Dostupni linkovi

Silajdžić protiv Silajdžića


بر اساس پژوهش‌های علمی، زندگی در جوار پارک و محیط‌های پردرخت می‌تواند میزان سلامتی را افزایش دهد. (عکس: فارس)

Čak je i vodeći američki pregovarač, Ričard Holbruk (Richard Holbrooke), inače među kolegama poznat po samoljublju, priznao kako “pri sadašnjoj pameti” ne bi pristao na uspostavljanje Republike Srpske a, eto, Silajdžić bi i danas potpisao sporazum čije mu je ukidanje životna misija.


Ni gotovo dva mjeseca nakon propalog izleta bosanskohercegovačkog tuk-na-luk tandema Silajdžić-Dodik u Sjedinjene Države, u kojima su u Stejt dipartmentu uglavnom tretirani kao “neki Bosanci po kući” s kojima se razgovara na nivou državnog pod-podsekretara, u domaćim medijima nije se otišlo dalje od stereotipnog posmatranja tog diplomatskog debakla kroz prizmu nepremostivog jaza u pogledima i retorici dvojice najuticajnijih u državi. tragično zaostaloj na putu približavanja Evropi.

Silajdžiću odani najbošnjačkiji dnevnik, izvijestio je čak kako su pregovori u Vašingtonu vođeni “na visokom nivou”, a onima koji su zadivljeni Dodikovim “njet” svim ranije dogovorenim reformama ni ne razmišljaju o tome šta za budućnost njihove vlastite djece znači stav “ako moram birati izmedju Evrope i vlastite policije uvijek ću izabrati – policiju”. Ali, ovdje neće biti riječi o sukobu Silajdžića i Dodika.

Za promjenu – ukazaćemo, na primjeru te američke posjete, na duboke nesporazume Silajdžića sa samim sobom.
Jedini značajniji javni nastup bilo je Silajdžićevo obraćanje uglavnom bivšim američkim predstavnicima u BiH u vašingtonskom Centru za strateške i međunarodne studije. “Predsjednik Bosne i Hercegovine”, kako je tamo zvanično najavljen, pokušao je da toj publici bez nekog uticaja na današnju američku politiku pokaže koliko je dejtonsko uređenje štetno i koliko je hitno potrebna međunarodna pomoć u njegovoj promjeni.

Ali, diplomatama sa stogodišnjim iskustvom nisu mogle promaći dvije temeljne nedosljednosti u toj prezentaciji.
“U okolnostima kakve su bile, ja bih i pri današnjoj pameti potpisao taj sporazum” – rekao je Silajdžić.

Prisutnim američkim učesnicima dejtonskih pregovora oteli su se osmijesi olakšanja: ako vodeći bošnjački predstavnik u tim pregovorima ne osjeća nikakvo kajanje, zašto bi ga osjećali oni koji su, kad-tad i kako-tako, zaustavili rat u njegovoj zemlji. Nije im promaklo ni koliko samoljubive bezgrešnosti ima u takvom Silajdžićevom pristupu: čak je i vodeći američki pregovarač, Ričard Holbruk (Richard Holbrooke), inače među kolegama poznat po samoljublju, priznao kako “pri sadašnjoj pameti” ne bi pristao na uspostavljanje Republike Srpske a, eto, Silajdžić bi i danas potpisao sporazum čije mu je ukidanje životna misija.

Za drugu nedosljednost ne treba kriviti baš samo Silajdžića. Samo nekoliko mjeseci prije njegovog nastupa – na istom mjestu i pred istom publikom – na nekom skupu o BiH njegova ambasadorka u Vašingtonu Bisera Turković razgalila je srca svih tih bivših američkih i međunarodnih predstavnika kad im je rekla upravo ono što žele da čuju: “Bosna je priča o izvanredom uspjehu.”

Ništa milozvučnije nije se moglo reći u Vašingtonu, tako očajnom za bilo kakvim spoljnopolitičkim uspjehom ovih Bušovih godina, i ništa nije moglo tako temeljito potvrditi ispravnost današnje politike neotvaranja te bosanske priče završene diplomatskim hepiendom.

