slijedeće pretkolo, ali je zaradio žestoke zvižduke i igrači su bili svjedoci nezadovoljstva navijača. U onom drugom primjeru, puno ozbiljnijem, Bush se suočava sa ozbiljnim otporom svojoj politici koja je dovela do slijedećeg apsurda, definiram ga u formi pitanja: Da li je, naime, nepopularnost spoljne politike Sjedinjenih Američkih Država u svijetu veća od nepopularnosti terorističkih postupaka? Da li su to ne-Amerikanci negativniji prema Bushu nego što su negativni prema terorizmu???

Biti protiv terorizma je sasvim sigurno normalan stav civiliziranog čovjeka. Otpor terorizmu i stradanjima nevinih je porastao čak i u islamskom svijetu, a kamoli u ostalim državama. Nema potrebe o zlu govoriti da je zlo reći će neko. Točno, i u tome je možda razlog onog pitanja u prethodnom pasusu. Od terorista ne očekuješ ništa dobro, oni ionako donose samo zlo. Ali, od SAD-a se, međutim, očekuje da kao jedina svjetska supersila uvažava stav drugih, te da shvati da svijest o svojoj premoći ne smije biti ni motiv, ni metodologija ponašanja. Zato su i osjećaji protiv takvog ponašanja jaki. Razočarenje je jači osjećaj od ljubavi, možda kraće traje, ali je intezivniji.

Na priču kako osjećaj nadmoći najčešće vodi do velikih promašaja me podsjetio i prošlotjedni intervju koji je Riza Khan, jedna od televizijskih zvijezda Al Jazeeire imao sa autorom knjige “Islamist”, Ed Husainom. Tokom intervjua pomenuto je da u islamskom svijetu na Bliskom Istoku postoji stanje svijesti poraženog, na neki način osjećaj manje vrijednosti (“defeated mind set” – je termin koji je upotrebljen). Ima dosta razloga za to: vojna nadmoć Izraela, nemogućnost arapskog svijeta da povrati okupirane teritorije, decenijama duga bitka Palestinaca da osnuju svoju državu, pa je ne mogu izgraditi ni sada kad im se nudi i tako dalje. Šta je prirodnije nego da se ta dva stanja sukobljavaju?! Kako će se onaj koji misli da je slabiji nego što jeste suprostaviti onome koji misli da je jači nego što jeste?

I isto onako kao što se iz stanja svijesti nadmoći rađaju promašene politike tako se promašene politike (ne, naravno, samo zbog toga) dešavaju i iz stanja svijesti poraženog. Terorizam je jedna od njih. Najgora, naravno, jer stradaju potpuno nevini ljudi. Kako se, dakle, izvući iz stanja svijesti u kojoj se odluke donose bazirane na sopstvenoj superiornosti? Za to služe dobri savjetnici, suradnici i prijatelji. Tony Blair je jednom lijepo rekao da se u ratu protiv terorizma "ne radi o ratu civilizacija, nego o ratu za civilizaciju." Lako se sa tim mogu složiti. Ali, jučer je objavljeno da je trećina djece u Iraku izgladnjelo, da 15% Iračana nema dovoljno hrane, da ih dvije trećine nema vodu za piće, da je 2 milijuna ljudi napustilo Irak, a računa se još toliko je raseljeno unutar Iraka. Kad su ljudi očajni – lakše je naći one koji su spremni na očajne postupke.

Ali, bez obzira na greške američke spoljne politike bojim se da se rat protiv terorizma ne može dobiti ako to bude samo američki rat. To je možda i njegova najslabija karika. Neko je jednom rekao: Jaki ste onoliko koliko je jaka vaša najslabija karika!

Email me Nenad Pejic
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG