Sabina CABARAVDIC (Ankica BARBIR MLADINOVIC, Nebojša BUGARINOVIC, Biljana JOVICEVIC, Milorad MILOJEVIC)
Sud za ljudska prava u Strasbourgu je u današnjem izgledu ustanovljen 1. novembra 1998. godine, zamijenivši time dotada postojeću Evropsku komisiju za ljudska prava koja je osnovana 1954. godine. Ovo je najviša evropska sudska instanca u oblasti ljudskih prava, gdje Evropljani, nezadovoljni presudama svojih sudova, mogu tražiti pravicu, što bi rekli Zagorci. Sudije, kojih ima koliko i država članica, bira Vijeće Evrope. Trenutan broj je 46, jer neke države, poput Lihtenštajna na primjer, zastupaju druge članice, u ovom slučaju Švicarska. Sudije, međutim, rade neovisno od države iz koje dolaze, po slovu zakona i savjesti. Za razliku od Evropskog suda pravde, gdje se u prosjeku jednom sedmično donosi jedna presuda, znači 52 godišnje, Sud za ljudska prava u Strasbourgu morao je, zbog ogromnog broja predmeta, promijeniti svoja pravila. Umjesto dotadašnje trojice, sada presudu može donijeti i jedan sudija. Ukoliko se pojavi slučaj sličan nekome koji je već bio pred sudom, primjenjuje se odluka iz predhodnog ročišta.* * * * *
I dok iz zemalja takozvane stare Evrope, pred Sud u Strasbourgu stižu predmeti koji se bave zaštitom ljudskih prava homoseksualaca na primjer, sa Balkana su to najčešće tužbe iz oblasti stanarskih, ratnih i radnih prava, te pitanja starih ušteđevina. O razlikama među zapadnoevropskim zemljama i onim balkanskim govori i sljedeći podatak. Evropskom sudu se iz Nizozemske godišnje žali 0,003 posto stanovnika, iz BiH skoro 1 posto. O konkretnim primjerima iz svake države ponaosob naši su reporteri zabilježili različite slučajeve.
Hrvatska - samo prošle godine više od 1.000 zahtjeva
U hrvatskom Ministarstvu pravosuđa potvrđuju da je validnim proglašeno i zaprimljeno 606 novih tužbi protiv države Hrvatske. Prednjače prigovori zbog dugotrajnosti sudskih procesa na nacionalnim sudovima, druga najbrojnija grupa su neriješeni stanarski predmeti, a treća – bivše štediše Ljubljanske banke. Ankica Barbir Mladinović bilježi:
Otkako je Hrvatska 1997. godine potpisala Konvenciju o suradnji s međunarodnim sudom za ljudska prava u Strasbourgu, sve više obespravljenih građana svoju zadnju šansu vide upravo u tom sudu, kaže voditeljica splitskog Centra za razvoj demokracije Semina Lončar:
„Svaki građanin, kad ga vidiš na televiziji, kaže – idem do Strasboura. Ljudi misle da se tamo dođe i sve se riješi.“
Zastupnica Republike Hrvatske pred Europskim sudom sudom za ljudska prava Stefica Stažnik kaže da Hrvati svoju državu najčešće tuže zbog izostanka poštenog suđenja na domaćim sudovima:
„I to prije svega na dužinu postupka. Isto tako, tu se pojavljuju i zahtjevi povrede prava na pristup sudu, kao i nedostupnost određenih pravnih sredstava.“
Semina Lončar ističe da je jako puno hrvatskih građana srpske nacionalnosti koji se obraćaju Europskom sudu, uglavnom zbog izgubljenih stanarskih prava, raznih ratnih odšteta i konvalidacije radnih prava:
„Na Evropskom sudu je bilo preko 2.000 tužbi u kojima se tražilo da se ponove sudski postupci kojima im je uzeto stanarsko pravo, a u kojima oni niti su sudjelovali, niti su znali da se taj postupak protiv njih vodi.“
Dodaje da je broj njihovih tužbi pema Strasbourgu sve veći i zbog nove prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske:
