Dio bh. javnosti, međutim, smatra da nije u pitanju politička volja već pritisak međunarodne zajednice. Predsjednica Društva za ugrožene narode za BiH Fadila Memišević ne vjeruje u Dodikova obećanja:
„To je igra riječi i sumnjam. Pa, na kraju-krajeva, javna je tajna da su i Karadžić i Mladić boravili u RS-u povremeno i da policija RS-a ni prstom nije mrdnula da ih uhapsi. A nisu, moramo priznati, ni međunarodne snage, a posebno francuske koje su djelovale u zoni odgovornosti gdje se nalazio Radovan Karadžić i redovno su ga na vrijeme informisali da se priprema hapšenje. Ovo što gospodin Dodik izjavljuje mene zbilja apsolutno ne dotiče, jer već smo svi, moram priznati, umorni. Nema političke volje - to je alfa i omega svega, nema političke volje u zemlji, nema ni političke volje među velikim silama.“
Ministar unutrašnjih poslova RS-a Stanislav Čađo to opovrgava smatrajući da je taj entitet već dokazao da politička volja ipak postoji:
„Ako se prisjetimo, Narodna skupština RS-a je oko toga i raspravljala i donosila odgovarajuće akte i konkretno donijela je, između ostalog, i Zakon o saradnji sa Haškim trbunalom. Dakle, nije pitanje političke volje. To je pitanje aktivnosti institucija RS-a, a za vrijeme u kojem sam ja ne čelu institucije Ministarstva unutrašnjih poslova mogu da samo ponovim tvrdnju da mi radimo sve što je u našoj mogućnosti da osumnjičeni za ratne zločine budu privedeni licu pravde i na odgovarajući način procesuirani.“
Čađo je nedavno saopštio da je za vrijeme njegovog mandata po nalozima kantonalnih sudova policija RS-a lišila slobode pet, a po nalozima Okružnog tužilaštva Banja Luka dvanaest osoba osumnjičenih za ratne zločine.
Profesor sa mostarskog sveučilišta Slavo Kukić nije posve siguran da posljednja hapšenja podrazumijevaju više političke volje za punu saradnju sa Hagom:
„Osobno, dakle, držim da tim hapšenjima, koja su, uz svo značenje koje imaju, ipak irelevantna u odnosu na hapšenja kapitalaca iz prethodnog rata, se pokušava dobiti na vremenu i omekšati klima. Sve dotle dok se ne pokaže volja da se uhapse oni koji su obilježili rat u BiH - Karadžić i Mladić, po meni, neće biti signala da se o nekoj promjeni radi.“
I izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a Branko Todorović ukazuje na nekoliko, kako kaže, očiglednih stvari koje upućuju na to da nije u pitanju politička volja za hapšenjem haških bjegunaca:
„Prije svega, razne bezbjedonosne i obavještajne službe su u svakom trenutku znale gdje se optuženi za ratne zločine nalaze, pratile su njihova kretanja, i po različitim političkim potrebama, u zavisnici od političkih pritisaka vezanih, recimo, za evropske integracione procese ili neka druga pitanja, dolazi do hapšenja i na taj način vlasti pokušavaju napraviti pomak uslovljen pritiscima koji dolaze iz Evropske unije.“
Neki sagovornici Radija Slobodna Evropa s druge strane smatraju da politička volja za hapšenjem haških bjegunaca izostaje ne samo kod domaćih institucija već i kod dijela međunarodne zajednice. Slavo Kukić:
„I međunarodna zajednica istrajava na generalu Mladiću. Gotovo u čitavoj toj priči da je zaboravljen glavni arhitekta svega onoga što se događalo - Radovan Karadžić, i utoliko meni se pojavljuje sumnja kako bi Karadžićeve teze o njegovom dogovoru s Holbrukom mogle biti čak i utemeljene.“
Fadila Memišević smatra da je međunarodna zajednica previše osjetljiva prema Srbiji. Kaže da sve to što se događa jeste vezano za politiku, ali ne i za političku volju:
