Pravo na povratak svojim kućama u Bosni i Hercegovini ostvarilo je oko milion izbjeglih i raseljenih. Zapravo riječ je o polovini od ukupnog broja onih koji su protiv svoje volje napustili domove. Predsjednica Saveza izbjeglih i raseljnih osoba Bosne i Hercegovine Mirhunisa Zukić izrazila je zabrinutost nakon najave UNHCR-a o zatvaranja terenskih ureda u Banjaluci, Mostaru i Tuzli, jer se to, kako kaže, nije očekivalo:
„Predpostavljam da je finansijska situacija u pitanju i predpostavljam da ono što su oni obezbjeđivali u Bosni i Hercegovini je nedostatno i smatraju vjerojatno da je racionalnije imati jednu koordinaciju iz glavnog grada. Ali ono što nas malo zabrinjava – smatramo da je tek 42 posto porušenog fonda obnovljeno u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a znamo također da po Dejtonskom mirovnom sporazumu, jedina organizacija koja je zadužena da radi u procesu povratka je UNHCR, pa nas malo buni da, kad smo došli na pola puta u rješavanju problema izbjeglica, UNHCR zatvara važne kancelarije na važnim prostorima.“
Na sve ovo predstavnik Visokog komesarijata za izbjeglice za BiH, James Lynch kaže za naš program da zatvaranje ureda u Banajaluci, Mostaru i Tuzli ne znači da je njihov posao u Bosni i Hercegovini završen:
„Prvu stvar koju treba naglasiti jeste da UNHCR ne okončava svoje prisustvo u Bosni i Hercegovini, već da se radi samo o reduciranju terenskih ureda. Ured u Sarajevu ostaje sa preko 30 zaposlenih.“
James Lynch naglašava takođe da je u proteklih petnaest godina rada UNHCR u saradnji sa lokalnim vlastima učinio dosta u procesu povratka izjeglih i raseljenih osoba:
„Razumio sam teškoće u procesu u povratka na njegovom početku. U međjuvremenu sam od 1996. do 1998. godine bio u Hrvatskoj. Kada sam otišao, povratak je bio jedva primjetan, ali kada sam se vratio u Sarajevo vidio sam da se veliki broj ljudi vratio svojim kućama. A to je bio rezultat udruženih napora UNHCR-a i lokalnih vlasti.“
„Takođe treba reći da je veliki posao urađen u saradnji sa Uredom visokog predstavnika, OSCE-om i lokalnim vlastima na implementaciji imovinskog programa, jer je u oko 70 hiljada slučajeva vraćena privatna i društvena imovina“ riječi su predsavnika UNHCR-a u BiH koji naglašava da je od 1992. godine Visoki komesarijat za izbjeglice investirao oko 500 miliona američkih dolara na razne programe u Bosni i Herecegovini. Pred Visokim komesarijatom za izbjeglice je još dosta posla, dodaje James Lynch:
„UNHCR će i dalje raditi u bliskoj saradnji sa lokalnim vlastima na potpunom ostvarenju Ankesa 7 Dejtonskog sporazuma. Još postoje prepreke za povratak u nekim regijama, a to su prije svega minska polja. Tu su i oni koji su se vratili, ali nemaju električnu energiju, vodu, zdravstenu zaštitu, nema obrazovnog procesa, što je potrebno kako bi povratak bio održiv. Predstavnik UNHCR-a u BiH James Lynch najavljuje takođe i rad na osiguranju funkcionalnog azilantskog sistema, jednog od uslova za približavanje Bosne i Hercegovine evropskim standardima.“
„Predpostavljam da je finansijska situacija u pitanju i predpostavljam da ono što su oni obezbjeđivali u Bosni i Hercegovini je nedostatno i smatraju vjerojatno da je racionalnije imati jednu koordinaciju iz glavnog grada. Ali ono što nas malo zabrinjava – smatramo da je tek 42 posto porušenog fonda obnovljeno u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, a znamo također da po Dejtonskom mirovnom sporazumu, jedina organizacija koja je zadužena da radi u procesu povratka je UNHCR, pa nas malo buni da, kad smo došli na pola puta u rješavanju problema izbjeglica, UNHCR zatvara važne kancelarije na važnim prostorima.“
Na sve ovo predstavnik Visokog komesarijata za izbjeglice za BiH, James Lynch kaže za naš program da zatvaranje ureda u Banajaluci, Mostaru i Tuzli ne znači da je njihov posao u Bosni i Hercegovini završen:
„Prvu stvar koju treba naglasiti jeste da UNHCR ne okončava svoje prisustvo u Bosni i Hercegovini, već da se radi samo o reduciranju terenskih ureda. Ured u Sarajevu ostaje sa preko 30 zaposlenih.“
James Lynch naglašava takođe da je u proteklih petnaest godina rada UNHCR u saradnji sa lokalnim vlastima učinio dosta u procesu povratka izjeglih i raseljenih osoba:
„Razumio sam teškoće u procesu u povratka na njegovom početku. U međjuvremenu sam od 1996. do 1998. godine bio u Hrvatskoj. Kada sam otišao, povratak je bio jedva primjetan, ali kada sam se vratio u Sarajevo vidio sam da se veliki broj ljudi vratio svojim kućama. A to je bio rezultat udruženih napora UNHCR-a i lokalnih vlasti.“
„Takođe treba reći da je veliki posao urađen u saradnji sa Uredom visokog predstavnika, OSCE-om i lokalnim vlastima na implementaciji imovinskog programa, jer je u oko 70 hiljada slučajeva vraćena privatna i društvena imovina“ riječi su predsavnika UNHCR-a u BiH koji naglašava da je od 1992. godine Visoki komesarijat za izbjeglice investirao oko 500 miliona američkih dolara na razne programe u Bosni i Herecegovini. Pred Visokim komesarijatom za izbjeglice je još dosta posla, dodaje James Lynch:
„UNHCR će i dalje raditi u bliskoj saradnji sa lokalnim vlastima na potpunom ostvarenju Ankesa 7 Dejtonskog sporazuma. Još postoje prepreke za povratak u nekim regijama, a to su prije svega minska polja. Tu su i oni koji su se vratili, ali nemaju električnu energiju, vodu, zdravstenu zaštitu, nema obrazovnog procesa, što je potrebno kako bi povratak bio održiv. Predstavnik UNHCR-a u BiH James Lynch najavljuje takođe i rad na osiguranju funkcionalnog azilantskog sistema, jednog od uslova za približavanje Bosne i Hercegovine evropskim standardima.“
