Dostupni linkovi

Web Caffee: Gdje su nestale mame?


Već mjesecima gledam poplave u Africi, neki dan snijeg u Čileu, kod mene u Pragu je u jednom trenutku bilo toplije nego na moru??? Ubijaju se u Darfuru, Iraku, Avganistanu, Gazi, Libanu... Vrvi od gluposti u Venecueli i Bosni, zločinci su heroji u Srbiji, pohapšeno gotovo kompletno rukovodstvo hrvatskog fonda za privatizaciju zbog korupcije. Glava puna – puca. Kad sam na svom stolu našao tu žutu kovertu sa pozivom ispisanim dječjom rukom – sve su one grozote nestale i postale nevažne. Makar za trenutak.

Djecu su u vrtić tog jutra doveli očevi, jer su djeca dan proglasila DANOM OČEVA. Konačno, rekoh u sebi, muškarci su se počeli boriti za sopstvenu emancipaciju, jer je ženama podređeno baš sve. Ogromna većina izloga je posvećena njima, ogromna većina reklama je posvećena njima, one su kao slabiji pol, one imaju svoj dan, o njima se brinu organizacije za ljudska prava, nasilje nad njima se broji, a nad nama muškarcima se naravno ne broji.

Oko mene još 14 očeva. Čekamo da nas djeca zovnu. Ogromna većina u bijelim košuljama i kravatama. Jedan sretnik u kratkim hlačama i majici, napolju - već plus 25. Trojica razgovaraju na nekom stranom jeziku, mislim da je holandski. Druga dvojica razmjenjuju posjetnice. Dvojica razgovaraju mobitelima, treći čita neke papire. Ja provjeravam svoje službene elektronske poruke. Onaj koji je došao prvi – zauzeo je kompjuter i već se udubio i nešto piše. Ja odložio svoj jutarnji sastanak da ne razočaram svoju kćerkicu. Taman posla da su došle sve tate i jedna (njena) mama.

Ušli smo radoznali poput djece ne znajući šta su nam pripremili. Svi razvukli usta od uha do uha. Na stočićima stoje plastični podmetači i na svakom ime djeteta. Sjedamo gdje ko stigne, vidim djeca se nešto razočarano mršte, ali nas učiteljica brzo tjera da sjednemo na mjesta koja su nam odabrala naša djeca. Gužva dok se nismo smjestili. Sreća nema debelih pa smo nekako "ušli" na one male stolice. (Biti debeo nije više "kulturno!") Otpjevaše nam tri pjesmice i zatim odoše da nam donesu "doručak". Meni je moja Sara Barbara donijela kolač od jabuke i salvetu. Smjestila se sretna u krilo – sve su djevojčice u očevim krilima, svi dječaci dadoše kolač i otiđose negdje u kut da se igraju. Onda smo sa djecom pravili neke brodove od plastike i stiropora. Neki su ambiciozni, prave udubljenja, kod mene sve prave linije. Ko će prvi ustati? Onaj što je bio stalno na mobitelu ili onaj što je bio na kompjuteru? Kako ćes razočarati sopstveno dijete, dođes jednom godišnje i prvi odeš!!! Meni Sara kaže da moram ostati "još samo malo". Ostajem. Razmišljam o onom izvještaju na CNN-u gdje su američki vojnici oslobodili veliku grupu djece iz zatočenistva. Slike su stravične, seksualni zločini nad djecom još gori. Kriminalci uživaju u iračkom kaosu – niko nema vremena da se njima bavi. Pored svega još – dječji dom pod kontrolom iračke VLADE!!! Glava ponovo puca.

Zašto ovaj, sasvim privatan događaj, u ovoj kolumni?

"Dan očeva" jeste bio namjenjen očevima i djeci, ali je njegov cilj da se škola dopadne onima koji je plaćaju. Sve mi se zato čini da mi nismo bili u RODITELJSKOM biznisu nego na satu MARKETINGA. Škola je sebe promovirala, a mi smo svi bili sretni. I djeca i očevi. Živimo u svijetu u kojem nije dovoljno ZNATI, treba se još dobro PRODATI. Stručnjaci kažu da kad se dvoje ljudi sretne gotovo 70% pažnje odlazi na to kako ko IZGLEDA, nešto preko 20% na to kako neko GOVORI, a tek nešto manje od 10% na ono ŠTA se govori. Muškarci se radije druže sa zgodnim ženama nego sa pametnim. Kad ste poslednji put čuli da neko zavidi muškarcu jer mu je partnerica - pametna? Sve moguće svjetske reklame ne ubjeđuju ni muškarce, ni žene da idu recimo na brze kurseve stranih jezika, bože sačuvaj da neko reklamira – "postanite naučnik"! Ne, sve je usmjereno na to kako biti ljepši, ili još bolje kako sebe predstaviti ljepšim.

Uostalom – zašto baš svaka kolumna mora biti "pametna"?

Email me Nenad Pejic
  • 16x9 Image

    Nenad Pejić

    Od rujna mjeseca 1993. je zaposlen na Radiju Slobodna Evropa. Osnivač je redakcije na južnoslavenskim jezicima, koja je sadržavala programe na albanskom, bosanskom, crnogorskom, hrvatskom, makedonskom i srpskom jeziku, kao i regionalni program. Godine 2002. kao prvi neamerikanac imenovan je za zamjenika direktora Radija Slobodna Evropa, 2013. na mjesto glavnog i odgovornog urednika RFE/RL a u februaru 2014. i za kopredsjednika kompanije.

XS
SM
MD
LG