Dostupni linkovi

Povratak, a ne kretanje prema Europi


RSE: Šture medijske informacije sugerišu kako se u Fojnici ipak radi, kako su učinjeni značajni pomaci u stvaranju uslova za zaštitu golemog kulturnog blaga koje samostan posjeduje.

MAJDANDŽIĆ: Negdje 2000. godine, tadašnja uprava je zaključila da se zgrada u kojoj su knjižnica i muzej mora raditi. Zgrada nije rekonstruirana još od 1860. godine i jednostavno se nešto moralo učiniti. Tada je bilo puno obećanja sa različitih strana, od različitih i osoba i institucija, da će tu biti pomoći, jer je to vrijedno za povijest Bosne i Hercegovine, za ljude koji žive na ovom području. Čini mi se, Bogu hvala, da je makar dio ove akcije negdje pri završetku, iako možda nikad neće sve moći biti završeno. Radili smo dio knjižničnog prostora, postavljene su police. Imali smo jednu grupu volontera iz Amerike. Tom Butler je pokrenuo tu akciju. Oni se zovu „Graditelji za mir“, bilo ih je desetak. Radili su i sa fojničkom omladinom. Bili su tu i prošle godine i pomagali oko stavljanja podataka na internet, da to bude dostupno i svima onima koji ne mogu doći u Fojnicu. Ove godine smo taj prostor prilično opremili. Stavili smo knjige na njihovo mjesto. Urađen je fin posao.

RSE: Koliko je u ovoj akciji, koja je pokrenuta prije sedam-osam godina, učestvovala država, odnosno državni organi, a koliko dobri ljudi kao što su bili ovi Amerikanci na primjer?

MAJDANDŽIĆ: Ne bi bilo fer reći da država nije ništa uradila. Radila je, kroz neke od svojih institucija – Ministarstvo kulture i neka druga ministarstva, i na razini Federacije BiH i na razini kantona. Međutim, očekivali smo više te pomoći. Čini mi se da ovo nacionalno blago države Bosne i Hercegovine zaslužuje malo više pažnje. Mislim da ćemo sad evo preko Ministarstva kulture dobiti 30.000 maraka pomoći. E sad, ja ne mogu reći da je to beznačajna cifra. To je za život ljudi u Bosni dana veliki novac. Ali s druge strane, kada se pogleda koliko je toga još potrebno uraditi, onda se čini da je to mala suma s kojom se gotovo ništa ne može uraditi.

RSE: Kad govorim o domaćim nadležnim organima, onda mi se čini veliki nerazmjer kad su u pitanju ova evidentna kulturna dobra. Ne samo fojnički samostan, nego evo i muzeji koji propadaju, praktično umiru, u Sarajevu. A s druge strane, opet, nadležne institucije su vrlo rastrošne kad je u pitanju ulaganje u neke laičke hipoteze. Evo, recimo, ova nesretna piramida iliti piramide u Visokom. Obećavaju da će to finansirati šakom i kapom. A ovih 30.000 maraka za fojnički samostan im se čini dosta.

MAJDANDŽIĆ: Pitanje je tko određuje što je prioritet. Ima nešto za što se sigurno zna da je blago naroda ove države, a ima nešto što bi moglo biti atrakcija i zanimljivo, a što je vjerojatno nečiji san ili nečija projekcija. E sad, treba li i to pomoći, može li to biti pokretač nekakvog turizma, to je sad drugo pitanje. Ali je to, barem po mom mišljenju, u ovoj oblasti prilično laičkom, ipak nerazmjer, dakle tu se slažem s vama.

RSE: Šta je to najvrjednije što se čuva pod krovom fojničkog samostana, odnosno za šta bi trebalo stvoriti uslove da bude dostupno široj publici?

MAJDANDŽIĆ: Samostan u Fojnici postoji negdje oko 650 godina. Fratri su se brinuli za kulturni život, pogotovo u vrijeme turske vladavine u Bosni. Oni su tada bili praktično jedini predstavnici tog naroda, čak i politički, i probavali su olakšati život tih ljudi s kojima su živjeli. Bavili su se i medicinom i poviješću i svime što su mislili da može pomoći i olakšati život narodu. Tako su nastajale i te zbirke. Fratri su osnivali škole, bili su prosvjetni radnici, bili su liječnici. Tako da od svega toga ima pomalo u samostanima. Spomenuo sam biblioteku, ona je raspodijeljena u 26 različitih tematskih cjelina, od povijesti, crkvene povijesti, teologije, medicine, glazbe i svega onoga što je bilo zanimljivo za ljude. Arhiv je bogat, posebno iz tog turskog perioda. Imamo preko 3.000 dokumenata samo iz turskog vremena. Među njima je najinteresantniji i najpoznatiji dokument koji je fra Anđeo dobio od sultana. Kad je sultan pokorio Bosnu, ubio bosanskog kralja u Jajcu i vraćao se prema Sarajevu, onda je fra Anđeo pred njega izišao i zatražio mogućnost opstanka. Možda se malo pretjeruje kad se tvrdi da je to prvi dokument o ljudskim pravima uopšte, ali to jeste pokušaj traženja suživota i s te strane je sigurno vrijedan dokument. Imamo preko 150 dokumenata pisanih bosančicom, našim starim pismom. Onda imamo fojnički grbovnik, koji je opet posebna priča o ljudima s ovog područja koji su uspjeli u Evropi, ali nisu imali plave krvi, pa su morali pronalaziti svoje grbove da bi dobili certifikat u ono vrijeme da se mogu ženidbeno vezati sa drugim obiteljima. Muzej sa svojim eksponatima je vrlo šarolik, od predmeta za svakodnevnu upotrebu do nakita, oružja i predmeta za crkvenu upotrebu. Na primjer jedan kalež, dakle crkveni predmet, koji je pravljen početkom 15. stoljeća, pozlaćeno srebro – iskopan u Fojnici, majstori fojnički – taj proizvod iz 15. stoljeća je sigurno bio vrh tadašnje evropske kvalitete. Svi ti predmeti na svoj način pričaju da Bosna nije bila neka zabačena provincija, nego da je bila dio tadašnje Europe. Ovo sada što pokušava da se integriše u Evropu, to bi zapravo trebao biti naš povratak, a ne kretanje prema Europi.

RSE: Ja se nadam da će za vrijeme gvardijevanja fra Mirkovoga sve ovo biti konačno zaštićeno, da ćemo svi mi imati pristup tome, da ćemo moći svaki put kad dođemo u Fojnicu da se osvjedočimo o ovome o čemu smo sad pričali.

MAJDANDŽIĆ: Pa ako Bog da i uz pomoć ljudi koji imaju osjećaj za ovu stvarnost. Uz njihovu pomoć mislim da ćemo mi uskoro imati otvorenje jednog dijela muzeja, to će biti vrlo brzo, nadam se, da probamo povratiti život ovim predmetima, da mogu pričati ono što oni znaju.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG