Dostupni linkovi

Vanredna vijest

Riješeno zbrinjavanje izbjeglih iz "Naselja prijateljstva"


U rješavanje problema smještaja izbjeglica iz Bosne i Hercegovine uključile su se i tamošnje vlasti, kaže Nada Arbanas, pročelnica osječkog Regionalnog ureda za prognanike i izbjeglice. Sada je u naselju u Čepinu još 184 građana Bosne i Hercegovine i svi će oni, kao i hrvatski prognanici, za mjesec i pol dana napustiti naselje:

„Što se tiče izbjeglica iz Bosne i Hercegovine možemo ih prije svega promatrati u sklopu činjenice da neki od njih imaju hrvatsko državljanstvo, a neki od njih nemaju. Imamo i one koji se mogu vratiti u Bosnu i Hercegovinu jer im je tamo, ili obnovljena imovina, ili su dobili ključeve od stana. Očekujemo da će osobito oni, koji su u međuvremenu izgubili status izbjeglice a još uvijek su u Naselju prijateljstva, ovih dana napustiti Naselje prijateljstva.“

Najveći su problem stare i nemoćne osobe, kaže pročelnica Arbanas:

„Mi smo u fazi rješavanja i velikog broja starih i nemoćnih osoba, o čemu uvijek govorim, ali bez većeg rezultata. Neke od tih osoba imaju čak i prebivalište u Republici Hrvatskoj, što znači najbližu rodbinu, sinove, kćeri ili slično, ali ih oni, ili ne žele, ili ne mogu primiti. Pokušavamo ih sa Centrom za socijalnu skrb smjestiti u jedan od domova u Republici Hrvatskoj, ili u Bosni i Hercegovini jer je Bosna i Hercegovina također dužna primiti svoje državljane i skrbiti o njima.“

Vukašin Savanović, iz Gornje Dragotine kraj Prijedora, uskoro će svoju izbjegličku kućicu, u kojoj je proveo posljednje dvije godine, zamijeniti smještajem kod sinovca u Bosni i Hercegovini. Bit će to njegov povratak u stari kraj nakon više od 15 godina. Savanovića, kojemu je danas 67 godina, kao radnika iz Bosne i Hercegovine rat, u kojem nije želio sudjelovati, zatekao je u Zagrebu:

„Nisam napustio Bosnu. Bio sam u Zagrebu i radio. Radio sam u OKI-u. Dali su mi otkaz 1991. godine. Potom sam radio kod privatnika u kafiću da bih mogao preživjeti. Da idem tamo, da me strpaju u rat, to nisam htio.“

Savanović kaže da mu je rat, kao i stotinama tisuće drugih ljudi, život preokrenuo posve naopako:

„Glupljeg rata nije moglo biti. To su se mogla četiri bolesna čovjeka dogovoriti da svako vrati onome kome je dužan, da se ne ubija narod, niti ruši imovina. Taj rat nikome nije trebao. Bolestan Milošević, bolestan Tuđman, bolestan Alija, bolestan Karadžić. Da bi ušli u istoriju, šta su napravili? Ništa.“

No, Vukašin Savanović u Bosni i Hercegovini ipak će se nekako snaći jer ima hrvatsku mirovinu u iznosu od 500 konvertibilnih maraka, što je za tamošnje umirovljeničke prilike, pristojno.

Ali Ruža Martinović, koja se također uskoro vraća u stari kraj, nema nikakvih sredstava za život:

„Ništa nemam. Ni prije nisam nigdje radila. Bila sam domaćica kod kuće. Ne znam kako će to sve sada biti. Od čega ću živjet, kako će biti, hoće li biti neka humanitarna pomoć, ne znam.“

Ipak, i Ruža Martinović, kao i ostali bosanski prognanici u Naselju prijateljstva, zadovoljna je što će napokon završiti njeni izbjeglički dani koji su, u spasu od ratnih strahota, počeli kao privremeni odlazak od svoje kuće, a potrajali punih 15 godina:

„Zadovoljan sam što idem. Nije ništa konkretno riješeno. Idem na tuđe, kod jedne svoje tetke u kuću. Tamo mi je tata. To je udaljeno od Vareša nekih 19 kilometara.“
XS
SM
MD
LG