"Bila sam mala i roditelji su me dobro držali pod kontrolom. U školi sam bila uvijek odlična učenica – sve same petice. Svake sam godine dobijala po jednu knjigu na poklon od škole. I danas su mi te knjige drage. Ono što mi je i tada i danas ostalo nejasno jeste činjenica da su sve, baš sve knjige bile - na ćirilici. Nemam ništa protiv ćirilice, dapače, svako znanje je dobro znanje i sasvim je normalno da smo u Mostaru tada učili oba jezika. Ali zašto baš sve knjige na ćirilici, zašto ne pola-pola?"
Ovu mi je priču nedavno ispričala jedna mostarka, koja bi po današnjim kriterijumima pripadala samo jednoj mostarskoj strani – onoj hrvatskoj. Potiče iz jedne, usudio bih se reći tradicionalne katoličke obitelji, živi danas u inozemstvu.
Jučer sam imao priliku slušati dva stručnjaka o situaciji u Krimu, u Ukrajini. Tamošnjih oko dva milijuna stanovnika su etnički pomiješana – 58% sebe deklariraju kao Rusi, 25% su Ukrajinci, a 13% je onih koji se deklariraju kao Tatari. I, naravno, jedan od glavnih problema je jezik koji se difinira kao osnovni uvjet za preživljavanje. "U Krimu ima samo 5 škola u kojima se navodno uči na tatarskom. Kad malo zavirite unutar tih škola vidite da djeca u stvari imaju tek nekoliko predmeta na tatarskom te da su svi glavni predmeti – na Ruskom" – kaže Lenur Yunusov, zamjenik urednika dnevnih novina Sobytiya. "Rusifikacija se tako nastavlja gotovo isto kao i u vrijeme SSSR-a. Mislim da se može reći da tatarski jezik – izumire na Krimu!" – dodaje. U samom Tatarstanu, koji je dio današnje Ruske Federacije, vrši se žestoki pritisak na one koji žele pisati tatarski – latinicom. Po svemu sudeći dosta su uspješni.
Čitav niz zemalja bivšeg SSSR-a ima identičan problem. Sopstveni sistem obrazovanja nije dovoljno jak, nema dovoljno stručnjaka da pišu udžbenike na jezicima tih naroda ili pak nema dovoljno para da se uždbenici prevedu na te jezike. U nekima od njih slušanost našeg programa na Ruskom (Kazahstan naprimjer) je veća od slušanosti programa na kazakstanskom jeziku. Države se od nastavljene rusifikacije brane na razne načine. Jedan od njih je, naprimjer, odluka ukrajinskih vlasti da svi programi na radiju i televiziji moraju biti na ukrajinskom te da se program sa ruskog mora titlovati. Najmanje 50% muzike na radio stanicama mora biti – ukrajinska muzika. Lijepo zamišljeno ali – mediji to ne poštuju. Nema jake televizijske stanice koja nema program na ruskom i ne pada im na pamet da ga titluju. Nedavno su mi direktori nekoliko radijskih stanica u Kijevu rekli da muku muče sa tih 50% ukrajinske muzike. Jednostavno – nema toliko ukrajinske muzike pa ponavljaju numere unedogled. Još jedan dokaz rusifikacije. Oni u Kazahstanu i oni u Ukrajini imaju isti problem istog uzroka – ako si u SSSR-u htio ista uraditi u svojoj profesiji, preduvjet je bio – ruski, ako si želio biti uspješan pjevač, mogao sai to biti samo na – ruskom.
Premijer Ukrajine, Viktor Yanukovich je donedavna govorio samo ruski i tek odnedavno je počeo na konferencijama za tisak odgovarati na ukrajinskom. Predsjednik Bjelorusije Alexandar Lukashenka i dan danas govori ruski, a ne jezik svoje države. U Crnoj Gori neki ljudi troše silne novce i energiju da ubjede javnost kako crnogorski jezik – ne postoji. "Govori srpski da te ceo svet razume!" – je poznata izreka koja tek ilustrira stav da ni bosanski, ni hrvatski, ni crnogorski jezici ne postoje. Kako su sva ta tri jezika "ijekavice" čudi me kako nikom ne pade na pamet da kaže nešto obrnuto – da srpski ne postoji! Jedan poznati televizijski novinar iz Bosne i Hercegovine, važno je reći da je po nacionalnosti Hrvat, je svojevremeno zabranjivao "zapadnu" varijantu na Televiziji Sarajevo. Danas je baš on simbol hrvatske desnice u BiH i veliki branitelj hrvatstva i hrvatskog jezika.. Još davne, 1972. godine, kada sam počeo raditi na TV Sarajevo, govorio sam "tko" i "netko" pa su mi odmah neki urednici stavili do znanja da je to vrlo "neobično" Mnogi se, danas zlurado, smiju bosancima kad svoj jezik zovu bosanskim. Ali – kako da ga zovu?
Kad ti neko ugrožava identitet – normalna je reakcija da činiš sve da ga učiniš snažnijim. Logična su zato posljedica čitavi mali i veliki pokreti da se riječi svog jezika – izmišljaju, te da im se nadju daleki izvorni korijeni. U BiH tako Bošnjaci insistiraju na riječima koje teško da su se izgovarale u novijoj povijesti i koje korijen nalaze u turkom jeziku. U Hrvatskoj već postoje tri, ako se ne varam, pravopisa hrvatskog jezika. Javnost, godinama zabavljana rastavljenim i sastavljenim riječi poput "ne ću" ili "neću", te "pogreška", ili "pogrješka". S novim je pravopisom, koji je tek izašao, dobila je odgovor: "pogreška" i" neću".
Prije točno mjesec dana, 8. svibnja, Hrvatska Novinska Agencija (HINA) je objavila da su u uži izbor na natječaju časopisa "Jezik" za najbolju novu hrvatsku riječ, ušlo je devet riječi od oko 500 koliko ih je bilo prijavljeno. Evo tih finalista: Izabrane riječi su uspornik (ležeći policajac), smećnjak (kontejner za smeće), raskružje (kružni tok prometa), svemrežje (internet), hrvatistika (kroatistika), istinomjer (poligraf), pržilo (friteza), sučelište (talk show) i skrbnina (ono što se plaća za skrb).
Jezik je živo "biće" i ne možeš ga oblikovati po svojoj volji. Bojim se da će se i na balkanskim prostorima dogoditi ono što se već dogadja u čitavom svijetu. Dok se bosanski, crnogorski i hrvatski brane od srbizacije, sve će ih zajedno nadvladati – engleski.
Pa će ona moja Mostarka i njena sugrađanka sa "druge" strane dobivati neke drugačije, knjige.
Email me Nenad Pejic
Ovu mi je priču nedavno ispričala jedna mostarka, koja bi po današnjim kriterijumima pripadala samo jednoj mostarskoj strani – onoj hrvatskoj. Potiče iz jedne, usudio bih se reći tradicionalne katoličke obitelji, živi danas u inozemstvu.
Jučer sam imao priliku slušati dva stručnjaka o situaciji u Krimu, u Ukrajini. Tamošnjih oko dva milijuna stanovnika su etnički pomiješana – 58% sebe deklariraju kao Rusi, 25% su Ukrajinci, a 13% je onih koji se deklariraju kao Tatari. I, naravno, jedan od glavnih problema je jezik koji se difinira kao osnovni uvjet za preživljavanje. "U Krimu ima samo 5 škola u kojima se navodno uči na tatarskom. Kad malo zavirite unutar tih škola vidite da djeca u stvari imaju tek nekoliko predmeta na tatarskom te da su svi glavni predmeti – na Ruskom" – kaže Lenur Yunusov, zamjenik urednika dnevnih novina Sobytiya. "Rusifikacija se tako nastavlja gotovo isto kao i u vrijeme SSSR-a. Mislim da se može reći da tatarski jezik – izumire na Krimu!" – dodaje. U samom Tatarstanu, koji je dio današnje Ruske Federacije, vrši se žestoki pritisak na one koji žele pisati tatarski – latinicom. Po svemu sudeći dosta su uspješni.
Čitav niz zemalja bivšeg SSSR-a ima identičan problem. Sopstveni sistem obrazovanja nije dovoljno jak, nema dovoljno stručnjaka da pišu udžbenike na jezicima tih naroda ili pak nema dovoljno para da se uždbenici prevedu na te jezike. U nekima od njih slušanost našeg programa na Ruskom (Kazahstan naprimjer) je veća od slušanosti programa na kazakstanskom jeziku. Države se od nastavljene rusifikacije brane na razne načine. Jedan od njih je, naprimjer, odluka ukrajinskih vlasti da svi programi na radiju i televiziji moraju biti na ukrajinskom te da se program sa ruskog mora titlovati. Najmanje 50% muzike na radio stanicama mora biti – ukrajinska muzika. Lijepo zamišljeno ali – mediji to ne poštuju. Nema jake televizijske stanice koja nema program na ruskom i ne pada im na pamet da ga titluju. Nedavno su mi direktori nekoliko radijskih stanica u Kijevu rekli da muku muče sa tih 50% ukrajinske muzike. Jednostavno – nema toliko ukrajinske muzike pa ponavljaju numere unedogled. Još jedan dokaz rusifikacije. Oni u Kazahstanu i oni u Ukrajini imaju isti problem istog uzroka – ako si u SSSR-u htio ista uraditi u svojoj profesiji, preduvjet je bio – ruski, ako si želio biti uspješan pjevač, mogao sai to biti samo na – ruskom.
Premijer Ukrajine, Viktor Yanukovich je donedavna govorio samo ruski i tek odnedavno je počeo na konferencijama za tisak odgovarati na ukrajinskom. Predsjednik Bjelorusije Alexandar Lukashenka i dan danas govori ruski, a ne jezik svoje države. U Crnoj Gori neki ljudi troše silne novce i energiju da ubjede javnost kako crnogorski jezik – ne postoji. "Govori srpski da te ceo svet razume!" – je poznata izreka koja tek ilustrira stav da ni bosanski, ni hrvatski, ni crnogorski jezici ne postoje. Kako su sva ta tri jezika "ijekavice" čudi me kako nikom ne pade na pamet da kaže nešto obrnuto – da srpski ne postoji! Jedan poznati televizijski novinar iz Bosne i Hercegovine, važno je reći da je po nacionalnosti Hrvat, je svojevremeno zabranjivao "zapadnu" varijantu na Televiziji Sarajevo. Danas je baš on simbol hrvatske desnice u BiH i veliki branitelj hrvatstva i hrvatskog jezika.. Još davne, 1972. godine, kada sam počeo raditi na TV Sarajevo, govorio sam "tko" i "netko" pa su mi odmah neki urednici stavili do znanja da je to vrlo "neobično" Mnogi se, danas zlurado, smiju bosancima kad svoj jezik zovu bosanskim. Ali – kako da ga zovu?
Kad ti neko ugrožava identitet – normalna je reakcija da činiš sve da ga učiniš snažnijim. Logična su zato posljedica čitavi mali i veliki pokreti da se riječi svog jezika – izmišljaju, te da im se nadju daleki izvorni korijeni. U BiH tako Bošnjaci insistiraju na riječima koje teško da su se izgovarale u novijoj povijesti i koje korijen nalaze u turkom jeziku. U Hrvatskoj već postoje tri, ako se ne varam, pravopisa hrvatskog jezika. Javnost, godinama zabavljana rastavljenim i sastavljenim riječi poput "ne ću" ili "neću", te "pogreška", ili "pogrješka". S novim je pravopisom, koji je tek izašao, dobila je odgovor: "pogreška" i" neću".
Prije točno mjesec dana, 8. svibnja, Hrvatska Novinska Agencija (HINA) je objavila da su u uži izbor na natječaju časopisa "Jezik" za najbolju novu hrvatsku riječ, ušlo je devet riječi od oko 500 koliko ih je bilo prijavljeno. Evo tih finalista: Izabrane riječi su uspornik (ležeći policajac), smećnjak (kontejner za smeće), raskružje (kružni tok prometa), svemrežje (internet), hrvatistika (kroatistika), istinomjer (poligraf), pržilo (friteza), sučelište (talk show) i skrbnina (ono što se plaća za skrb).
Jezik je živo "biće" i ne možeš ga oblikovati po svojoj volji. Bojim se da će se i na balkanskim prostorima dogoditi ono što se već dogadja u čitavom svijetu. Dok se bosanski, crnogorski i hrvatski brane od srbizacije, sve će ih zajedno nadvladati – engleski.
Pa će ona moja Mostarka i njena sugrađanka sa "druge" strane dobivati neke drugačije, knjige.
Email me Nenad Pejic