Dopisnik Radija Slobodna Evropa, Sead Sadiković dokumentarnim filmom „Praznina“ podsjetio je javnost na etničko čišćenje počinjeno na crnogorskoj teritoriji '93. godine za koje još niko nije odgovarao:
„Pljevaljska Bukovica, brdoviti, šumom i vodom bogati kraj, na sjeverozapadu Crne Gore geografski je uklinjen u prostor Bosne i Hercegovine, jedina je teritorija u Crnoj Gori koja je početkom posljednje decenije prošlog vijeka bio meta etničkog čišćenja. Ratni požar iz Bosne koji su potpirivali i crnogorski državljani, spalio je tada kuće bukovičkih Bošnjaka. Osam je ljudi smrtno stradalo, desetina odvedena u logore, stotine protjerano da se nikada ne vrate u svoje kuće, treći put pogorjele u samo jednom vijeku: u I i II svjetskom ratu i u ovom posljednjem u kome Crna Gora, tvrdi se, nije učestvovala.“
Boris Raonić, iz Nansen dijalog centra, koji je producirao dokumentarac, kaže da su radeći „Prazninu“ došli do zaključka zbog čega se o jedinom slučaju etničkog čišćenja na teritoriji Crne Gore ćuti već četrnaest godina, čak mnogo više nego i o slučajevima deportacije, Kaluđerskog Laza, Štrbaca:
„Jer je u pitanju zločin koji se desio na teritoriji Crne Gore, u pitanju je zločin koji su počinili građani Crne Gore i koji i danas žive u Crnoj Gori i učinili su ga nad građanima Crne Gore. Ovdje su stvari veoma proste i veoma jasne. Dokaza ima više nego što treba.“
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, Šefko Crnovršanin, kaže da je vrlo jasno šta treba činiti:
„Potrebno je da Državno tužilaštvo izađe sa imenima lica koja su ta krivična djela učinila. Potrebno je sprovesti krivične postupke, potrebno je obeštetiti građane Bukovice.“
Ombudsman je danas ipak dodao da njegova kancelarija ne raspolaže sa dovoljno dokaza u ovom slučaju:
„U medijima se često pominje da mi imamo dokaze. Mi nemamo dokaze“.
Na drugoj strani, nekadašnji funkcioner crnogorske Vlade Amir Nurković tvrdi da država raspolaže sa sasvim dovoljnim brojem dokaza u slučaju Bukovice:
„Sve informacije koje smo danas čuli su sadržane u tom materijalu i oni slučajevi koji su izgubili glavu i oni slučajevi koji su izgubili imovinu i oni slučajevi kojima su kuće zapaljene i oni slučajevi koji su u svojim kućama poginuli. Materijala ima.“
Na svjedočenje su spremne i mnoge žrtve Bukovice, čak i one koje od stida zbog preživljene torture nijesu željele da im kamera u filmu „Praznina“ otkrije lice:
„Pozvali me , spremio sam se , pojurili ka meni...i skinuli me. Nijesam ništa na sebi imao... I tukli me gdje su htjeli“.
Pisac Zuvdija Hodžić nakon ovoga zaključuje:
„Vratiće se Bukovica, vratiće se život u Bukovicu, ali siguran sam u jedno: tamo neće biti Bošnjaka Muslimana. I to je za mene iluzija.Vratiti na taj prostor ljude koji su živjeli, koji su tamo stradali je iluzija“.
Potpredsjednik crnogorske Skupštine i Socijaldemokratske partije, Rifat Rastoder o odgovornosti kaže:
„Znam ja, pogotovo jer pripadam vlasti, da je vlast najodgovornija u rješavanju ovakvih slučajeva, ali ne zaboravite da smo svi mi odgovorni.“
Predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode Koča Pavlović iz opozicionog Pokreta za promjene, imajući u vidu da se Državno tužilaštvo oglušuje o ovaj slučaj, smatra da je pomoć trebalo potražiti van Crne Gore:
„Ja mislim da je ovaj skup trebalo da bude vjerovatno u mnogo manjem broju, trebalo je da bude juče i mislim da je trebalo da bude zajedno sa gospođom Del Ponte. Slučaj zločina u Bukovici se sigurno nalazi unutar one rečenice, to jest onoga sadržaja koji je gospođa Del Ponte juče pomenula.“
„Promjena opšte političke klime u Crnoj Gori sporo dolazi ili uopšte ne dolazi kada je Bukovica u pitanju,“ kaže na kraju autorskog filma kolega Sead Sadiković, a njegovi sagovornici, žrtve Bukovice, zaključuju:
„Glasala sam Mila , al’ kad vidim da uz Mila ima onija što su nam jade zadavali, ja ga nikada više glasala ne bih, ovo ni od kog ne krijem. Proklela bih svoju djecu, ako bi više bili za tu stranu“.
