Alen BAJRAMOVIC
Puna dva mjeseca Šaćir Dedović čistio je ostatke svoje kuće koji su 15 godina zarastali u korov. Tek ove godine uspio je dobiti građevinski materijal i ugraditi ga vlastitim sredstvima u još uvijek nedovršenu kuću:„Da su, bogdo, poslije rata odmah vratili se ljudi, mnogo bi’ sad imali više da snimate i da vidite - i stoke i poljoprivrede. Onda bi’ mogli da dođete i da snimite. A ovako, evo sad vidite samo da je šuma.“
Šaćir je jedan od trojice povratnika u Donju Slatinu čije su kuće obnovljene, ali još uvijek su nesigurni ako ih pitate da li će tu i ostati:
„Najvolio bi’ da ovo malo dotjeram u red, da posijem i da imam. E onda ako bi bilo solucije da kak’e stoke imam, volio bi’ stoku da imam k’o što sam im’o nekad. A drugo? Nemam, više ništa nemam. Neće se moći ovako. Ne mere, nema čovjek života i onda neće se moći.“
Zbog činjenice da u nekada veoma bogatom dijelu općine Foča 15 godina nakon rata nema stalnih povratnika, raseljeni Slatinjani krive političare. Posebno općinske vlasti Foče koje su godinama opstruirale povratak. Almas Somun:
„Nema uslova. Sve mlađa ta raja, nema ih puno, razišla se po svijetu. Evo ovako, dođemo godišnje po dva, tri puta u ljeto i obiđemo - i to je to.“
Izet Karović:
„Na putu našem povratku su određeni kameni spoticanja koje mi ne možemo da prevaziđemo. Treba nam infrastrukturu uraditi. Treba nam električna energija pod broj jedan. Sve dok ne dobijemo struju na ove prostore, tu se ne može normalan život zaživiti. Sve bi’ drugo uradili sami - i put, i ovo, i ono, ali struju moramo dobiti.“
Tokom povremenih posjeta nedaleko od sela Somuni u koje se još niko nije vratio, raseljeni Slatinjani pokušavaju oživjeti višestoljetnu tradiciju okupljanja kraj turbeta za koji se vjeruje da donosi sreću. Legenda kaže ako tri puta prođete kroz turbe, dodirnete stećke u njegovoj blizini i umijete se na obližnjem izvoru ljekovite vode, bićete sretni i zdravi. Osman Somun:
„Ovdje sam kao dijete ja, i mi djeca iz Somuna sva, i djeca, recimo, od Foče do Pljevalja, do Goražda, ovi srezovi, do Rogatice, ovaj dio, se skupljali prvi utorak poslije Jurjeva. Evo ovako: tri put se provuče, nešto prouči i ostavi neki fening, dinar, marka - i ne znam koliko koja je valuta bila. A voda ova dole? Dođe, presvuče se, haljine stare baci, okupa se, obuče nove - kažu lijek. Kažu zdrav!“
Dolaskom nove općinske vlasti u Foči i povratnici se osjećaju sigurnijim, pa su i posjete Slatini češće. Do zime namjeravaju zaštiti ostatke džamije. Neki od njih vlastitim sredstvima grade improvizirane objekte u kojima povremeno borave tokom ljeta, a sve u nadi da tri nove kuće i brojna zgarišta u Slatini neće ostati jedini dokazi da je nekada neko ovdje živio. Smajo Vahida:
„Mislim da je tu zatajila politika, da bi trebalo to u budućnosti malo... Tražićemo mi, imamo ovdje djece, sinova. Vidim ja ovdje pravnika, ekonomista, građevinaca.“
Osman Somun:
„Vjerujte, ja ne da ovo pričam samo za medije i za nekoga, nego pričam s iskrenošću: sutra nek mi se udovolji i garantuje moja BiH kakva bi trebala da bude, ja ću sutra doći u Somune živjeti. Ne moža nikako ona biti ni muslimanska, ni srpska, ni hrvatska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska, ako me razumijete šta ja kažem. Znači, govorim iskreno: Bosnu u Hercegovinu jedinstvenu - svih naroda, a ne samo ove tri nacije koje pominju. Ima nas 23 nacije u Bosni. I bilo nas je. I biće uvijek. Đe smo mi Bosanci? Mi smo srcem Bosanci. Ovo je naša zemlja i ne može niko kazati da je ovo ni hrvatsko, ni muslimansko, ni srpsko. Ovo je naša zemlja bosanska i onih koji živimo. Znači, Somuni su Somuna i ne mogu ničija biti više. Ili ne znam - Krstače iz Krsta, ili Bara Markova je bara Markova. Ne mogu ja doći na Baru Markovu i kazati da je moja Bara. Niti Marko može u Somune doći i kazati Somuni su njegovi. Ali sticajem današnje politike, koja se vodi, sve se svodi da se podijeli, da se ostavi, i eto tako - ne bih puno o tome, znate, da ne bih pogriješio, a griješim inače što pričam.“
