Mirjana RAKELA sa Ankicom BARBIR MLADINOVIC, Majom BJELAJAC, Želimirom BOJOVIC, Biljanom JOVICEVIC i Urošem UROŠEVICEM
Prije tjedan dana slika čuvenog renesansnog umjetnika Raffaella prodata je na aukciji u Londonu za 37,2 milijuna dolara. Portret Lorenza Medicija, vladara Firence iz 16. stoljeća, kupio je privatni kolekcionar i samo će joj se on ubuduće diviti. Uostalom, ovo remek djelo nije dostupno javnosti od 1968. godine.Ipak, među rekorderima je Gustav Klimt, austrijski simbolistički slikar i jedan od osnivača bečke secesije. Aukcijska kuća „Christie‘s“, 2006. prodaje Klimtov „Portret Adele Bloch I“ za rekordnih 135 milijuna dolara, što od tada postaje najskuplja slika ikad prodana, nadmašivši pritom Picassovog „Dječaka sa frulom“, koji je prodat 2004. godine za 104 milijuna dolara.
U zemljama regije velikani poput Vlahe Bukovca, Save Šumanovića, Celestina Medovića, Petra Dobrovića, Milana Konjovića, Petra Lubarde, dosežu vrijednosti od više desetaka tisuća eura.
Tko kupuje slike u Hrvatskoj?
Hrvatska je daleko od organiziranog tržišta umjetninama. Na cijeni su isključivo hrvatski autori, no riječ je o malom tržištu i slaboj ekonomskoj moći, a nedostaje i opće likovne kulture, zbog čega prosječan Hrvat kupuje slike uglavnom za svadbene poklone ili odlazak u mirovinu. Među najskupljima je, svakako, Vlaho Bukovac, začetnik i glavni predstavnik hrvatske moderne i najistaknutiji je hrvatski slikar na prijelazu 19. na 20. stoljeće.
Zagrebački trgovac slikama koji želi ostati anoniman, sigurno spada u vrh dobrostojećih Hrvata, tvrdi da trgovina umjetničkim slikama nije baš unosan posao i dodaje:
«Bolje je prodavati kobasice ili bilo što drugo.»
Slično izjavljuje i suvlasnica zagrebačke galerije «Grubić» Jasna Grubić:
«Može se solidno živjeti, ali to nije posao od kojeg se ljudi bogate.»
«Ja imam zalihe, slike su moje i zahvaljujući tome živim. Da sam ulažem novac u slike, da ih sam kupujem pa prodajem, od toga ne bi bilo ni za kruh.»
A sami umjetnici?
«Sami umjetnici žive dobro i to je katastrofa. Oni prodaju direktno. Umjetnici trebaju biti siromašni, a mi bogati. Međutim, obrnuto je.»
Tko kupuje slike u Hrvatskoj?
«Nema srednje klase. Kupuju ih kao darove – za svadbe, za doktore… Za dva-tri soma kuna.»
Dobro, ali raznorazne institucije se ipak opremaju slikama.
«Slabo. Ova nova arhitektura je takva da su sada sve zgrade staklene, ne možeš staviti ni tri slike. To sve treba zatvoriti. Arhitekti moraju raditi male prozore i puno zidova! To su za mene pravi arhitekti.»
Problem na hrvatskom tržištu umjetnina je nepostojanje fiksnih cijena, koje se uglavnom određuju samovoljno, kako u galerijama, tako i na još većem crnom tržištu. Kustos zagrebačke Strossmayerove galerije Boro Popovčak:
«Nekakvo jedinstveno tržište zapravo ne postoji.»
Hrvatski slikar Anton Vrlić kaže da je tržište umjetnina u Hrvatskoj uglavnom stihijsko, a interes za suvremenu umjetnost sporadična:
«Mislim da je kod nas u pitanju još uvijek sustav, u svakom obliku, i tokom školovanja i poslije školovanja. Sve se to zasniva na tome kako se tko snađe, odnosno tko koga poznaje. Mislim da je pred nama još dug put dok dođemo do onog spontanog oblikovanja tržišta i komunikacije umjetnika, umjetnina i pojedinih subjekata, a ne da to bude po babi, stricu, Peri… Ne uzima se u obzir samo pitanje kriterija kvalitete, već je tu puno drugih kriterija koji nisu baš previše objektivni.»
Salonska i divlja trgovina u Srbiji
U Beogradu se svake godine otvara sve više galerija, ali je broj onih koji imaju dovoljno novca da kupe neke od umetničkih predmeta sve manji. Tridesetsedmogodišnja Snežana redovno posećuje jednu beogradsku galeriju. Ona kaže da bi bila najsrećnija kada bi imala dovoljno novca da kupi barem jednu od slika nekog od svojih omiljenih autora:
«Nadežde Petrović, Milene Pavlović Barilli, Save Šumanovića… A od mlađih bi svakako volela da imam Vladimira Dunjića, Milana Tucovića, Vasu Dolovačkog…»
Snežana naglašava da je najjeftinija slika koju je želela da kupi koštala oko hiljadu eura, a to je za nju, kako kaže, nedostižna cena. I dok su cene umetničkih dela za mnoge kupce još uvek visoke, za većinu umetnika su cene njihovih dela previše niske.
Na pitanje da li u Srbiji postoji ozbiljno tržište umetničkim delima, poznata beogradska slikarka Biljana Willimon, za Radio Slobodna Evropa kaže:
«Ma kakav biznis.»
Čak i oni koji se institucionalno bave otkupom umetničkih dela kažu da ta vrsta trgovine ne predstavlja ozbiljan biznis. Branislava Anđelković Dimitrijević, direktorka Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, za Radio Slobodna Evropa kaže:
«Ne, to zaista nije veliki biznis.»
Ljiljana Tadić, vlasnica beogradske galerije «Zvono», koja već 15 godina trguje delima mladih umetnika, kaže za Radio Slobodna Evropa da u Srbiji ne funkcionišu čak ni elementarni standardi u oblasti tržišta umetničkim predmetima:
«Tržište, u onom pravom, uređenom smislu, kao u civilizovanom svetu, ne postoji. Postoji po kućama. Vi ne možete pretpostaviti koliko kuća ima u Beogradu koje se bave prodajom radova. Onda možete da zamislite kako to funkcioniše.»
Pored toga, Ljiljana Tadić ističe da je jedan od krupnih problema u vezi sa nefunkcionisanjem tržišta umetnina i taj što mnogi kupci žele da izbegnu galeriste i da sliku ili neko drugo umetničko delo kupe neposredno od umetnika:
«Oni dođu u galeriju, pogledaju radove koji im se dopadaju, ali grčevito traže umetnike da oni odu kod njih, misleći da će biti strašno ako se budu dogovarali sa galerijom. To znači da nema morala, nema etike, nema ničega.»
I upravo zbog toga, kaže Branislava Anđelković Dimitrijević, tržište umetninama formira se samo u onom delu gde postoji privatna inicijativa:
«Ja bih tu napravila nekakvu grubu podelu na ono što zovemo prodajne galerije, ja to volim da zovem ,slavsko‘, salonsko opredeljenje, kupuje se za dnevne sobe, spavaće sobe, i imamo nekoliko privatnih kolekcionara koji su u isto vreme i dileri umetničkim delima i koji kupuju po čitavom regionu i otvaraju svoje privatne galerije i muzeje. I to je, po mom mišljenju, dobra stvar, koja se desila u poslednjih desetak godina.»
Pre nekoliko meseci, u aukcijskog kući «Sotheby‘s» prodato je jedno delo Save Šumanovića za 180.000 evra. Stručnjaci kažu da je to za evropske standarde dosta niska cena, ali da u Srbiji za to platno niko ne bi dao toliko novca. Oni ističu da je tu sliku najverovatnije kupio neko od iseljenika. Ali, Šumanović je jednako tražen i u Srbiji. Branislava Anđelković Dimitrijević kaže da postoji jedan uzak krug slikara čija dela postižu odlične cene:
«Mislim da svako od tih ljudi koji imaju novca i mogućnosti želi da ima na svom zidu Savu Šumanovića, Petra Lubardu, Petra Dobrovića, Nadeždu Petrović. Nadežde, međutim, prosto nema na tržištu.»
