Dostupni linkovi

Nikad dalje od Evrope


Выборы в Кемеровской области коммунисты назвали «обкаткой будущей двухпартийной системы»

Bosna je danas dalje od Evrope nego što je bila u vrijeme kad su brigu o njenom zdravlju preuzimali Ešdaun i Švarz-Šiling, nazadovala je a ne napredovala na tom putu, a Silajdžić i Dodik ni najmanje nisu iznevjerili predizborna obećanja kojima su se nametnuli kao “najbošnjačkiji” i “najsrpskiji” političar. Oni rade upravo ono što su obećali.


Bosanskohercegovački mediji uredno su, početkom nedjelje, izvijestili kako je premijer federalne vlade Nedžad Branković “svečano položio temeljac” budućeg prvog naplatnog mjesta na budućem autoputu koji će jednog dana povezivati Sarajevo i sa Zenicom i s Mostarom. Premijer je tom prilikom, govoreći o prvih 100 dana rada svoje vlade, rekao kako je ona “donijela 232 odluke, 77 zaključaka, 32 rješenja, 19 uredbi i pet mišljenja, a u parlament je uputila i 27 prijedloga i tri nacrta zakona, te jednu strategiju.”

Ništa ne bi moglo tako prikladno ilustrovati rad i Brankovićeve, i manje-više svih mnogobrojnih vlada po Bosni i Hercegovini, kao ta otužna svečanost početka izgradnje naplatne kućice i premijerovo mjerenje učinaka svoje vlade brojem donesenih mišljenja i strategija: za sada jedna a biće ih još. U “ostatku svijeta”, pa i u najbližem bosanskom susjedstvu, premijeri bi eventualno tražili priliku da se slikaju – ili, moderno rečeno, photo opportunity – tek na otvaranju značajnije dionice autoputa, od Sarajeva do Zenice ili Mostara i dalje, a vlade su plaćene da donose radna mjesta, investicije i dobrobit, a ne tek “mišljenja”, ali eto federalni premijer se slika i povodom početka izgradnje naplatnog mjesta na autoputu čija se izgradnja otegla koliko i bosanski pregovori o reformama.

Ni sa njima se, kao ni sa autoputom, svih ovih godina nije otišlo dalje od – Jošanice.

Ugledni The Economist (Ekonomist) magazine, u članku povodom dolaska najnovijeg međunarodnog predstavnika u Bosni i Hercegovini, slovačkog diplomate Miroslava Lajčaka, situaciju u toj zemlji odslikava već u naslovu i podnaslovu teksta – Balkanski pacijent: Novi međunarodni guverner preuzima još uvijek podijeljenu zemlju. Magazin podsjeća kako su dvojica Lajčakovih prethodnika, Britanac Pedi Ešdaun (Paddy Ashdown) i Nijemac Kristian Švarc-Šiling (Christian Schwarz-Schilling), obećavali kako će biti “posljednji” na toj dužnosti, a evo i nakon treće smjene straže Bosna i Hercegovina jednako zaostaje u približavanju Evropi. “Ekonomist” razloge zaostajanja vidi u izbornoj pobjedi dvojice zagovornika nepomirljivih političkih projekata: Silajdžićevog ukidanja Republike Srpske – u čijem je ozakonjenju on sam igrao jednu od glavnih uloga – i Dodikovog očuvanja tog etniteta po svaku cijenu.

