Dostupni linkovi

Vanredna vijest

I odgoj i vjera mogu biti saveznici u borbi protiv narkomanije


U pričama o prvom kolutu dima marihuane gotovo da nema razlike. Vremenom je jedino izbrisana predrasuda o drogiranju kao zabavi bogatih. Sarajlija Amar Babić ima 21 godinu. U centru za odvikavanje već je drugi put:

„Moj stariji brat je to koristio i on se nalazi ovdje u centru na liječenju. Ono najviše izlazio sam s njima, družio se s njegovim drugovima i to je najvše počelo iz nekog, kako da kažem, interesa, jer sam htio i ja da probam. Probao sam, pušio tu travu, tako.“

U svijetu heroinskih ovisnika zaglibio je i dvadesetosmogodišnjak koji se predstavlja kao Crnogorac iz Berana:

„Neznanje i needukovanost šta znači droga. Onda ide ono dokazivanje glupo kod mladih, znači taj krizni period adolescencije - i tako počinje.“

Centar za ovisnike u Smolućoj osnovala je Islamska zajednica zbog čega vlada mišljenje je da je to samo pandan postojećima pod patronatom drugih vjerskih zajednica. Direktor Centra Šekib Čokić kaže kako je to samo odgovor na činjenicu da država ne čini što treba da bar ublaži problem u narastanju:

„On je, naravno, eskalirao i kulminirao nakon rata i svakim danom sve je gori i veći, a država nema adekvatan program, niti ima adekvatan odgovor na ovu pošast.“

Poučen sopstvenim iskustvom, Crnogorac, ovisnik iz Berana, kaže kako sa edukacijom o tome treba početi što ranije:

„Edukacija od osnovne škole, znači otprilike od petog razreda da počne edukacija, pa naravo do kraja školovanja, do kraja srednje škole. Znači, to je jedini način.“

Direktor Centra za rehabilitaciju ovisnika Šekib Čokić kaže kako obrazovni sistem mora mijenjati svoj odnos prema narkomaniji i ovisnosti:

„U osnovi više mi obrazujemo našu djecu, ali veoma, veoma malo se čini na odgoju naše djece. Pokušava se to kroz tjelesni odgoj, kroz likovnu kulturu, muzičku, ali je to nedovoljno. Dakle, moramo se fokusirati više na to dijete zbog činjenice da se moraju ove stvari veoma jasno predočiti djeci.“

U Centru za rehabilitaciju u Smolućoj kod Lukavca ovisnici imaju stručnu pomoć, duhovne vježbe i radne aktivnosti - uglavnom u plastenicima i voćnjacima. Direktor Centra Šekib Čokić smatra kako o ovom sve većem problemu svi koji treba da znaju - znaju sve ali šute, iako šutnja neće riješiti ni ovaj, ni druge probleme:

„Kažu da u Tuzli ima 2.500 registrovanih narkomana, a narkomani su potencijalni prenosioci HIV virusa i hepatitisa B i C. To su zarazne bolesti koje mogu uništiti moje i vaše dijete, moje i vaše zdravlje i zdravlje zajednice ukupno. Dakle, moraju se ovdje veoma snažno, veoma jako uključiti vlast, država, nevladin sektor, udruženja da se ovom problemu posveti dužna pažnja.“

U svom radu Centar se najviše oslanja na pomoć osnivača - Islamske zajednice. Kucali su na mnoga vrata, razaslali brojna pisma na koja najčešće nije stizao nikakav odgovor:

„Činjenica da je 35 momaka iz Kantona Sarajevo prošlo kroz ovaj centar, činjenica da nijednom markom niti jedna općina grada Sarajeva, niti gradska uprava, niti Kanton Sarajevo nisu pomogli rad ovoga centra, smatrajući da oni imaju centar o kojem se brinu, a u tom centru još nikada nijedan štićenik nije zakoračio, dovoljno govori o svijesti određenih ljudi.“

Za kraj još jednom mladi Sarajlija Amar Babić:

„Evo vidite sami dokle sam ja došao. Iamo sam problema dosta i sa zakonom i tako. Kliničku smrt sam preživio. Nije lako, te krize su neobjašnjive.“
XS
SM
MD
LG