«Ja bih rekla da sam sve kredite digla s razlogom. Ja uopće nisam potrošila na ništa što je nepotrebno. To su gluposti. Hrvati samo premalo zarađuju da rješavaju svoje egzistencijalne probleme i zato moraju se prezadužiti.»
Činjenica je da se u Hrvatskoj s prosječnom mirovinom ili plaćom ne mogu podmiriti osnovne životne potrebe i građanima ne preostaje ništa drugo nego se zaduživati, upozorava predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever:
«Činjenica je da preko 50 posto ovoga evidentiranoga duga kod poslovnih banaka otpada na zaduženost po kreditnim karticama, na minuse po tekućim računima građana i na nenamjenske gotovinske kratkoročne kredite, koji su u pravilu uzimaju zbog toga da se doslovce zatvori mjesec. S druge strane, 40 posto toga duga su stambeni krediti. Dakle, vrlo malo otpadne na automobile i na neka ostala zaduženja. Činjenica je da se iz toga vrlo jasno vidi da mi nismo rastrošni, nego dapače - ne da se živjeti, pa se treba zaduživati.»
Neovisni ekonomski analitičar dr.Guste Santini slaže se s tvrdnjama da prosječan Hrvat s prosječnom plaćom ili mirovinom ne može zatvoriti mjesečne potrebe, ali misli da se ponekad i olako poseže za potrošačkim kreditima:
«Narod ima još uvijek povijesno pamćenje onog samoupravnog socijalizma, a to je pitanje socijalne siigurnosti - neće nitko dozvoliti da ja propadnem. Međutim, jasno, tržište ima svoje mehanizme i ti građani će ostajati bez stanova, bez svoje imovine i ta drama se već događa.»
Ekonomski analitičar u Zagrebačkoj banci dr. Žarko Miljenović smatra, pak, da se zaduženost Hrvata ne razlikuje bitno od zaduženosti građana u zemaljama na sličnoj razvojnoj razini:
«Ništa zabrinjavajuće. Naravno da se na makro razini treba o tome voditi računa kad se zbroji, jer tu ne postoji samostalno ništa, tu su i poduzeća, tu je i država, pa sve kad se to zbroji, taj dug onda nekako mora biti u nekim održivim granicama. Ali to je druga priča. Ne može se sad reći aha, evo stanovništvo je to koje previše troši. Stanovništvo troši otprilike kao u svakoj normalnoj zemlji na tom stupnju razvoja.»
I Zdeslav Šantić, makroanalitičar u, također moćnoj, Reiffeisen banci ne vidi još ništa zabrinjavajuće u potrošačkom zaduživanju Hrvata, pogotovo što u samoj strukturi kredita, za razliku od prije nekoliko godina kad su
na prvom mjestu bili krediti za aute, danas prednjače stambeni krediti:
«U biti, posljednjih godinu i pol, dvije stambeni krediti rastu po natprosječnim snažnim stopama, što dovodi do toga da u biti raste njihov udio u ukupnim kreditima odobrenim stanovništvu. U drugoj polovici 2003. su bili ispod 30 posto, sada se prema posljednjim podacima približavaju razini od 40 posto.»
Dr. Santini se ne slaže previše s bankarskim razmišljanjima, pogotovo što su gotovo sve hrvatske banke u rukama stranih vlasnika i logično je, kaže Santini, da one imaju svoje interese, a potrošački krediti građana su im vrlo
isplativi:
«Nama je problem što se toga tiče odnos kredita, gospodarstva i stanovništva. Radi se o tome da je dugoročno dramatično povećan udio stanovništva u odnosu na gospodarstvo, da naše gospodarstvo nije kreditno praćeno - to je jedan problem ove priče mjera Centralne banke, što mislim da bi trebalo zaustaviti kredite stanovništvu, a ostaviti otvorenim pitanje kreditiranja privredne aktivnosti. Najbolje se vidi ta slika iz komparativne analize sa Slovenijom. To bi se trebalo vidjeti. Tamo u Sloveniji stanovništvo je puno manje zaduženo, privreda je neuporedivo više podržavana. Zašto? Pa radi se o slovenskim bankama koje podržavaju privredu, jer slovenske banke znaju da dugoročno ako nema razvoja privrede zapravo one gube svoj smisao.»