„Ustavni sud je samoinicijativno uveo novu sudsku praksu, a to je da odbija ili da odbacuje sve zahtjeve koji se tiču konvalidacije staža, naknade štete za uništenu imovinu i povrata stanarskih prava.“
No, većina tih građana, kaže Lončar, razočarana je i odlukama Europskog suda koji je dosad od silnih tužbi uvažio možda svega dva-tri posto njih, a većinu odbija uz obrazloženje da su se navodni štetni događaji dogodili prije studenog 1997. godine, dakle prije no što je Hrvatska potpisala Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda:
„Tamo gdje je štetni događaj nastao prije potpisivanja konvencije, Evropski sud to sve odbija i odbacuje, jer se Hrvatska u to vrijeme nije bila dužna pridržavati konvencije koju tada nije bila potpisala.“
Pravdu u Strasbourgu potražio je i Jovan Aleksić iz Zadra, koji je 1991. godine, s dijagnosticiranim karcinomom, otišao sa suprugom na liječenje na VMA u Beograd i šest mjeseci se zbog bolesti i prekinutih puteva nije mogao vratiti u svoj stan u Zadru, a kad je došao, stan je već bio nasilno zauzet. Aleksić se za njega bori već punih 16 godina na hrvatskim sudovima, a lani se obratio i europskom, no prije mjesec dana i odande je dobio odbijenicu:
„Sud je konstatirao da sam bio na liječenju, imam pet kilograma materijala i dokumenata i sve je u redu, međutim, sud se drži toga da nisam na vrijeme podnio tužbu za iseljenje ovog a što je bio bespravno u mom stanu.“
Zastupnica Republike Hrvatske pred sudom u Strasbourgu Štefica Stažnik potvrđuje da je hrvatska na tom međunarodnom sudu, s obzirom na masu tužbi, zasad izgubila tek manji dio sporova:
„U prošloj godini Evropski sud je donio 21 negativnu presudu. Dok je u 357 predmeta utvrdio da nema povrede od strane države.“
Pojašnjava da i procedura na europskom sudu poprilično traje:
„Od trenutka kada zahtjev podnositelja dođe pred evropski sud do trenutka kada dođe meni kao zastupnici vlade, prođe jedna godina. Ni Evropski sud, zbog velike količine, ne može vrlo ažurno rješavati te predmete.“
Odštete koje je Hrvatska dosad isplaćivala po izgubljenim sporovima, iznosile su između 1.500 do 18.000 eura. U prošloj je za ukupno 47 izgubljenih predmeta isplaćeno 280.662 eura.
Naknadu od 8.000 eura dobit će i Šemso Šačić, prvi Rom iz Hrvatske koji je tužio državu međunarodnom sudu i prije mjesec dana – izborio pravdu.
Šačića su prije osam godina u Zagrebu brutalno pretukli skinheadsi. Diskriminaciju je, kaže, doživio već u samoj bolnici, a pravdu na hrvatskim sudovima bezuspješno je istjerivao osam godina. Kad je nije dobio, otišao je u Strasbourg:
„Ja nisam protiv Hrvatske. Ja sam tu rođen. Moja familija je tu rođena. Ja sam Purger. Samo sam htio da izborim pravdu, da dokažem da smo i mi ljudi.“
Odvjetnik Milivoj Zugić, koji u u Strasbourgu zastupa troje bivših štediša Ljubljanske banke, kaže da je Hrvatska dosad uredno ispoštovala svaku odluku Europskog suda:
„Nema teorije da netko ne provede odluku Evropskog suda za ljudska prava. Političke konsekvence bi bile nepodnošljive za bilo koju zemlju Evrope kada ne bi provela te odluke. I za Njemačku.“
BiH - najviše tuže štediše
Bosna i Hercegovina ima probleme slične onim hrvatskim, što je i logično, jer su u obje zemlje vodile višegodišnji rat, koji je iza sebe ostavio prazan bespravni prostor i pustoš. U BiH su na prvom mjestu prevarene štediše, koje su do sada u Strasbourg uputile preko 16.000 tužbi. Na drugom su mjestu logoraši, čije se apelacije takođe izražavaju u hiljadama.
