Dostupni linkovi

Web Caffee: Kako sam se zaljubio u hačapuri


Moj prvi posjet Tbilisiju nakon "rose revolution" ("ružičaste revolucije") je za mene bio šokantan. Put od zračne luke do grada širok, rađen još u vrijeme sovjeta, ali neodržavan. Auto se trese od rupa. Taksista u nekoj staroj Ladi, prozor se jedan ne može otvoriti. Ulice gotovo ruinirane. Imao sam utisak da će neki balkoni pasti svakog trenutka. Vožnja automobila glavnim gradom je često ličila na vožnju po seoskim putevima nego po asfaltu. Ko zna koliko dugo ulice nisu popravljane. Na ulicama prosjaci, toliko su siromašni da te osobno sramota što ti ide dobro. Policijac obučen u neku staru sovjetsku uniformu, uz njega automobil s kojim teško može da se nosi sa modernim grdosijama na četiri točka. Boje zgrada sive, fleke po zidovima, na mnogim mjestima žbuka pala. Taksista nema kusura od 20 dolara u larijima - njihovoj valuti. Vožnja taksijem po gradu – ispod jednog dolara. Pitam se – gdje sam to stigao?

I onda sam sreo – ljude. Topli, gostoljubivi. (Da li ste primijetili da su siromašni uvijek gostoljubiviji od bogatih?) Vino im odlično, iz Kahetija je gdje vrijeme dozvoljava uzgoj grozđa. Loza im gotovo identična onoj mojoj, hercegovačkoj. Kad sam vino ponio mojim prijateljima u Međugorju, oni su mi kriterij za dobro vino, pohvališe ga. Tih sam se nekoliko dana u Tbilisiju zaljubio u hačapuri! Hačapuri je nešto poput naše lepinje, napunjeno sirom i nekim začinima. Zatim se to zapeče i služi toplo. Porcija je velila poput pice, ali nešto malo deblja. Ima ih raznih vrsta, zavisi od kraja u kojem se jede i od sira kojim se kruh, odnosno lepinja puni. Salatu od rajčice "zalijevaju" sosom od oraha. I meso kad služe, služe sa orasima. I jedno i drugo k'o da je izašlo iz bakine kuhinje.

Za drugog i kasnijih boravaka u Tbilisiju već su se vidjeli znatni pomaci. Prosjaka vjerojatno ima, ali ih nisam vidio u glavnoj ulici. Policija obučena u nove elegantne uniforme, uz njih novi snažni automobili. Rekli su mi da, dok ranije nije bilo ni broja niti kola hitne pomoći, danas Gruzija ima sve što i druge zemlje. Prošle je godine predsjednik otpustio SVE zaposlene saobraćajce i zaposlio NOVE. Moje mi kolege kažu da ih predsjednik Saakashvilli dobro plaća i tako vodi borbu protiv korupcije. Na ulazu u grad već me sačekuju zgrade u nekim novima bojama – žute, narandžaste, roze. Hačapuri je isto onako dobar kao što su ljudi topli i neposredni. Ekonomija pokazuje znakove života, privreda se pokrenula, ulice se renoviraju, taksisti imaju sitno od 20 dolara.

U vrijeme Sovjetskog Saveza ovdje je bilo drugačije – Rusi dolazili na more, trošili dobro vino i dobru hranu. Današnja je Rusija zabranila uvoz njihovog vina, kao dio pritiska na politička opredjeljenja Gruzijaca. Ne smije se više uvoziti ni poznata mineralna voda. 70% izvoza u Rusiju je naprosto zaustavljeno političkom odlukom, za Gruziju nema više gasa. Građani su se bukvalno smrzavali, ali nikog u Tbilisiju nisam čuo da bi htio nazad pod okrilje Rusije. Sloboda ima svoju cijenu. Ali, ako je Putin očekivao da Gruzija padne na koljena – dogodilo se obrnuto.

Čovjek koji stoji iza tog projekta, uz predsjednika naravno, je predsjednik Vlade Gruzije Zurab Noghaideli, koji je bio danas gost našeg radija. On nije čovjek koji "sjaji" pored popularnog predsjednika države, ali svi znaju da je čovjek od rada i reda. Čini se hladan i dosadan, ali je strahovito uporan. Svrstao bih ga među one za koje se kaže "tiha voda klade valja". Ko god pokušava da zaobiđe zakone zna da je on pogrešna adresa. Ko god poželi neki novac od vlade zna da će baš njega najteže uvjeriti. Dugo čak nije ni imao stan u Tbilisiju nego je redovno putovao do malog gradića u blizini. Vrlo strog, potpuno čist – nemoguće ga je korumpirati. Uz njega su u Vladi ljudi koji su već bogati i kojima biti ministar nije preduvjet da se nešto zaradi, već da se nešto uradi za državu.

"Korupciju ne možete pobjediti administrativnim mjerama. – kaže on. – Naprimjer, ranije je bilo gotovo 960 raznih pravila, zakona, dozvola i čega sve ne- ako se želi početi neki biznis ili nesto izgraditi. 85% od toga smo – ukinuli. Tako smo i 85% smanjili broj potencijalne korupcije. Ono što je preostalo, regulirano je zakonom. Zna se tačno da se jedna dozvola mora izdati ili ne za 20 dana. Tako je i vrijeme smanjeno kao mogući korupcioni element."

Njegova omiljena riječ – disciplina. Uveo je poreze od svega 12%, smanjio dramatično uvozne takse, eliminirao sve nepotrebne prepreke za privatni biznis. Posljedica – banke su lani dale 83% više kredita nego 2005. Ove godine rast drustvenog proizvoda Gruzije je 9.5%, iduće godine premijer očekuje rast između 12-15%!! Gruzija, vjerovali ili ne, nema iskustva u tome da sama o sebi odlučuje. Uvijek je o njenoj sudbini odlučivao – neko drugi, ili Rusija ili Turska. Od ukupno 7-8 stoljeća njene povijesti Gruzija je bila neovisna tek – 50 godina. Predugo su odavde sisali ljude i novac. Zato premijer Noghaideli ima težak zadatak da gradi državu – gotovo od nule. Od kola hitne pomoći do otpora ruskom pritisku, od potrebe da preuzme kontrolu nad svojim teritorijem u Abhaziji i Osetiji (danas to kontrolira Rusija) do želje da bude NATO član. Počeo je od situacije kad je Gruzija bila gotovo pred kolapsom – bilo je to prije dvije godine - danas već Svjetska banka ocjenjuje da je Gruzija na vrhu ljestvice ekonomskih reformi u svijetu.

Dug je put od katastrofe do uspjeha, mnogo duži od dvije godine koliko je premijer na vlasti, ali je Gruzija danas daleko bliža uspjehu nego neuspjehu. Moraću ponovo tamo.

Nedostaje mi hačapuri.

Email me Nenad Pejic
XS
SM
MD
LG