„U pitanju je svjetska politika. Oni nemaju političku volju da se uhapse Karadžić i Mladić.“
„To je igra riječi i sumnjam. Pa, na kraju-krajeva, javna je tajna da su i Karadžić i Mladić boravili u RS-u povremeno i da policija RS-a ni prstom nije mrdnula da ih uhapsi. A nisu, moramo priznati, ni međunarodne snage, a posebno francuske koje su djelovale u zoni odgovornosti gdje se nalazio Radovan Karadžić i redovno su ga na vrijeme informisali da se priprema hapšenje. Ovo što gospodin Dodik izjavljuje mene zbilja apsolutno ne dotiče, jer već smo svi, moram priznati, umorni. Nema političke volje - to je alfa i omega svega, nema političke volje u zemlji, nema ni političke volje među velikim silama.“
Ministar unutrašnjih poslova RS-a Stanislav Čađo to opovrgava smatrajući da je taj entitet već dokazao da politička volja ipak postoji:
„Ako se prisjetimo, Narodna skupština RS-a je oko toga i raspravljala i donosila odgovarajuće akte i konkretno donijela je, između ostalog, i Zakon o saradnji sa Haškim trbunalom. Dakle, nije pitanje političke volje. To je pitanje aktivnosti institucija RS-a, a za vrijeme u kojem sam ja ne čelu institucije Ministarstva unutrašnjih poslova mogu da samo ponovim tvrdnju da mi radimo sve što je u našoj mogućnosti da osumnjičeni za ratne zločine budu privedeni licu pravde i na odgovarajući način procesuirani.“
Čađo je nedavno saopštio da je za vrijeme njegovog mandata po nalozima kantonalnih sudova policija RS-a lišila slobode pet, a po nalozima Okružnog tužilaštva Banja Luka dvanaest osoba osumnjičenih za ratne zločine.
Profesor sa mostarskog sveučilišta Slavo Kukić nije posve siguran da posljednja hapšenja podrazumijevaju više političke volje za punu saradnju sa Hagom:
„Osobno, dakle, držim da tim hapšenjima, koja su, uz svo značenje koje imaju, ipak irelevantna u odnosu na hapšenja kapitalaca iz prethodnog rata, se pokušava dobiti na vremenu i omekšati klima. Sve dotle dok se ne pokaže volja da se uhapse oni koji su obilježili rat u BiH - Karadžić i Mladić, po meni, neće biti signala da se o nekoj promjeni radi.“
I izvršni direktor Helsinškog odbora za ljudska prava RS-a Branko Todorović ukazuje na nekoliko, kako kaže, očiglednih stvari koje upućuju na to da nije u pitanju politička volja za hapšenjem haških bjegunaca:
„Prije svega, razne bezbjedonosne i obavještajne službe su u svakom trenutku znale gdje se optuženi za ratne zločine nalaze, pratile su njihova kretanja, i po različitim političkim potrebama, u zavisnici od političkih pritisaka vezanih, recimo, za evropske integracione procese ili neka druga pitanja, dolazi do hapšenja i na taj način vlasti pokušavaju napraviti pomak uslovljen pritiscima koji dolaze iz Evropske unije.“
Neki sagovornici Radija Slobodna Evropa s druge strane smatraju da politička volja za hapšenjem haških bjegunaca izostaje ne samo kod domaćih institucija već i kod dijela međunarodne zajednice. Slavo Kukić:
„I međunarodna zajednica istrajava na generalu Mladiću. Gotovo u čitavoj toj priči da je zaboravljen glavni arhitekta svega onoga što se događalo - Radovan Karadžić, i utoliko meni se pojavljuje sumnja kako bi Karadžićeve teze o njegovom dogovoru s Holbrukom mogle biti čak i utemeljene.“
Fadila Memišević smatra da je međunarodna zajednica previše osjetljiva prema Srbiji. Kaže da sve to što se događa jeste vezano za politiku, ali ne i za političku volju:
„U pitanju je svjetska politika. Oni nemaju političku volju da se uhapse Karadžić i Mladić.“