Neki novi kupci u Crnoj Gori
«Nema više srednjeg, intelektualnog sloja, koji je prije kupovao slike. Sada su kupci uglavnom neki drugi ljudi. Došlo je do promjene i na neki način, ipak, do sofisticiranja njihovog ukusa, tako da oni sada, umesto nečeg što je uslovno nazvano kič, kupuju reprezentativna djela crnogorskih umjetnika.»
Slično razmišlja i Ivan Šuković, glasnogovornik najpoznatije podgoričke galerije, koja se krajem prošloga mjeseca predstavila i u poznatoj aukcijskoj kući «Sotheby’s“:
„Devedesetih godina, kao da je za sve što ima vrijednost u umjetničkom smislu prestalo. Trebalo bi opet osvijestiti ljude da su slike na neki način dostupne svima, da neki statusni simboli, kojima sve više pribjegavamo, trebaju da budu upravo zamijenjeni slikama, da trebamo ponovo da se interesujemo za slike, jer one posjeduju onu pravu, često i neprocjenjivu vrijednost, i da opet, kao nekad, priuštimo sebi neko platno.“
Jedan od najpoznatijih suvremenih crnogorskih slikara Rajko Todorović Todor, ovako opisuje crnogorsko tržište umjetnina:
«U Crnoj Gori je to još uvijek tranzicijsko ili bogami još uvijek predtranzicijsko tržište. Postoje određene galerije, postoji sva ta infrastruktura u povoju, ali ona nikada nije u funkciji likovne umjetnosti, prezentacije i plasmana djela. To nije umjetnička infrastruktura. To je manje-više struktura negdje za pranje novca, negdje za bogaćenje ljudi, negdje za ovo ili ono.»
Šta se dogodilo sa bh. grafičarima?
Branke Turkić, profesorice likovne kulture i magistar grafike govori o razlozima nerazviejnog bosanskohercegovačkog tržista umjetninama:
«Bosanskohercegovačka scena je bila najpoznatija po grafici, tako da je najveće interesovanje za grafike, prvenstveno za Hozu, Zeca i Berbera ili neke klasike bosanskohercegovačke umjetnosti.»
«U Bosni i Hercegovini ne postoji veliki interes, ni organizovano tržište umjetnina, jer imamo nestabilno društvo», tvrdi banjalučki advokat i kolekcionar Krstan Simić. S druge strane, kroz određene ratne i poratne poslove, novac se našao kod ljudi koji nemaju afiniteta prema umjetnosti:
«Kad je u pitanju tržište, zaista se u Bosni i Hercegovini poslije rata rijetko nude slike, koje bi, s aspekta značaja za kulturu Bosne i Hercegovine, bile relevantne. Ponuda koja postoji u galerijama je takva da nemate umjetničkih djela koja bi bila zanimljiva za bilo kojeg ozbiljnog kolekcionara.»
Cijene umjetničkih djela u Bosni i Hercegovini su veoma visoke u poređenju s ekonomskom moći stanovništva, kaže Branka Turkić, ali naglašava da nisu previsoke ako se posmatra njihova objektivna umjetnička vrijednost:
«U galeriji u kojoj ja radim imate umjetničkih djela od 100 maraka do 10.000 maraka.»
Advokat Krstan Simić:
«Kapitalna djela su van prometa. Njima trguju ljudi koji imaju ogroman novac i obično se ni ne sazna da je došlo do tih transakcija.»