Situacija je, međutim, značajno gora nego što sugeriše ova “vizita” balkanskog pacijenta. Bosna je, naime, danas dalje od Evrope nego što je bila u vrijeme kad su brigu o njenom zdravlju preuzimali Ešdaun i Švarz-Šiling, nazadovala je a ne napredovala na tom putu, a Silajdžić i Dodik ni najmanje nisu iznevjerili predizborna obećanja kojima su se nametnuli kao “najbošnjačkiji” i “najsrpskiji” političar. Oni rade upravo ono što su obećali: Silajdžić je, zahtijevajući radikalnije promjene, zaustavio raniji korak-po-korak napredak u prenošenju ovlasti na državni nivo kako bi se ispunili uslovi za približavanje Evropi, a Dodik je tu blokadu ranije postignutih dogovora o ustavnoj reformi jedva dočekao da odbaci i sve već dogovoreno, naročito u reformi policije, i da cijeli proces vrati bar godinu-dvije unazad.
Na tom poslu “očuvanja vitalnih nacionalnih interesa” otišao je do sada najdalje od svih balkanskih političara u obezvrjeđivanju i same ideje pripadanja Evropi kad je nedvosmisleno poručio: “Ako moram birati između Evrope i vlastite (srpske) policije, uvijek ću izabrati – policiju.”

To što je Bosna i Hercegovina na putu prema Evropi zaustavljena pred budućom naplatnom stanicom u Jošanici – i što to još svečano obilježava – nije, dakle, posljedica iznevjerenih nego upravo ispunjenih izbornih obećanja njenih domaćih visokih predstavnika.

Sa takvom pameću, ruku na srce, ni najdobronamjerniji međunarodni namjesnici ne mogu baš puno pomoći. Ni sveprisutni Ešdaun ni sveodsutni Švarc-Šiling, koji je odabrao najtragičniju strategiju: prepuštanje Bosancima da sami rade svoj posao, nisu značajnije omeli bosanskohercegovačke narodne izabranike u misiji odbacivanja evropskih perspektiva. Za to vrijeme i Hrvatska i Srbija artikulisale su pridruživanje Evropi kao najviši državni interes i obje su na tom putu odmakle Bosni i Hercegovini. Da i ne spominjemo Sloveniju koja, prije svega, nije morala značajnije ratovati za nezavisnost, ali se po još nečem suštinski izdvojila od bivših jugoslovenskih posestrima: ona je u demokratske promjene ranih devedesetih ušla sa sloganom “Europa zdaj” (Evropa sada); nije rušila nego je samo nadograđivala nasljeđe iz prošlosti, uključujući i kontinuitet na vrhu države, kojom je u prvih deset godina nezavisnosti predsjedavao predratni lider Milan Kučan, a naslijedio ga bivši jugoslovenski predsjednik Janez Drnovšek. Od tada je Slovenija postala ne samo punopravna članica Evropske unije, nego i prva od deset novoprimljenih članica koja je početkom ove godine ušla u ekonomnsku “eurozonu” i prva koja će od januara iduće godine preuzeti i šestomjesečno predsjedavanje Unijom.
Bosna i Hercegovina, nažalost, od “prvih demokratskih izbora” nikada nije uspjela da razvije državnu strategiju ni da se odmakne od politike usko definisanih i međusobno suprotstavljenih “nacionalnih interesa” tri konstitutivna naroda.
Može li tu nešto promijeniti najnoviji “posljednji” međunarodni namjesnik? Lajčak je, u prvom obraćanju bosanskohercegovačkoj javnosti, pokušao pokazati koliko je sporazumijevanje bitno za deblokadu političkog procesa kad je rekao:

“Samo je kompromis – znači, odbrana vlastitog interesa, ali ne po cijenu zanemarivanja interesa ostalih, put koji će povesti BiH naprijed… Niko nikad nije uradio ništa dobro ili korisno na optužbama, odbijanjima ili negativnim emocijama. Nema u svijetu nijednog primjera uspješne zemlje u kojoj političari nisu u stanju da se slože.”
Lijepo rečeno, ali zasnovano na Lajčakovom vjerovanju – kako je sam rekao – da “ne postoje političari koji žele zlo svojoj zemlji i koji je guraju nazad umjesto naprijed.” To važi svuda u “ostatku svijeta” ali u bosanskom iskustvu takvi i te kako postoje, i još – kolo vode.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG