Dogodilo se sve to u subotu, u Pragu, prije dva dana. Jednoj generaciji djece “gastarbeitera” (gastarbeiter, koga zanima, inače znači gost-radnik) uručene su diplome nakon završetka medjunarodne srednje škole u Pragu. Sala puna ponosnih roditelja, mame plaču od sreće. Očevi u odijelima, majke u novim haljinama. Praška sala izvanredne ljepote, potiče još iz austrougarskih vremena. Sve blješti, ima stotine sijalica i lampi - i sve rade. Muzika označava ulazak prvo profesora, a zatim druga muzika označava dolazak maturanata. Obučeni u one crne toge sa kapama na glavi ulaze jedan po jedan. Kolona duga, njih oko 50. Prati ih dugi aplauz. Nemaju pojma koliko su srećni da budu djeca ovakvih "gastarbeitera". Za njih je sve to normalno. Polako se penju na pozornicu, traju govori. Najčešća rečenica “hvala roditeljima.” Svako je stao pred puibliku, saznali smo njegovu/njenu najdražu misao i sta mu/joj je želja. Dolaze iz Amerike, Kine, Kanade, Engleske, Češke, Južne Koreje, Bosne i Hercegovione, Makedonije, Hrvatske, Holandije....Odlaze na studije u bijeli svijet kud koji, dok im za roditelje stižu još veće brige. Kako li će dijete samo – tamo daleko. Ne kažu džaba: malo dijete mali problem, veliko dijete – veliki problem.
Medju maturantima je bio jedan Damir i jedan Filip. Sjećam se Damira još iz svog stana u Minhenu. Kad je izašao iz Sarajeva 1994-e, (tada se iz Sarajeva IZLAZILO, nije se ODLAZILO) u svojoj četvrtoj godini života, nije, bukvalno, progovarao ni riječ. Užas što je preživljavao svaki dan nije mu davao prostor ni energiju za riječi. Zatvoren u sebe i svoj dječji svijet patio je koliko je mogao podnositi. U subotu ga ne bih prepoznao da mi ga nisu pokazali. Danas, 13 godina kasnije, najviši je u klasi, komunicira na njemačkom, engleskom, českom ili bosanskom, nastavlja, kažu, studije u Beču. Filip je dosao u Prag kasnije, 2001-e godine, iz Skoplja. Imao je valjda 11 godina i nije morao prolaziti kroz Damirove golgote. Ali, ni on nije “pričao.” Njegova je “zatvorenost” imala drugačije uzroke – znanje jezika. Danas su mu najbliži prijatelji iz Kazahstana, Uzbekistana i Rusije, djevojka mu u Engleskoj i, kaže da mu ne pada na pamet napustati Prag. Hoće da radi i studira.
Zanimljivo, ali me sve to NIJE podsjetilo na moju matursku svečanost. Jedino čega se sjećam o tome jeste – odijelo. Morao sam nositi jedan broj veće – da mi traje i do iduće godine. Nije se moglo kupovati odijelo svake godine. Nismo imali svečanost ovakve vrste, a još manje smo u centru paznje bili mi, maturanti kao pojedinci. Više je to bila priča o jednom kolektivitetu. Valjda sam i zato u mislima otišao u siječanj 1974-e godine.
Znam sigurno da je bilo minus 13 stupnjeva i da je bilo vjetrovito. Stajali smo napolju pod ratnom spremom u jednoj sarajevskoj kasarni. Puškomitraljez mi odvalio rame dok sam se smrzavao. Naš je komandir voda odlučio da održi vojsci predavanje. Ništa neuobičajeno. Kažu da su nas čeličili sa predavanjima na minus 13 stupnjeva i sa oružjem na ramenima. Da smo bili u nekoj prostorji ne bi se čeličili, kažu. Tema predavanja je bila: KAKO UPOTREBLJAVATI WC!? Šokiran, slušao sam "predavanje" na tu temu. Trajalo je 45 minuta! Ponižen, plakao sam. Moj pomoćnik na puškomitraljezu, neki Miljan, takodjer. Nakon predavanja pozvao me komandir voda u kancelariju. Tu mi reče da u našem vodu ima jedan vojnik koji nikad u životu nije vidio WC, te kad god ga zovne majka priroda, on sve obavi – pored WC šolje. Komandir je birao izmedju dvije stvari – ili će poniziti tog jednog vojnika objašnjavajuši mu kako se koristi WC ili pak izmisliti predavanje za sve. Kolektivitet kao pristup je naravno pobjedio. Meni i dan danas nije jasno kako sam to ja bio odgovoran zato što moj “brat po oružju” nikad nije vidio WC i zašto smo nas 11-orica morali “učiti” ono što nije znao onaj 12-i?
Nekako u isto vrijeme, te iste 1974-e godine, dogodila se slična priča u Njemačkoj. Čitam jučer u nekoj knjizi priču koju je ispričao Cem Ozdemir, danas već ugledan njemački političar. Naime, jedan je njemački radnik htio da istuče nekog “gastarbeitera” iz Turske. Toaletni prostor u nekoj tamošnjoj fabrici nije, naime, imao stropa, tek je bio ogradjen gradjevinskim pločama. Tog su “gastarbeitera” njemački radnici svaki put vidjeli kako mu glava viri iz WC-a dok obavlja one stvari i to su smatrali uvredom. Smatrali su da on to radi – namjerno. “Gastarbeiter” je pak imao drugi problem. U Turskoj se tada naime smatralo (ne znam koliko toga ima i danas) da ljudsko tijelo ne smije dodirnuti WC (valjda su zato postojali “čučavci”) pa se naš “gastarbeiter” našao u velikoj nevolji – kako odgovoriti zovu prirode, a da ne dotakne WC šolju!! Jedini izlaz - odlučio čovjek - da stane na WC šolju i tako odgovori majci prirodi. Istovremeno, ne znajući da se u Evropi na šolju sjedi, čudio se zasto u Njemackoj moraju svi da vide sta on radi!!!
Ni ja ni ovaj gastarbeiter iz Turske nismo imali izbora pa smo se morali prilagoditi okruženju i svaki na svoj način izvlačiti životnu pouku iz priče o WC-u! Generacija koja je u subotu dobila diplome ne prilagodjava se svijetu nego prilagodjava svijet sebi. Oni kolektivitet koji naslijedjuju ne priznaju nego ga prilagodjavaju svojim potrebama. Brzina kojom to čine je fascinantna i totalno bez kompleksa. Otkucavaju SMS poruke brže nego što ja tipkam ovaj tekst na kompjuteru, naučnici već pišu da im se mozak razvija drugacije nego naš – nekoliko stvari drže istovremeno pod kontrolom. Slušaju muziku, istražuju na Internetu, šalju SMS poruke, preslušavaju vijesti. Pubertet ih već stiže sa 12-13 godina ako ne i ranije, nije više čudo ako djevojčice postaju žene sa 11 godina. Gjde god da ih bacis, u bilo koji dio svijeta, padaju na noge. Nije im nista otići da rade u Kanadi ili pak da jednu godinu studiraju u jednom, a drugu u drugom evropskom gradu. Koliko se roditelji trudili da im obiteljske veze budu jake, oni za to još nemaju vremena.
One iste 1974-e godine, roditelji onog Ozdemira čiju priču jučer čitam, stigli su u Njemačku. Jedino što su znali od njemačkog jezika bile su osnovne riječi. Ali, nisu na primjer znali da Nijemci cesto umjesto “Guten Morgen” (Dobro jutro) znaju reći samo “morgen”. Kako “morgen” znači i “sutra” Ozdemirovi su se roditelji našli pred problemom. Kad god su ujutro krenuli da kupe kruh i ušli u prodavnicu čuli su ono “morgen” pa su pomislili da po kruh moraju doći sutra. Sutradan, ista priča. Oni unutra, prodavac njima “morgen” i oni odmah izlaze. Zbunjivalo ih je što je kruha bilo te što su drugi ulazili, što su i tim drugima govorili “morgen” ali su ipak dobijali kruh. Njemačka je zemlja reda pa ga nikako nisu htjeli remetiti. Da nije, pomislili su, da kruh moraju naručiti unaprijed?! Ali kako naručiti kad ne znaju njemački? Onda su se dosjetili. Čekali su da se na pultu pojavi kruh, da nema kupaca, onda su brzo ušli, uzeli kruh i ostavili pripremljen novac i odjurili van baš u trenutku kad im je začudjeni trgovac izgovarao “morgen.”
Ovi današnji “gastarbeiteri” koji dobiše u subotu diplome i kad bi imali takve probleme riješili bi ih jednostavno – naručili bi kruh putem Interneta. Nismo mi bili gluplji od ovih današnjih maturanata. Ali danas imaju sreće da rastu u društvu koje poštiva njihovu individualnost, u školi koja razvija ono u čemu su sposobni. Njima je svijet domovina, a nama je svijet bio toliko daleko da smo ga mogli vijdeti jednom u nekoliko godina – na nekoliko dana. Nas su gurali u kolektivitet i čim se neko malkice izdvojio – odmah su ga gurali nazad. Ono čemu smo se mi učili – oni se sa tim već radjaju, ono što su za nas bili teški rastanci od roditelja i odlasci od kuće – njima je samo promjena adrese. Jedan je Luka tako, tek prije nekoliko dana hladno saopćio roditeljima koji su pravili planove za budućnost:: “Slušajte, ne računajte na mene, ne treba vam viška soba. Ja se selim prvog srpnja, hoću da živim sam!” Majku je odmah uhvatila migrena, otac je takvu odluku podržao ali mu nije bilo svjedno. Tako to ide - 20 godina ti je dijete glavna briga i glavna tema. Onda ti jednog dana kaze – ja odoh.
I nema vise koga da ti ujutro kaze – “morgen”.
Email me Nenad Pejic
Medju maturantima je bio jedan Damir i jedan Filip. Sjećam se Damira još iz svog stana u Minhenu. Kad je izašao iz Sarajeva 1994-e, (tada se iz Sarajeva IZLAZILO, nije se ODLAZILO) u svojoj četvrtoj godini života, nije, bukvalno, progovarao ni riječ. Užas što je preživljavao svaki dan nije mu davao prostor ni energiju za riječi. Zatvoren u sebe i svoj dječji svijet patio je koliko je mogao podnositi. U subotu ga ne bih prepoznao da mi ga nisu pokazali. Danas, 13 godina kasnije, najviši je u klasi, komunicira na njemačkom, engleskom, českom ili bosanskom, nastavlja, kažu, studije u Beču. Filip je dosao u Prag kasnije, 2001-e godine, iz Skoplja. Imao je valjda 11 godina i nije morao prolaziti kroz Damirove golgote. Ali, ni on nije “pričao.” Njegova je “zatvorenost” imala drugačije uzroke – znanje jezika. Danas su mu najbliži prijatelji iz Kazahstana, Uzbekistana i Rusije, djevojka mu u Engleskoj i, kaže da mu ne pada na pamet napustati Prag. Hoće da radi i studira.
Zanimljivo, ali me sve to NIJE podsjetilo na moju matursku svečanost. Jedino čega se sjećam o tome jeste – odijelo. Morao sam nositi jedan broj veće – da mi traje i do iduće godine. Nije se moglo kupovati odijelo svake godine. Nismo imali svečanost ovakve vrste, a još manje smo u centru paznje bili mi, maturanti kao pojedinci. Više je to bila priča o jednom kolektivitetu. Valjda sam i zato u mislima otišao u siječanj 1974-e godine.
Znam sigurno da je bilo minus 13 stupnjeva i da je bilo vjetrovito. Stajali smo napolju pod ratnom spremom u jednoj sarajevskoj kasarni. Puškomitraljez mi odvalio rame dok sam se smrzavao. Naš je komandir voda odlučio da održi vojsci predavanje. Ništa neuobičajeno. Kažu da su nas čeličili sa predavanjima na minus 13 stupnjeva i sa oružjem na ramenima. Da smo bili u nekoj prostorji ne bi se čeličili, kažu. Tema predavanja je bila: KAKO UPOTREBLJAVATI WC!? Šokiran, slušao sam "predavanje" na tu temu. Trajalo je 45 minuta! Ponižen, plakao sam. Moj pomoćnik na puškomitraljezu, neki Miljan, takodjer. Nakon predavanja pozvao me komandir voda u kancelariju. Tu mi reče da u našem vodu ima jedan vojnik koji nikad u životu nije vidio WC, te kad god ga zovne majka priroda, on sve obavi – pored WC šolje. Komandir je birao izmedju dvije stvari – ili će poniziti tog jednog vojnika objašnjavajuši mu kako se koristi WC ili pak izmisliti predavanje za sve. Kolektivitet kao pristup je naravno pobjedio. Meni i dan danas nije jasno kako sam to ja bio odgovoran zato što moj “brat po oružju” nikad nije vidio WC i zašto smo nas 11-orica morali “učiti” ono što nije znao onaj 12-i?
Nekako u isto vrijeme, te iste 1974-e godine, dogodila se slična priča u Njemačkoj. Čitam jučer u nekoj knjizi priču koju je ispričao Cem Ozdemir, danas već ugledan njemački političar. Naime, jedan je njemački radnik htio da istuče nekog “gastarbeitera” iz Turske. Toaletni prostor u nekoj tamošnjoj fabrici nije, naime, imao stropa, tek je bio ogradjen gradjevinskim pločama. Tog su “gastarbeitera” njemački radnici svaki put vidjeli kako mu glava viri iz WC-a dok obavlja one stvari i to su smatrali uvredom. Smatrali su da on to radi – namjerno. “Gastarbeiter” je pak imao drugi problem. U Turskoj se tada naime smatralo (ne znam koliko toga ima i danas) da ljudsko tijelo ne smije dodirnuti WC (valjda su zato postojali “čučavci”) pa se naš “gastarbeiter” našao u velikoj nevolji – kako odgovoriti zovu prirode, a da ne dotakne WC šolju!! Jedini izlaz - odlučio čovjek - da stane na WC šolju i tako odgovori majci prirodi. Istovremeno, ne znajući da se u Evropi na šolju sjedi, čudio se zasto u Njemackoj moraju svi da vide sta on radi!!!
Ni ja ni ovaj gastarbeiter iz Turske nismo imali izbora pa smo se morali prilagoditi okruženju i svaki na svoj način izvlačiti životnu pouku iz priče o WC-u! Generacija koja je u subotu dobila diplome ne prilagodjava se svijetu nego prilagodjava svijet sebi. Oni kolektivitet koji naslijedjuju ne priznaju nego ga prilagodjavaju svojim potrebama. Brzina kojom to čine je fascinantna i totalno bez kompleksa. Otkucavaju SMS poruke brže nego što ja tipkam ovaj tekst na kompjuteru, naučnici već pišu da im se mozak razvija drugacije nego naš – nekoliko stvari drže istovremeno pod kontrolom. Slušaju muziku, istražuju na Internetu, šalju SMS poruke, preslušavaju vijesti. Pubertet ih već stiže sa 12-13 godina ako ne i ranije, nije više čudo ako djevojčice postaju žene sa 11 godina. Gjde god da ih bacis, u bilo koji dio svijeta, padaju na noge. Nije im nista otići da rade u Kanadi ili pak da jednu godinu studiraju u jednom, a drugu u drugom evropskom gradu. Koliko se roditelji trudili da im obiteljske veze budu jake, oni za to još nemaju vremena.
One iste 1974-e godine, roditelji onog Ozdemira čiju priču jučer čitam, stigli su u Njemačku. Jedino što su znali od njemačkog jezika bile su osnovne riječi. Ali, nisu na primjer znali da Nijemci cesto umjesto “Guten Morgen” (Dobro jutro) znaju reći samo “morgen”. Kako “morgen” znači i “sutra” Ozdemirovi su se roditelji našli pred problemom. Kad god su ujutro krenuli da kupe kruh i ušli u prodavnicu čuli su ono “morgen” pa su pomislili da po kruh moraju doći sutra. Sutradan, ista priča. Oni unutra, prodavac njima “morgen” i oni odmah izlaze. Zbunjivalo ih je što je kruha bilo te što su drugi ulazili, što su i tim drugima govorili “morgen” ali su ipak dobijali kruh. Njemačka je zemlja reda pa ga nikako nisu htjeli remetiti. Da nije, pomislili su, da kruh moraju naručiti unaprijed?! Ali kako naručiti kad ne znaju njemački? Onda su se dosjetili. Čekali su da se na pultu pojavi kruh, da nema kupaca, onda su brzo ušli, uzeli kruh i ostavili pripremljen novac i odjurili van baš u trenutku kad im je začudjeni trgovac izgovarao “morgen.”
Ovi današnji “gastarbeiteri” koji dobiše u subotu diplome i kad bi imali takve probleme riješili bi ih jednostavno – naručili bi kruh putem Interneta. Nismo mi bili gluplji od ovih današnjih maturanata. Ali danas imaju sreće da rastu u društvu koje poštiva njihovu individualnost, u školi koja razvija ono u čemu su sposobni. Njima je svijet domovina, a nama je svijet bio toliko daleko da smo ga mogli vijdeti jednom u nekoliko godina – na nekoliko dana. Nas su gurali u kolektivitet i čim se neko malkice izdvojio – odmah su ga gurali nazad. Ono čemu smo se mi učili – oni se sa tim već radjaju, ono što su za nas bili teški rastanci od roditelja i odlasci od kuće – njima je samo promjena adrese. Jedan je Luka tako, tek prije nekoliko dana hladno saopćio roditeljima koji su pravili planove za budućnost:: “Slušajte, ne računajte na mene, ne treba vam viška soba. Ja se selim prvog srpnja, hoću da živim sam!” Majku je odmah uhvatila migrena, otac je takvu odluku podržao ali mu nije bilo svjedno. Tako to ide - 20 godina ti je dijete glavna briga i glavna tema. Onda ti jednog dana kaze – ja odoh.
I nema vise koga da ti ujutro kaze – “morgen”.
Email me Nenad Pejic