Mile Marčeta vratio se u rodni Drvar prije skoro 10 godina. Situacija u ovom gradu danas nije tako pohvalna, jer su se ljudi vratili ali nemaju od čega živjeti, kaže Mile:
„Nema radnih mjesta, nema posla. Najvažnija stvar se desila da slobode kretanja ima, tablice su dale svoj doprinos, a ovo drugo sve šlepa, šlepa. A najtragičnija je stvar što je privatizacija, odnosno dokapitalizacija upropastila radna mjesta, zloupotrijebila. Ljudi drže fabrike, deset godina nijedna ne radi, a kao vlasnici su. To u svijetu nema, samo ima u BiH.“
Ništa bolja situacija nije ni u većini drugih gradova Bosne i Hercegovine. Mehmed Bradarić vratio se u Foču prije dvije godine. Trenutno je nezaposlen i situaciju u tom gradu opisuje ovako:
„Toliko je to podijeljeno - od telefona, do struje. U mojoj Foči nema u 50 sela struje - u 21. stoljeću, kad se struja proizvodi od sunca, od vode, od vjetra, od svega. Zatim, političari guraju svoje ideje, nemaju velikog sluha za narod.“
Do kraja 2010. godine, u Bosni i Hercegovini trebao bi biti završen proces povratka, tj. da se provede Aneks 7 Daytonskog mirovnog sporazuma. U proteklom periodu, s obzirom na broj nadležnih tijela koja su radila na ovoj problematici, rezultati su minimalni, ističe Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza udruga izbjeglih i raseljenih BiH:
„Mi možemo reći da će se vjerovatno mnogi ponositi da je uspješan proces povratka računajući da je 99,7 posto vraćeno imovine, ali nažalost narod se nije vratio. Drugim riječima, sve drugo što je trebalo da prati povratak nije stimulisalo - od zapošljavanja, zdravstva, obrazovanja do niza drugih segmenata života. Žalosno je, ali je tako. Mi imamo dobar ustav, dobar dejtonski ustav koji nam je pomogao u ovome što smo realizovali, ali ne i u tome da smo zadovoljni.“
Državljani BiH rasuti su po cijelome svijetu. U 112 zemalja živi ih preko 1,3 milijuna. Svima njima država BiH je dužna omogućiti povratak, kaže Namik Alimajstorović, član Glavnog odobra Svjetskog saveza dijaspore BiH:
„Ja mogu samo reći da građani BiH koji žive u dijaspori imaju iste probleme kao raseljena lica ovdje u BiH u smislu povratka, povrata imovine, održivog povratka i svih onih stvari koje tište ovdašnje ljude, ali su u jednoj, moram i to naglasiti, boljoj poziciji jer imaju priliku da obezbijede sebi normalan život, da normalno zarade, što nažalost mnogi ljudi u BiH nemaju.“
A da bi se svima njima omogućio povratak, potrebna se ogromna materijalna sredstva, koja za sada BiH nema, kaže Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH:
„U ovoj godini za prijavljenih 135.000, koliko se javilo da dođu, za stanove i održivi povratak potrebno je milijardu i 50 miliona maraka. Mi smo ta sredstva tražili u budžetu. Rečeno je da će kroz rebalans, dakle i Predsjedništvo i Skupština, biti osiguran dio sredstava, međutim mi se oslanjamo i na međunarodne institucije, organizacije koje su nam i do sada pomagale. Pokušaćemo i sa određenim donatorskim konferencijama itd. Međutim, ključno je to da niko od građana ne bi smio da izgubi mogućnost i šansu da se vrati svom domu, a takvih je gotovo četvrtina još uvijek stanovnika ove zemlje.“
Drago Vuleta, pomoćnik ministra za izbjeglice i raseljene osobe u Vladi RS-a, kaže kako se u ovom enititetu ulažu napori da se proces povratka što prije okonča:
„Moramo učiniti sve da po principu dobrovoljnosti svima onima koji žele da se vrate i koji su se vratili omogućimo održivi povratak, jer bi bilo i neoprostivo i nedopustivo da oni koji su se vratili, zbog toga što ne mogu da se reintegrišu u lokalnu sredinu, nemaju održivi povratak i da ponovo moraju razmišljati da napuste svoja ognjišta.“
