Dostupni linkovi

Nema sna za povratnike


Nakon nemilog incidenta u kojem su teško pretučeni srpski povratnici, otac i sin, Mirko i Dobrivoje Bogojević, u Gornje Vrhovce uvukla se nelagoda. Dobrivoje Bogojević, još s vidljivim ozljedama po licu i tijelu, ostao je u svojoj kući jer netko mora brinuti o kozama. Njegov otac Mirko još je u požeškoj bolnici.

Pod dojmom onoga šta mu se dogodilo prije nekoliko dana, Dobrivoje Bogojević kaže da postoje dva razloga zbog kojih su napadnuti on i njegov otac:

„I ekonomska i politička netrpeljivost prema stanovništvu ovome koje se tu vratilo, jer dobio sam po ušima po ko zna koliko puta:’Što ste se vratili, za čega, ko vas je zvao, šta ste tu trebali?’ i takve stvari.“

Na pitanje kako se osjeća u Gornjim Vrhovcima, gotovo pustom selu, Dobrivoje Bogojević odgovara:

„Imaš ljudi divnih, imaš opet, što kažu, kao i svagdje. Najprvo ko ti naiđe, razmišljaš šta će ti prvo reći - to ti je osnovno. Čim ga vidiš, koga ne poznaš, šta će zazinuti. A imaš... svačega se nađe. Tu si, u toj pustari, i onda neko naiđe i nekad neko nešto labrtne više, neko manje i tako.“

Prije rata u Gornjim Vrhovcima živjelo je sedamdesetak obitelji. Selo je u ratu posve spaljeno, a hrvatska država, da bi omogućila povratak Srbima koji su onde živjeli, do sada je obnovila 17 kuća. No, tek u svakoj četvrtoj netko živi:

„Šestero nas sad ima. I jedan se vratio lane i umro već za godinu. Četiri domaćinstva imamo, a nas šestero živimo, znaš kako to ide.“

U jednoj od obnovljenih kuća žive Draga i Branko Radivojević. Oboje su u godinama kada više ne mogu raditi u poljoprivredi, pa nekako preživljavaju od Brankove mirovine. Život im je, kaže Draga Radivojević, težak i u pustom selu osjećaju se vrlo usamljeni:

„Teško. Pustinja. Pa nema trgovine, pa nema vode, pa teško jako, nema naroda, nema komšija. Ne znam šta bih rekla drugo.“

Napad na Mirka i Dobrivoja Bogojevića uznemirio je njihove rijetke susjede. Ana Bogojević, koja živi nekoliko kuća dalje od svojih prezimenjaka s kojima nije ništa u rodu, kaže da se ne boji, no dodaje da ne zna kako će biti dalje:

„Pa ne bojim se ništa. Ja se ništ’ još ne bojim. Ali sad ne znam kako ću dalje kako se je to desilo. Pa ja sinoć otišla kod tijeh ljudi tamo, idem, mrak, idem kući, u 11 sati idem otud kući. Mislim ako nisam nikom ništ’ kriva, šta? Ne moram se bojati. Prošla sam svud, bilo me svuda i nisam niđe imala nikakije’ problema.“

Pajo Kaloper vratio se u Gornje Vrhovce prije dva mjeseca. Živi sam u kući koju mu je obnovila država. Na pitanje je li ga nakon incidenta koji se dogodio strah živjeti u Gornjim Vrhovcima, kaže:

„Pa dobro, nije mene toliko strah, ja sam tu tol’ko živio i naučio. A nisam nikome ništ... šta ja znam. Smatram da nisam ni kriv.“

No, ono s čim se Kaloperu najteže suočiti su ruševine u selu i samoća kojom je okružen:

„S jedne strane kad vidim ovu kuću moju, koju nisam mislio da ću vidit’, napravljenu, obradujem se. A kad gledim ispred kuće, ovako kad kad sjedem kad je ’lad, pa pogledam ovu štalu i ovu ’vamo, bratovu, dođe mi teško ’vako urušeno viditi. Dana nekad bude da nemaš s kim progovoriti.“

Preporučujemo

XS
SM
MD
LG