„Pljevaljska Bukovica, brdoviti, šumom i vodom bogati kraj, na sjeverozapadu Crne Gore geografski je uklinjen u prostor Bosne i Hercegovine, jedina je teritorija u Crnoj Gori koja je početkom posljednje decenije prošlog vijeka bio meta etničkog čišćenja. Ratni požar iz Bosne koji su potpirivali i crnogorski državljani, spalio je tada kuće bukovičkih Bošnjaka. Osam je ljudi smrtno stradalo, desetina odvedena u logore, stotine protjerano da se nikada ne vrate u svoje kuće, treći put pogorjele u samo jednom vijeku: u I i II svjetskom ratu i u ovom posljednjem u kome Crna Gora, tvrdi se, nije učestvovala.“
Boris Raonić, iz Nansen dijalog centra, koji je producirao dokumentarac, kaže da su radeći „Prazninu“ došli do zaključka zbog čega se o jedinom slučaju etničkog čišćenja na teritoriji Crne Gore ćuti već četrnaest godina, čak mnogo više nego i o slučajevima deportacije, Kaluđerskog Laza, Štrbaca:
„Jer je u pitanju zločin koji se desio na teritoriji Crne Gore, u pitanju je zločin koji su počinili građani Crne Gore i koji i danas žive u Crnoj Gori i učinili su ga nad građanima Crne Gore. Ovdje su stvari veoma proste i veoma jasne. Dokaza ima više nego što treba.“
Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, Šefko Crnovršanin, kaže da je vrlo jasno šta treba činiti:
„Potrebno je da Državno tužilaštvo izađe sa imenima lica koja su ta krivična djela učinila. Potrebno je sprovesti krivične postupke, potrebno je obeštetiti građane Bukovice.“
Ombudsman je danas ipak dodao da njegova kancelarija ne raspolaže sa dovoljno dokaza u ovom slučaju:
„U medijima se često pominje da mi imamo dokaze. Mi nemamo dokaze“.
Na drugoj strani, nekadašnji funkcioner crnogorske Vlade Amir Nurković tvrdi da država raspolaže sa sasvim dovoljnim brojem dokaza u slučaju Bukovice:
„Sve informacije koje smo danas čuli su sadržane u tom materijalu i oni slučajevi koji su izgubili glavu i oni slučajevi koji su izgubili imovinu i oni slučajevi kojima su kuće zapaljene i oni slučajevi koji su u svojim kućama poginuli. Materijala ima.“
Na svjedočenje su spremne i mnoge žrtve Bukovice, čak i one koje od stida zbog preživljene torture nijesu željele da im kamera u filmu „Praznina“ otkrije lice:
„Pozvali me , spremio sam se , pojurili ka meni...i skinuli me. Nijesam ništa na sebi imao... I tukli me gdje su htjeli“.
Pisac Zuvdija Hodžić nakon ovoga zaključuje:
„Vratiće se Bukovica, vratiće se život u Bukovicu, ali siguran sam u jedno: tamo neće biti Bošnjaka Muslimana. I to je za mene iluzija.Vratiti na taj prostor ljude koji su živjeli, koji su tamo stradali je iluzija“.
Potpredsjednik crnogorske Skupštine i Socijaldemokratske partije, Rifat Rastoder o odgovornosti kaže:
„Znam ja, pogotovo jer pripadam vlasti, da je vlast najodgovornija u rješavanju ovakvih slučajeva, ali ne zaboravite da smo svi mi odgovorni.“
Predsjednik skupštinskog Odbora za ljudska prava i slobode Koča Pavlović iz opozicionog Pokreta za promjene, imajući u vidu da se Državno tužilaštvo oglušuje o ovaj slučaj, smatra da je pomoć trebalo potražiti van Crne Gore:
„Ja mislim da je ovaj skup trebalo da bude vjerovatno u mnogo manjem broju, trebalo je da bude juče i mislim da je trebalo da bude zajedno sa gospođom Del Ponte. Slučaj zločina u Bukovici se sigurno nalazi unutar one rečenice, to jest onoga sadržaja koji je gospođa Del Ponte juče pomenula.“
„Promjena opšte političke klime u Crnoj Gori sporo dolazi ili uopšte ne dolazi kada je Bukovica u pitanju,“ kaže na kraju autorskog filma kolega Sead Sadiković, a njegovi sagovornici, žrtve Bukovice, zaključuju:
„Glasala sam Mila , al’ kad vidim da uz Mila ima onija što su nam jade zadavali, ja ga nikada više glasala ne bih, ovo ni od kog ne krijem. Proklela bih svoju djecu, ako bi više bili za tu stranu“.