Činjenica je da se u Hrvatskoj s prosječnom mirovinom ili plaćom ne mogu podmiriti osnovne životne potrebe i građanima ne preostaje ništa drugo nego se zaduživati, upozorava predsjednik Nezavisnih hrvatskih sindikata Krešimir Sever:
«Činjenica je da preko 50 posto ovoga evidentiranoga duga kod poslovnih banaka otpada na zaduženost po kreditnim karticama, na minuse po tekućim računima građana i na nenamjenske gotovinske kratkoročne kredite, koji su u pravilu uzimaju zbog toga da se doslovce zatvori mjesec. S druge strane, 40 posto toga duga su stambeni krediti. Dakle, vrlo malo otpadne na automobile i na neka ostala zaduženja. Činjenica je da se iz toga vrlo jasno vidi da mi nismo rastrošni, nego dapače - ne da se živjeti, pa se treba zaduživati.»
Neovisni ekonomski analitičar dr.Guste Santini slaže se s tvrdnjama da prosječan Hrvat s prosječnom plaćom ili mirovinom ne može zatvoriti mjesečne potrebe, ali misli da se ponekad i olako poseže za potrošačkim kreditima:
«Narod ima još uvijek povijesno pamćenje onog samoupravnog socijalizma, a to je pitanje socijalne siigurnosti - neće nitko dozvoliti da ja propadnem. Međutim, jasno, tržište ima svoje mehanizme i ti građani će ostajati bez stanova, bez svoje imovine i ta drama se već događa.»
Ekonomski analitičar u Zagrebačkoj banci dr. Žarko Miljenović smatra, pak, da se zaduženost Hrvata ne razlikuje bitno od zaduženosti građana u zemaljama na sličnoj razvojnoj razini:
«Ništa zabrinjavajuće. Naravno da se na makro razini treba o tome voditi računa kad se zbroji, jer tu ne postoji samostalno ništa, tu su i poduzeća, tu je i država, pa sve kad se to zbroji, taj dug onda nekako mora biti u nekim održivim granicama. Ali to je druga priča. Ne može se sad reći aha, evo stanovništvo je to koje previše troši. Stanovništvo troši otprilike kao u svakoj normalnoj zemlji na tom stupnju razvoja.»
I Zdeslav Šantić, makroanalitičar u, također moćnoj, Reiffeisen banci ne vidi još ništa zabrinjavajuće u potrošačkom zaduživanju Hrvata, pogotovo što u samoj strukturi kredita, za razliku od prije nekoliko godina kad su
na prvom mjestu bili krediti za aute, danas prednjače stambeni krediti:
«U biti, posljednjih godinu i pol, dvije stambeni krediti rastu po natprosječnim snažnim stopama, što dovodi do toga da u biti raste njihov udio u ukupnim kreditima odobrenim stanovništvu. U drugoj polovici 2003. su bili ispod 30 posto, sada se prema posljednjim podacima približavaju razini od 40 posto.»
Dr. Santini se ne slaže previše s bankarskim razmišljanjima, pogotovo što su gotovo sve hrvatske banke u rukama stranih vlasnika i logično je, kaže Santini, da one imaju svoje interese, a potrošački krediti građana su im vrlo
isplativi:
«Nama je problem što se toga tiče odnos kredita, gospodarstva i stanovništva. Radi se o tome da je dugoročno dramatično povećan udio stanovništva u odnosu na gospodarstvo, da naše gospodarstvo nije kreditno praćeno - to je jedan problem ove priče mjera Centralne banke, što mislim da bi trebalo zaustaviti kredite stanovništvu, a ostaviti otvorenim pitanje kreditiranja privredne aktivnosti. Najbolje se vidi ta slika iz komparativne analize sa Slovenijom. To bi se trebalo vidjeti. Tamo u Sloveniji stanovništvo je puno manje zaduženo, privreda je neuporedivo više podržavana. Zašto? Pa radi se o slovenskim bankama koje podržavaju privredu, jer slovenske banke znaju da dugoročno ako nema razvoja privrede zapravo one gube svoj smisao.»