„Nema radnih mjesta, nema posla. Najvažnija stvar se desila da slobode kretanja ima, tablice su dale svoj doprinos, a ovo drugo sve šlepa, šlepa. A najtragičnija je stvar što je privatizacija, odnosno dokapitalizacija upropastila radna mjesta, zloupotrijebila. Ljudi drže fabrike, deset godina nijedna ne radi, a kao vlasnici su. To u svijetu nema, samo ima u BiH.“
Ništa bolja situacija nije ni u većini drugih gradova Bosne i Hercegovine. Mehmed Bradarić vratio se u Foču prije dvije godine. Trenutno je nezaposlen i situaciju u tom gradu opisuje ovako:
„Toliko je to podijeljeno - od telefona, do struje. U mojoj Foči nema u 50 sela struje - u 21. stoljeću, kad se struja proizvodi od sunca, od vode, od vjetra, od svega. Zatim, političari guraju svoje ideje, nemaju velikog sluha za narod.“
Do kraja 2010. godine, u Bosni i Hercegovini trebao bi biti završen proces povratka, tj. da se provede Aneks 7 Daytonskog mirovnog sporazuma. U proteklom periodu, s obzirom na broj nadležnih tijela koja su radila na ovoj problematici, rezultati su minimalni, ističe Mirhunisa Zukić, predsjednica Saveza udruga izbjeglih i raseljenih BiH:
„Mi možemo reći da će se vjerovatno mnogi ponositi da je uspješan proces povratka računajući da je 99,7 posto vraćeno imovine, ali nažalost narod se nije vratio. Drugim riječima, sve drugo što je trebalo da prati povratak nije stimulisalo - od zapošljavanja, zdravstva, obrazovanja do niza drugih segmenata života. Žalosno je, ali je tako. Mi imamo dobar ustav, dobar dejtonski ustav koji nam je pomogao u ovome što smo realizovali, ali ne i u tome da smo zadovoljni.“
Državljani BiH rasuti su po cijelome svijetu. U 112 zemalja živi ih preko 1,3 milijuna. Svima njima država BiH je dužna omogućiti povratak, kaže Namik Alimajstorović, član Glavnog odobra Svjetskog saveza dijaspore BiH:
„Ja mogu samo reći da građani BiH koji žive u dijaspori imaju iste probleme kao raseljena lica ovdje u BiH u smislu povratka, povrata imovine, održivog povratka i svih onih stvari koje tište ovdašnje ljude, ali su u jednoj, moram i to naglasiti, boljoj poziciji jer imaju priliku da obezbijede sebi normalan život, da normalno zarade, što nažalost mnogi ljudi u BiH nemaju.“
A da bi se svima njima omogućio povratak, potrebna se ogromna materijalna sredstva, koja za sada BiH nema, kaže Safet Halilović, ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH:
„U ovoj godini za prijavljenih 135.000, koliko se javilo da dođu, za stanove i održivi povratak potrebno je milijardu i 50 miliona maraka. Mi smo ta sredstva tražili u budžetu. Rečeno je da će kroz rebalans, dakle i Predsjedništvo i Skupština, biti osiguran dio sredstava, međutim mi se oslanjamo i na međunarodne institucije, organizacije koje su nam i do sada pomagale. Pokušaćemo i sa određenim donatorskim konferencijama itd. Međutim, ključno je to da niko od građana ne bi smio da izgubi mogućnost i šansu da se vrati svom domu, a takvih je gotovo četvrtina još uvijek stanovnika ove zemlje.“
Drago Vuleta, pomoćnik ministra za izbjeglice i raseljene osobe u Vladi RS-a, kaže kako se u ovom enititetu ulažu napori da se proces povratka što prije okonča:
„Moramo učiniti sve da po principu dobrovoljnosti svima onima koji žele da se vrate i koji su se vratili omogućimo održivi povratak, jer bi bilo i neoprostivo i nedopustivo da oni koji su se vratili, zbog toga što ne mogu da se reintegrišu u lokalnu sredinu, nemaju održivi povratak i da ponovo moraju razmišljati da napuste svoja ognjišta.“