Falsifikati lako prelaze etničke i državne granice
Ako legalno tržište umjetninama među državama regije ne postoji, što je sa onim ilegalnim? Poznavaoci prilika ističu da posebno «dobro ide» biznis sa krivotvorenjem umjetnina. U Zagrebu kažu da najviše falsifikata dolazi iz Beograda:
Hrvatski galeristi i kustosi upozoravaju da je hrvatsko tržište preplavljeno falsifikatima. Prema njihovim procjenama, čak polovica slika koje se prodaju su krivotvorine, a na crnom tržištu i alarmantnih 70 posto. Kustos Popovčak:
«Koliko sam čuo, navodno se u Srbiji dosta falsificiraju naši slikar s početka moderne – Kraljević, naročito ta škola Minhenski krug…»
Galeristica Reiser:
«Beograd je leglo falsifikata. Falsificiraju sve, apsolutno sve. Evo ja sam sad, recimo, dobila jednog Ignjata Joba, falsifikat – originalno staro platno, stari blind-ram i falsificiran potpis. Onda imate koliko hoćete falsificiranog Vilima Svečnjaka, Miljenka Stančića… Evo ovog momenta su se pojavile grafike u Dubrovniku, koje su naknadno potpisane.»
U Beogradu objašnjavaju zašto ima onih koji radije kupuje kopije nego originale:
Branislava Anđelković Dimitrijević kaže da je to, suprotno očekivanjima, zapravo jedan vrlo unosan biznis:
«Imamo falsifikate na svim nivoima, od jako dobrih do onih sa buvljaka. Možete da nađete veliki broj falsifikovanih slika i to relativno istih autora. Policija vrlo lako dođe do ovih sitnih falsifikatora, gde cene idu do 400 evra po Dobroviću ili Lubardi, ali to su jako loši falsifikati. Međutim, imamo i sjajne stručnjake i odlične falsifikatore.»
U Crnoj Gori, faslificiraju se djela nekih suvremenih umjetnika, poput radova Voje Stanića, kaže Nataša Nikčević:
«Iako je Voja Stanić živ, zdrav i još uvijek kreativno jak, imala sam prilike da vidim čak i falsifikate njegovih radova. Da ne govorim šta se sve dešavalo sa generacijom Petra Lubarde i sa njegovim radovima, naročito sa tom međuratnom generacijom crnogorskih slikara. Svjedoci smo raznih afera, krađa i tako dalje, uključujući i neka kapitalna djela svjetske umjetnosti. Međutim, ona su popisana, postoji dokumentacija i relativno brzo se, ipak, uđe u trag takvim otuđivanjima, da ne kažem krađama umjetničkih djela.»
Ivan Šuković, iz galerije u Podgorici, također govori o ilegalnoj trgovini umjetninama:
«Crno tržište umjetninama funkcioniše svuda u svijetu i sigurno da je to za mnoge unosan posao. S druge strane, to je, naravno, problem kojem sigurno najviše pažnje trebaju pokloniti prvenstveno ministarstvo finansija i ministarstvo kulture. A da li ima falsifikata, kao i na većinu negativnih stvari u našem slučaju, i tu je potvrdan odgovor. Mislim da je taj problem proizašao iz one nevjerovatne potrebe za posjedovanjem umjetnina od izuzetne vrijednosti. Iako su bogati pojedinci često neupoznati sa djelom umjetnika, to prerasta u motiv koji ne pita za cijenu. U Crnoj Gori su i dalje na cijeni stari majstori, dok je potražnja za savremenom umjetnošću puno slabija.»
