Gordana Đurović, vicepremijer i predsjednica Nacionalne komisije za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala, izrazila je na juče održanoj pres konferenciji sumnju u motive i rad pojedinih nevladinih organizacija koje, kako je rekla, pozivajući se na Zakon o slobodnom pristupu informacijama, Vlade dnevno prosljeđuju i po petnaest zahtjeva za pristup podacima koji se, tvrdi Đurovićeva, koriste u nepoznate svrhe:
„Ja ih ne vidim u sredstvima javnog informisanja. Vjerovatno su predmet izvještavanja prema nekom donatoru za dobre projekte, ali ne vidim ih u javnim medijima sve ono što se traži, tako da mi je nekad prosto pitanje kako se neko sjeti da traži neku informaciju koja poslije nigdje nije javno oglašena. To mene kao građanina interesuje. Postavlja se pitanje odakle prethodne informacije, zašto tako detaljni zahtjevi, zašto ti zahtjevi nijesu predmet vaše medijske analize, zašto vama nijesu dostavljene, kome služe, kome se prevode, kome se dostavljaju, s kojih tema se razgovori premeću sa jedne na drugu temu, čemu to služi, da li građani znaju sve to što se traži od Vlade, konačno, ko koristi te informacije“.
Komentarišući otvorene sumnje potpredsjednice Vlade Vanja Ćalović, koordinatorna Mreže za afirmaciju nevladinog sektora, za naš radio kaže da je izjavu Gordane Đurović doživjela kao direktnu optužbu za špijunažu. Ćalović naglašava da je ta organizacija podnijela preko 4,5 hiljade zahtjeva za informacijama i da se svi ti podaci nalaze na sajtu Mans-a:
„Komentar gospođe Đurović da mi, za bog zna čije potrebe i iz bog zna kojih razloga, podnosimo zahtjeve sa informacijama i da bog zna gdje poslije toga šaljemo te informacije, mislim da više nego očigledno govori o jednoj zaista izraženoj nervozi u Vladi i nekim pokušajima da se nekim starim polukomunističkim metodama diskvalifikacije pokuša nečiji rad diskreditovati. Ja još jednom pozivam gospođu Đurović i naravno sve građane koji su zainteresovani pođu na naš sajt i tamo će naći te informacije, ali je šteta i grehota i negdje sramota da se te informacije mogu naći samo na sajtu jedne nevladine organizacije, a ne na sajtu državnih institucija koje bi bile dužne i obavezne da te informacije same objavljuju, a ne da ih neko tjera da ih objave“.
Ćalović podsjeća i da organizacija u kojoj radi ima ogromne probleme da dobije bilo kakve podatke u vezi privatizacionih poslova u Crnoj Gori i kaže da bi Vladinim zvaničnicima bilo bolje da pojasne tu nezakonitu praksu nego što se bave ulogom nevladinog sektora:
„Od preko 400 zahtjeva koje smo mi podnijeli dobili smo tri dokumenta. Prema tome nijesmo ni mogli niti imali bilo šta da objavimo, a svakako je na gospođi Đurović da pokuša da objasni kako se to onda tvrdi da se Zakon o slobodnom pristupu informacijama sprovodi u oblasti privatizacije kada se ni jednom jedinom papiru ne može doći“.
I Boris Darmanović, predsjednik Asocijacije mladin novinara Crne Gore, kaže da ga je stav Gordane Đurović veoma iznenadio:
„Tim što sam smatrao da je gospođa Đurović mnogo bolje upoznata uopšte u ovu materiju i da joj nikada ne bi palo na pamet da na neki način optuži određene organizacije i sve oni koji traže te informacije za špijunažu. Meni je nevjerovatno da se gospođa Đurović pita kome se informacije dostavljaju, kome služe, za koje potrebe. Zbog toga što je vrlo jasno i princip je prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama da niko nema pravo to da pita, niti ko ima potrebu da obrazlaže podnošenje svog zahtjeva“.
Darmanović dodaje da je otežavajuća okolnost što ovakve konstatacije izlaze iz usta predsjednice Nacionalne komisije za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala:
„Zbog toga što je ona upravo na tom mjestu gdje bi trebala da promoviše slobodan pristup informacijama i da bude upravo lider u osvješćivanju i drugih organa vlasti koji još nijesu shvatili da je slobodan pristup informacijama u Crnoj Gori nešto što je i obaveza i što je potreba Crne Gore“.