Evropski sud za ljudska prava je do sada, nakon četiri godine trajanja postupka, donio samo jednu presudu, i to krajem prošle godine, u slučaju Ruže Jeličić, gdje je Bosni i Hercegovini naloženo da isplati oko 340.000 KM stare devizne štednje.
Ruža je svoj predmet proslijedila međunarodnom sudu zato što domaće vlasti nisu poštovale presude domaćih sudova. Vlasti BiH, konkretno Republike Srpske, pokušale su u tom slučaju da opstruišu i međunarodnu presudu, jer je Jeličićeva na izvršenje presude čekala više od pola godine. Agent Savjeta ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava Monika Mijić:
„Posljedica tog kašnjenja je plaćanje zateznih kamata. Ja se iskreno nadam da će se u budućnosti sve presude Evropskog suda izvršavati u roku, a to je obično rok od tri mjeseca koji odredi Evropski sud za ljudska prava. A ukoliko budemo kasnili sa izvršavanjem presuda, na dosuđene iznose će se naplaćivati zatezna kamata. A isto tako će se stvarati loš imidž Bosne i Hercegovine u Vijeću Evrope.“
Članica Upravnog odbora Helsinškog komiteta za ljudska prava i advokatica iz Sarajeva Senka Nožica smatra da se situacija u Bosni i Hercegovini neće promijeniti dok ne ojača pravo značenje termina vladavina prava:
„Najveći je problem kad se odluke sudova ili odluke institucija kao što su Dom za ljudska prava, kao što je Ustavni sud, ne izvršavaju. To su one ocjene o vladavini prava koje Bosna i Hercegovina neredovno dobiva, upravo iz tog razloga što se sama država ne pridržava onih odluka koje je sama donijela, odnosno neka institucija te države.“
Među predmetima pred Evropskim sudom nalazi se i 26 tužbi koje su podnijele osobe koje je sa zvaničnih funkcija smijenio Visoki predstavnik u BiH. Evropski sud u podnijetim tužbama prvo će, međutim, odlučivati o dopustivosti aplikacije, kaže Monika Mijić:
„Član 1 Konvencije o ljudskim pravima govori da su sve države dužne osigurati svim pojedincima pod svojom jurisdikcijom prava i slobode zagarantirane u konvenciji. E sad je pitanje da li su osobe koje tvrde da su njihova prava povrijeđena djelovanjem međunarodnih institucija, bile pod jurisdikcijom Bosne i Hercegovine.“
Mijićeva navodi da će veliki broj tužbi pred sudom u Strasbourgu ipak biti odbačen, jer građani još nisu upoznati sa procedurom prema kojoj prvo moraju proći sve pravne instance u državi da bi mogli podnijeti apelaciju.
Crna Gora - najviše žalbi na sporost domaćih sudova
Za građane države čiji se sudovi od strane čak i visokih zvaničnika vlasti ocjenjuju kao „trule daske sistema“, prilika otvorena posle petnaestogodišnjeg izopštenja dobro je došla, pa su u Strasbourg iz Crne Gore počele da se šalju mnogobrojne predstavke. Međutim, kako nam kaže istraživač kršenje ljudskih prava Aleksandar Zeković, problem je što građani nijesu najbolje upoznati sa nadležnostima Evropskog suda:
„Naravno, to se odražava i na kvantitetu predstavki, ali i na njihov kvalitet, s aspekta opravdanosti samih predstavki koje se upućuju Savjetu Evrope. Veoma često je bilo izraženo, i još uvijek je, da građani na različite načine dostavljaju predstavke, a da prethodno nijesu iscrpili sva pravna sredstva u našoj zemlji.“
Zeković u tom kontekstu navodi da je vlada u posljednje vrijeme značajnu pažnju posvetila izgradnji sistemske zakonske regulative u toj oblasti, kako bi smanjila pritisak koji bi građani u tom kontekstu mogli vršiti na Evropski sud.