U Bosni i Hercegovini veliki broj umjetnina stradao je u ratu, mnoga su vrijedna umjetnička djela nestala u plamenu ili u pljački, a neka sigurno krase zidove vila nekih novobogataša. No, kako cijela priča izgleda danas:
Interesu građana za umjetnine proporcionalno je i zanimanje kriminalaca za krađu, ilegalnu trgovinu i falsifikovanje umjetničkih djela. Upravo zbog toga, ovaj vid kriminala nije toliko zastupljen u Bosni i Hercegovini. Dobru ilustraciju daje Goran Gajić, načelnik odjeljenja za sprječavanje općeg kriminaliteta u upravi policije Republike Srpske, koji kaže da na području tog entiteta nije zabilježen veći broj krađa umjetnina. Gajić navodi dva veća slučaja, koja su se desila 2002. i 2003. godine:
«To je krivično djelo izvršeno na štetu galerije ,Terzić‘ u Banjaluci. Tom prilikom su otuđena umjetnička djela poznatih domaćih i stranih autora čija je vrijednost iznosila oko milion i po konvertibilnih maraka. MUP Republike Srpske je pronašao izvršioce ovog krivičnog djela, dok su otuđene slike pronađene i vraćene vlasniku. Takođe bih napomenuo tešku krađu izvršenu na štetu gospodina Muharema Insanića iz Banjaluke. Otuđen mu je takođe veliki broj slika poznatih autora, između ostalog Mersada Berbera i drugih. Za izvršiocima ovog krivičnog djela se još uvijek traga.»
Ljubav za nacionalno slikarsko blago
Postoji li u zemljama regije zanimanja za umjetnike iz bivše jugoslavenske države. U Srbiji su se vlasnici slika hrvatskih naivaca tijekom ratnih devedesetih nastojali riješiti tih umjetnina za sitne novce. U Hrvatskoj su na brzinu prodavali srpske slikare, a u Bosni Hercegovini se razmišljalo da li je vrijeme da na zidovima vise slike majstora iz pojedinih država regije.
I danas srpski, ali ni slikari iz ostalih zemalja bivše Jugoslavije, nisu traženi na hrvatskom tržištu i vrijede barem 40 posto manje nego u vlastitim državama:
Mirna Reiser, vlasnica kultne galerije «Mala», na samom Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, odražava u svom minijaturnom prostoru likovnu scenu Hrvatske, od Murtića, Reisera, Džamonje, Lipovca, Mihanovića, Pulitike, Šiška, Paraća i drugih, uz raspon cijena od 300 do 500 eura za grafike, pa sve do nekoliko desetaka tisuća eura za najtraženije hrvatske klasike – Račića, Kraljevića, Becića, Bukovca, Stančića:
«Najskuplje djelo koje u ovom momentu imamo je ulje Celesina Medovića. To je jedan pejzaž iz južne Dalmacije ,Pelješac‘ (1x1,60 m). Cijena je 70.000 eura. Međutim, apsolutno najviše cijene postiže Vlaho Bukovac.»
Koje su to cifre?
«To su cifre negdje od 100.000 pa do čak 350.000 eura.»
Koja je najveća cijena koja se u Hrvatskoj čula u zadnjih godinu dana?
«Opet Vlaho Bukovac, koji je prodan za nekih 200.000 eura.»
Zna li se tko je kupac?
«Zna se. Jedan nogometaš.»
Šta je sa slikarima iz regije, Srbije, Bosne…? Koliki je interes za njih, da li ih uopće netko kupuje i koga?
«Ne postoji interes. Naši današnji kupci i kolekcionari su isključivo orijentirani na hrvatsko slikarstvo. Aralica, Konjović… to su bili slikari koji su prije često bili u kolekcijama naših hrvatskih građana, međutim, danas se njihove slike, manje-više sve, prodaju u Srbiji. U Hrvatskoj više nitko ne želi imati te slikare.»
To potvrđuje i galerista s početka priče:
«Imam dva Konjevića. Mogu ih samo mijenjati, ali prodati ne. U Zagrebu nemaju nikakvu cijenu. Ovdje Konjevića možeš kupiti duplo jeftinije nego u Srbiji. Isto tako Peđu Milosavljevića, Olju Ivanjicki ili bilo koga. Razlika u cijeni je sigurno 30-40 posto.»
Kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji. Traženi su isključivo srpski majstori, kaže Branislava Anđelković Dimitrijević:
«Danas se u Srbiji prodaju uglavnom samo tradicionalne vrednosti, iz srpskog miljea.»