„Ja ih ne vidim u sredstvima javnog informisanja. Vjerovatno su predmet izvještavanja prema nekom donatoru za dobre projekte, ali ne vidim ih u javnim medijima sve ono što se traži, tako da mi je nekad prosto pitanje kako se neko sjeti da traži neku informaciju koja poslije nigdje nije javno oglašena. To mene kao građanina interesuje. Postavlja se pitanje odakle prethodne informacije, zašto tako detaljni zahtjevi, zašto ti zahtjevi nijesu predmet vaše medijske analize, zašto vama nijesu dostavljene, kome služe, kome se prevode, kome se dostavljaju, s kojih tema se razgovori premeću sa jedne na drugu temu, čemu to služi, da li građani znaju sve to što se traži od Vlade, konačno, ko koristi te informacije“.
Komentarišući otvorene sumnje potpredsjednice Vlade Vanja Ćalović, koordinatorna Mreže za afirmaciju nevladinog sektora, za naš radio kaže da je izjavu Gordane Đurović doživjela kao direktnu optužbu za špijunažu. Ćalović naglašava da je ta organizacija podnijela preko 4,5 hiljade zahtjeva za informacijama i da se svi ti podaci nalaze na sajtu Mans-a:
„Komentar gospođe Đurović da mi, za bog zna čije potrebe i iz bog zna kojih razloga, podnosimo zahtjeve sa informacijama i da bog zna gdje poslije toga šaljemo te informacije, mislim da više nego očigledno govori o jednoj zaista izraženoj nervozi u Vladi i nekim pokušajima da se nekim starim polukomunističkim metodama diskvalifikacije pokuša nečiji rad diskreditovati. Ja još jednom pozivam gospođu Đurović i naravno sve građane koji su zainteresovani pođu na naš sajt i tamo će naći te informacije, ali je šteta i grehota i negdje sramota da se te informacije mogu naći samo na sajtu jedne nevladine organizacije, a ne na sajtu državnih institucija koje bi bile dužne i obavezne da te informacije same objavljuju, a ne da ih neko tjera da ih objave“.
Ćalović podsjeća i da organizacija u kojoj radi ima ogromne probleme da dobije bilo kakve podatke u vezi privatizacionih poslova u Crnoj Gori i kaže da bi Vladinim zvaničnicima bilo bolje da pojasne tu nezakonitu praksu nego što se bave ulogom nevladinog sektora:
„Od preko 400 zahtjeva koje smo mi podnijeli dobili smo tri dokumenta. Prema tome nijesmo ni mogli niti imali bilo šta da objavimo, a svakako je na gospođi Đurović da pokuša da objasni kako se to onda tvrdi da se Zakon o slobodnom pristupu informacijama sprovodi u oblasti privatizacije kada se ni jednom jedinom papiru ne može doći“.
I Boris Darmanović, predsjednik Asocijacije mladin novinara Crne Gore, kaže da ga je stav Gordane Đurović veoma iznenadio:
„Tim što sam smatrao da je gospođa Đurović mnogo bolje upoznata uopšte u ovu materiju i da joj nikada ne bi palo na pamet da na neki način optuži određene organizacije i sve oni koji traže te informacije za špijunažu. Meni je nevjerovatno da se gospođa Đurović pita kome se informacije dostavljaju, kome služe, za koje potrebe. Zbog toga što je vrlo jasno i princip je prema Zakonu o slobodnom pristupu informacijama da niko nema pravo to da pita, niti ko ima potrebu da obrazlaže podnošenje svog zahtjeva“.
Darmanović dodaje da je otežavajuća okolnost što ovakve konstatacije izlaze iz usta predsjednice Nacionalne komisije za suzbijanje korupcije i organizovanog kriminala:
„Zbog toga što je ona upravo na tom mjestu gdje bi trebala da promoviše slobodan pristup informacijama i da bude upravo lider u osvješćivanju i drugih organa vlasti koji još nijesu shvatili da je slobodan pristup informacijama u Crnoj Gori nešto što je i obaveza i što je potreba Crne Gore“.