Ugledna podgorička advokatska kancelarija „Prelević“, trenutno pred Evropskim sudom ima dvije predstavke, navodi Tea Gorjanc-Prelević:
„Jednu koja se tiče neizvršenja odluke o isplati stare devizne štednje, koja je podneta protiv državne zajednice Srbije i Crne Gore, a sada se vodi protiv Crne Gore. I drugu vezanu za kršenja prava na mirno okupljanje i djelotvorni pravni lek u slučaju radnika akcionarskog društva ,Radoje Dačić‘.“
Koji su najčešći razlozi zbog kojih se građani Crne Gore obraćaju Sudu u Strasbourgu? Istraživač kršenja ljudskih prava Aleksandar Zeković:
„Ima dosta predmeta koji su posljedice tradicije, a koji govore, recimo, o radnim pravima. Tu je veoma važan aspekt suđenje u razumnom roku. To se upravo odražavalo i kroz ovaj aspekat profesionalnosti sudstva i efikasnosti u njihovom radu.“
Imajući u vidu ukupnu situaciju u crnogorskom pravosuđu, koja podrazumijeva da ne mali broj istraga traje godinama, sudski procesi čak i decenijama, Sud u Strasbourgu je od izuzetnog značaja, ne samo da bi mu se građani obratili nakon istrošenih pravnih sredstava u ovdašnjem sistemu, već i zbog mogućnosti da se pred Evropskim sudom potraži pomoć ukoliko se u domaćem sudstvu pravda ne zadovolji u razumnom roku. Aleksandar Zeković:
„Kad govorimo o tim aspektima, veoma je važno pitanje koliko dugo traje istraga. U tom aspektu su kreirane i određene preporuke samog zaštitnika ljudskih prava i osnovnih sloboda u Crnoj Gori koji je ukazao da ukoliko se praksa ne promijeni da se može jednog dana očekivati i eksplozija predstavki, ne samo prema domaćem sudstvu, već jednog dana i prema međunarodnim tijelima. Čak i u ovom trenutku imamo lice koje se nalazi u istražnom zatvoru, a koje na svoju završnu riječ čeka duže od godinu dana.“
Tea Gorjanc-Prelević:
„Jedan od takvih primjera je slučaj deportacije, gdje žrtve zastupa naša kancelarija. To je dobar primjer neefikasne istrage, zato što se istraga otvara tek 15 godina nakon izvršenja zločina i onda se neopravdano odugovlači – traje već godinu i po dana.“
Srbija - šest presuda u korist onih koji su tužili državu
Prva presuda Evropskog suda za ljudska prava protiv Srbije odnosila se na povredu pretpostavke nevinosti i doneta je 19. septembra 2006. godine. Podnosilac predstavke Milija Matijašević žalio se da ga je Okružni sud u Novom Sadu proglasio krivim pre nego što je njegova krivica dokazana u zakonito sprovedenom postupku. A Vrhovni sud Srbije je propustio da ovu grešku ispravi u žalbenom postupku.