Tek pre nekoliko godina, u Beograd su počeli da dolaze glaristi iz zemalja bivše Jugoslavije. Ali, kaže Liljana Tadić, oni još uvek ne dolaze zbog umetnika iz Srbije:
«Vrlo često dolaze galeristi, ljudi koji su zainteresovani za umetnost iz Hrvatske i Slovenije, ali samo je jedan razlog u pitanju – da li možemo da im pomognemo u tom smislu da ih uputimo za nekog umetnika iz Slovenije ili Hrvatske koji bi se eventualno nalazio u Srbiji, a oni bili voljni da ga otkupe.»
Povjesničarka umjetnosti Nataša Nikčević međutim kaže kako u Crnoj Gori ima prostora za umjetnike iz drugih regija:
«Postoje djela, naročito umjetnika sa ex-jugoslovenskih prostora, koja su vrlo tražena. Veoma su traženi neki hrvatski umjetnici, koji imaju posebno mjesto u istoriji, ne samo njihove umjetnosti, već i onog što se ranije zvalo jugoslovenska umjetnost, pa i šire, i koji postoje i na našem tržištu.»
Kako se zapravo kreću cijene slika u državama regije? Prema našim saznanjima, djela dvojice slikara – hrvatskog Vlahe Bukovca i srpskog Save Šumanovića, na tržištu su postigli cijene od 200 tisuća, odnosno 180 tisuća eura. U hrvatskom slučaju, vlasnik je poznati nogometaš, a u srpskom, najvjerojatnije anonimni iseljenik. U Hrvatskoj se, kaže za naš radio Jelena Pače, galeristica iz Dubrovnika, ovako kreću cijene:
«Murtić, Lipovac, Pulitika… cijena za njihova djela je od 15.000 eura. Recimo reljef od Lipovca (1x1,5 m) košta 25.000 eura, a platna od 3.000 eura pa do 5.000 eura. Platna Baneta Milenković su od 1.500 do 3.000 eura. Neka manja art-platna Lovre Artukovića, koji živi i radi u Berlinu, su 4.000 eura, malo veća 7.000 eura. Imamo i mlađe slikare koji su se tek sada počeli probijati. Njihove cijene su od 800 do 1.000 eura.»
Cijene umjetnina Zagrepčani ovako komentiraju:
«Preskupe su. Kod nas je preskupo sve ono što vrijedi.»
«Ja osobno ne kupujem. Jedino sam nešto naslijedio, pa imam u stanu.»
«Sve se pojede i minimum uloži u djecu, tako da jednostavno ne možete ništa da kupite, nema šanse.»
«Preskupe su. Ali, bez obzira koliko koštaju, ja ih ionako ne bi nikada kupila. Svima sam rekla – ako slučajno bude nekakva prigoda, nemojte mi nikako kupovati slike.»
U Crnoj Gori, mnogi bi rado kupili neku umjetničku sliku, ali nikada dovoljno novca:
«Volio bih da mogu da kupujem slike, međutim, za to je potrebno mnogo novca, pogotovo za djela poznatih umjetnika. A tako bih rado imao jednog, recimo, Voju Stanića, koji je moj omiljeni, crnogorski i ne samo crnogorski slikar.»
«Umetničke slike?»
Da.
«Jao, gdje me nađe? Uopšte ne. O tome jako malo znam, nažalost.»
«Vrlo rijetko. Zbog nedostatka novca. Slike poznatih i priznatih umjetnika su jako skupe za moj budžet. Tako da ponekad kupujem pristojne slike za pristojan novac.»
Prema rezultatima ankete Radija Slobodna Evropa, posjetitelji naše internet stranice, na pitanje – čije slike dostižu najviše cijene u državama regije, odgovaraju: najskuplja su djela Mersada Berbera. To smatra čak 56 posto naših slušatelja i čitatelja. Vlaho Bukovac i Sava Šumanović dijele drugo i treće mjesto, dok sedam posto posjetitelja naše stranice smatraju da su najcjenjenija djela srpske slikarice Nadežde Petrović, koja pripada razdoblju impresionizma i čijih slika danas gotovo da nema na slobodnom tržištu.
