Dostupni linkovi

Od danas, svake sedmice samo za Radio Slobodna Evropa piše Kemal Kurspahić, nekadašnji glavni urednik sarajevskog "Oslobođenja". U ratnom periodu od 1992. do 1995. godine list je dobio niz međunarodnih priznanja od kojih su neka bila upućena tom dnevniku za ulogu u ratu, a neka su bila adresirana lično Kurspahiću za njegovo vođenje lista. Kurspahić je autor brojnih knjiga o medijima od kojih je posljednja, "Zločin u pola osam", objavljena paralelno na našem i na engleskom jeziku. Kurspahić živi i radi u Washingtonu.


Evo nas opet u nedjelji poklonjenja pred srebreničkim žrtvama, dvanaest godina nakon genocidnog zločina, i – na žalost –baš niko osim njihovih najdražih ne može u Potočare mirne savjesti.

Ni “svijet” ni vlasti u regionu nisu ispunili obavezu privodjenja pravdi prvooptuženih za genocid, Radovana Karadžića i Ratka Mladića; Ujedinjene nacije se pred zahtjevima za preuzimanje sudske odgovornosti za prepuštanje srebreničkih žrtava u ruke zločincima pozivaju na moralno najžalosniji odgovor: “imunitet”; vlasti srpskog entiteta – koje ni prstom nisu maknule u ispunjavanju obaveza iz vlastitog izvještaja o Srebrenici – dižu besprizornu galamu zbog odluke o podizanju na državni nivo brige o tom najnesretnijem gradiću druge polovine dvadesetog stoljeća u Evropi; bošnjački vodeći političari našli su u presudi Medjunarodnog suda pravde uporište za kampanju pod krajnje upitnim, ako ne i neukusnim političkim sloganom “ukidanja posljedica genocida”: ko će ikada ijednoj uplakanoj majci, supruzi ili sestri ubijenih dječaka i očeva Srebrenice “ukinuti” bol za najdražima?

Ukratko – prošla je još jedna godina neljudske zloupotrebe žrtava i preživjelih “najvećeg zločina u Evropi poslije Drugog svjetskog rata”.

Predstojeća godišnjica Srebrenice, vjerovatno sasvim slučajno, podudarila se s objavljivanjem – krajem juna – rezultata višegodišnjeg istraživanja o ukupnom broju žrtava troipogodissnjeg krvoprolića u Bosni i Hercegovini. Istraživačko-dokumentacioni centar Mirsada Tokače u Sarajevu objavio je sljedeće nalaze:

Tokom rata u Bosni i Hercegovini od aprila 1992. godine do okončanja sukoba krajem 1995. ubijeno je ili nestalo ukupno 97.207 osoba. Gotovo dvije trećine ubijenih i nestalih – ili 64.036 – bili su bosanski muslimani (Bošnjaci); 24.905 Srbi; 7.788 Hrvati, uz 478 pripadnika “ostalih” nacionalnosti. Istraživanje je takodje utvrdilo da je gotovo polovina ubijenih stradalo u prvoj ratnoj godini i da su od ukupnog broja ubijenih i nestalih 57.523 učestvovali u ratu dok su 39.684 bili civili. Centar je u trogodišnjem istraživanju prikupio imena svih ubijenih i nestalih obuhvaćenih tim brojem.

Čak i nalazi ovog istraživanja ubrzo su postali povod za “ultrapatriotska” osporavanja: ideološki najispravniji Bošnjaci ljute se što oni značajno odstupaju od dosadašnjih procjena o razmjerama ratnih stradanja ne samo u Bosni i Hercegovini, već i medju svjetskim analitičarima i političarima, u čijim se izjavama i dokumentima ta brojka kretala od “više od 200.000” do “250.000 i više” ubijenih.

Američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton) je, recimo, objavljujući postizanje Dejtonskog sporazuma 21. novembra 1995. godine, izjavio: “Nakon gotovo četiri godine i 250.000 ubijenih, dva miliona izbjeglica, zločina koji su zaprepaštavali ljude širom svijeta, narod Bosne najzad ima priliku da se okrene od užasa rata obećanju mira”.

Objavljivanje nalaza po kojima je ukupan broj žrtava rata u Bosni i Hercegovini znatno manji od ranijih procjena izaziva negativna reagovanja uglavnom medju onima koji misle kako bi “više od 200.000 ubijenih” u budućim istorijskim valorizacijama krvoprolića devedesetih osnažilo “našu stvar”; osiguralo više poštovanja za žrtvu i jednodušniju osudu zločina; a – da se ne lažemo – ima u bošnjačkoj skorojevićkoj eliti i onih koji u što većim brojkama ubijenih vide i garant održavanja vječitog jaza i mržnje izmedju “nas” i “njih” i naravno očuvanja uloge jedino pozvanog predstavnika i zaštitnika žrtve od čega takvi i njihove porodice sasvim unosno žive.

Priča o troipogodišnjem ubijanju Bosne ne može se, medjutim, izraziti brojem žrtava: ona ima svoj širi istorijski okvir, miloševićevsko-tudjmanovskih projekata velikodržavlja i u haškim presudama jasno definisanog “udruženog zločinačkog poduhvata”, sve do presude Medjunarodnog suda pravde o genocidu u Srebrenici, i taj se sud istorije ne mijenja proporcionalno utvrdjenom broju žrtava neupitno zločinačkih pohoda devedesetih.

Nasuprot onima koji bi – zarad budućih manipulacija istorijom – bili zadovoljniji da se ne mijenja medjunarodno usaglašena predstava o “više od 200.000 žrtava”, za budućnost je krajnje značajno da se žrtve u balkanskim ratovima devedesetih obznane i poštuju po imenu i prezimenu; da im se iskazuje univerzalno poštovanje i da se niko nikada ne igra njihovim brojem. Podsjetimo se, uostalom, koliko je zla nanijelo ideološko uvećavanje broja žrtava Jasenovca u srpskoj i jednako neljudsko umanjivanje tog broja u hrvatskoj nacionalističkoj interpretaciji što istorije a što povijesti.
Zato su nalazi sarajevskog centra izvanredno značajni za oduzimanje neodgovornim balkanskim političkim i vjerskim vodjama vlasništva nad istorijom. “Knjiga mrtvih”, u kojoj će biti sačuvana imena svih ubijenih, najpouzdanija je prepreka budućim zloupotrebama njihovog stradanja.

A poštovanje za nevino nastradale na svim stranama, u njihovoj ljudskoj posebnosti – po imenu i prezimenu – neophodni je uslov budućeg izmirenja. Tek onda kada se individualizuju i žrtve i zločinci biće moguće da se uklone i magle kolektivnih krivica i da nevini na svim stranama, ili bar njihovo potomstvo, žive u medjusobnom poštovanju.
  • 16x9 Image

    Kemal Kurspahić

    Vodeći urednik lanca nedjeljnih listova "The Connection Newspapers", osnivač je i predsjednik Instituta za medije u demokratiji, sa sjedištem u Washingtonu. Bio je glavni urednik "Oslobođenja" u Sarajevu od 1988. do 1994.

XS
SM
MD
LG