Ova presuda bila je relativno jeftina za državu koja je bila obavezna da plati samo sudske troškove. Međutim, 13. marta 2007. godine, Evropski sud je donio prvu presudu protiv Srbije, kojom se ona obavezuje da isplati nadoknadu od 15.000 evra ženi, zaraženoj virusom side, koja se žalila na dužinu i nepravednost procedure za razvod braka i starateljstvo nad detetom. Oštećenu je ispred Komiteta pravnika za ljudska prava zastupala Natalija Šolić:
„Činjenica je da smo mi 2005. godine pokrenuli postupak pred Evropskim sudom i da je od tog trenutka, verovatno pod njihovim pristiskom, počeo ustvari pravi postupak. Doneta je bila i presuda po kojoj je država obavezna da u ime naknade štete isplati određenu sumu novca. Presudom su bile određene i dve individualne mere. Prva je da se pre svega konačno omogući kontakt između majke i deteta, a druga da se okonča prvostepeni postupak, znači posle devet godina. Međutim, jedino što je država uradila, to je da je isplatila naknadu štete.“
Vidoje Momčilović, vlasnik leskovačke firme EVT, koja se obratila sudu s podneskom za hitnu primenu 11 godina starog rešenja o izvršenju protiv dužnika – Poljoprivrednog kombinata „Jedinstvo“ iz susednog Lebana, objašnjava da se radi o 2.500 evra nematerijalne štete, 3.000 evra koje idu međunarodnom sudu za troškove, dok bi 65.000 evra, sa pripadajućim kamatama, trebalo da bude isplaćeno na ime osnovnog potraživanja. To je, ipak, mnogo manje nego što bi imao da je mogao da raspolaže ovim novcem, kaže Momčilović:
„Nisam zadovoljan cifrom koja mi je dosuđena. Nemam praktično za hleba, jer su me Trgovački sud i određene sudije doveli na prosjački štap. Za tih 13-13 godina, koliko je proces trajao, promenila su se četiri predsjednika Trgovinskog suda, četiri-pet izvršnih sudija i ne znam koliko izvršnih radnika. A niko nije želeo da izvrši tu presudu. Postoje još dve presude koje taj Trgovinski sud neće da izvrši.“
Momčilović je treća stranka iz Srbije koja je dobila proces u Strasbourgu. Slavoljub Carić, agent Srbije pred Evropskim sudom za ljudska prava, ne spori da je presuda u slučaju EVT zasnovana na jakim argumentima, ali ističe:
„Najteži uslov koji je postavljen je da se ta presuda izvrši. Nije mogla da se izvrši od 1996. godine zato što tužena kompanija nema imovinu. Tužena kompanija i dalje nema imovinu. Međutim, problem je što je država nije stavila pod stečaj.“
Evropski sud za ljudska prava doneo je do sada šest presuda, kaže Slavoljub Carić:
„U svakom slučaju do sada država je plaćala nadoknadu i pre roka.“
Evropski sud u Strasbourgu do sada je odbacio oko hiljadu predstavki iz Srbije, s obrazloženjem da su neosnovane ili da podnosioci nisu prethodno potrošili sva pravna sredstva u svojoj državi. Činjenica da je čak hiljadu predstavki u startu odbijeno proističe možda i iz toga što se Srbi Evropskom sudu veoma često obraćaju i zbog komšijskih svađa. Neobavešteni da je Evropski sud za ljudska prava nadležan samo kada neko tuži državu, oni se vrlo brzo razočaraju kada shvate da za njih ni tamo nema pravde.
Ipak, broj onih koji u ovoj instituciji vide posljednju sudsku instancu sve je veći, a u JUKOM-u očekuju da će dobiti još pet-šest procesa pred Evropskim sudom za ljudska prava. Advokat Natalija Šolić:
„Svi postupci su uglavnom podignuti zbog dužine trajanja postupaka pred našim sudovima i nemogućnosti pristupa pravdi. Reč je o novinarima, o radnom odnosu… Znači, o prvostepenom postupku koji se okonča tek posle sedam-osam godina.“
Sudu u Strasbourgu su se u međuvremenu obratile i porodice 16 radnika RTS-a stradalih prilikom NATO bombardovanja zgrade državne televizije u proleće 1999. godine, ali se ovaj sud proglasio nenadležnim. Strasbourg je odbio i tužbu roditelja čija su deca nastradala prilikom NATO bombardovanja Varvarinskog mosta.
* * * * *
Stručnjaci koji su državama zapadnog Balkana bave ljudskim pravima tvrde da je trend tuženja Evropskom sudu u porastu, što jasno govori o stanju ljudskih prava u tim državama ili pak o povjerenju u domaće sudove. Analitičari rada samog suda u Strasbourgu, međutim, primjećuju kako i ova institucija posustaje u efikasnosti, zbog pretrpanosti žalbama. Amnesty International tvrdi da se upravo zbog toga polako gubi smisao ove najveće evropske sudske instance, jer se, u želji da se što više predmeta riješi, pristupa prihvatljivijim kriterijima, koji opet uzrokuju gubitak individualnog u traženju prava.