U bosanskim medijima mnogo je pažnje, i mnogo žuči, izazvalo Dodikovo zastrašivanje Amerikanaca opasnošću od vehabija i “bijele Al-Kaide”. Nigdje, medjutim, nije zabilježeno – ili bar ovaj komentator to nije zapazio – kako je i Silajdžić u Vašingtonu dozivao u pomoć istu tu babarogu islamskog ekstremizma: rekao je, naime, da ako ne bude “ukidanja posljedica genocida” može doći do narastanja ekstremizma i “znate već čega”. Bosanci – i naročito Bošnjaci – morali bi odbiti ovu vrstu artikulacije njihovih interesa dokazujući, odbacivanjem islamskog ekstremizma, da je njihovo opredjeljenje za evropske vrijednosti, uključujući vjersku i etničku toleranciju, trajno i bezuslovno i da njime niko ne smije trgovati gurajući ih među potencijalne ekstremiste pod bilo kojim izgovorom. Ni Dodik, ali ni Silajdžić.

Bošnjački reprezentativac u državnom Predsjedništvu, valjda ohrabren izbornim uspjehom u igri na kartu kratkog pamćenja domaće javnosti – u kojoj se uspio nametnuti kao najveća nada za ukidanje sporazuma u čijem je postizanju igrao jednu od glavnih uloga – kao da je računao i na kratko pamćenje svojih američkih sagovornika. Bunio se što oni izjednačavaju njegovu i Dodikovu krivicu za neuspjeh pregovora o reformama kad on “sve prihvata” a Dodik “sve odbija”. U Vašingtonu, međutim, pamte da je upravo Silajdžić orkestrirao otpor izglasavanju ustavnih promjena – čije su usvajanje predstavnici bosanskih političkih partija svečano obećali na obilježavanju desete godišnjice Dejtonskog sporazuma pred američkim državnim sekretarom – i da je tako dao Dodiku izgovor da blokira bilo kakav napredak u reformama i da čak vrati na početnu tačku već postignuti dogovor o stavljanju policije pod državnu kontrolu.

Ništa bolje nije prošlo ni Silajdžićevo ukazanje u sjedištu Ujedinjenih nacija, organizacije u kojoj je poznat i po tome što je iz njemu bliskih krugova proglašen “kandidatom za generalnog sekretara”, pa je onda iz tih istih krugova primao čestitke na “velikom međunarodnom priznanju”. Ovog puta došao je, zajedno s kolegom Nebojšom Radmanovićem, na obilježavanje petnaeste godišnjice prijema BiH u Ujedinjene nacije, ali je i ta posjeta nesuđenog generalnog sekretara protekla u znaku svojevrsnog diplomatskog skandala: u upadljivo brojnoj bošnjačkoj pratnji na toj svečanosti najupadljivije je bilo prisustvo bivšeg bosanskohercegovačkog ambasadora u toj organizaciji Muhameda Šaćirbeja od čijih se učinaka na toj funkciji u Sjedinjenim Državama pamti jedino nedokumentovani manjak stotina hiljada dolara iz kase bosanske misije u Njujorku.

Za ovu priču najmanje je važno to što se, recimo, vaš komentator slaže sa Silajdžićem u podsjećanju Ujedinjenih nacija na njihovu moralnu, političku, vojnu i materijalnu odgovornost za prepuštanje “zaštićene zone” Srebrenice na nemilost Mladićevim snagama i na njihovu obavezu da nametnu sprovođenje presude Medjunarodnog suda pravde o genocidu. Bilo bi, naravno, puno bolje – i zvučalo bi kao dokaz da živimo u zemlji evropskih vrijednosti – da je sve to umjesto Silajdžića rekao i zahtijevao Radmanović. Taj film, nažalost, još nije na repertoaru, ni u Bosni, ni u širem okruženju…
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG