Mještani sela Baljvine, na pola puta između dva istorijska bosanska grada – Jajca i Mrkonjića znaju da je najveća vrijednost u odnosima među ljudima – tolerancija i zajednički život – I da te vrijednosti mogu opstati uprkos ratovima i ratnoj propagandi. Za vrijeme posjete mještanima ovog sela, doznali smo i njihov recept za miran život.
Ezan i zvona crkve čiju se u daljini dok slušamo Šefku Čauševića:
„Vi vežite svoje kerove, a mi ćemo svoje. Znači, ker je onaj ko napada drugog. Vežite vi svoje kerove, mi ćemo svoje. Bilo je i njih koji bi u glavu dirn'o pa čak i upuc'o, ali su uvijek bili upozoravani i naši da ne izazivaju, a i njihovi, da bi bili mirni. Ako hoćete da ste voljeni, morate voljeti. Ne može mene niko voljeti dok ću ja njega napadati. Dakle, imate psa, ako ga mazite, dobar je. Ako ćete ga tući, on će ujest'.“
Četvrtak je, 26. april. Uzanim putem vozimo se prema Baljvinama. Kažu da danas, kao i stotinama godina unazad, ovdje složno žive Bošnjaci i Srbi. Tako su živjeli, i svi preživjeli i protekli rat. Za Bosnu ovo zvuči gotovo nevjerovatno. Pokušavamo se uvjeriti da li je to samo bajka ili zaista postoje oni koji su u najgorim vremenima bili ono što su trebali – ljudi.
ŠEFKO: „Ako ovdje nijje tolerancija, onda ne znam gdje je. Ja pogledam i sada, nije čudo, to su mali ljudi, seljani. Kad ja pogledam ljude koji žive na visokoj nozi, oni još uvijek posmatraju – Srbin, Musliman, Hrvat. Ma to je sramno. To je čudo. Ja gledam u Parlamentu kako se preskaču. To je još potezanje naroda i još uvijek ubjeđuju sebe I druge da ne može niko ništa promijeniti. Nije to tačno! Oni lažu.“
Šefko Čaušević živi u donjem djelu Baljvina i nezvanični je lider Bošnjaka.
ŠEFKO: „Srbin i Musliman, dokazano je, nisu nikad iz Baljvine bili na sudu. Nit' je bilo, ovaj, bračnih veza.“
Samo nekoliko stotina uz brdo su srpske kuće.
Melenka Jocića našli smo kako šiša ovce:
„Super živimo. Dobro živimo. Bratski živimo. Živjeli smo zajedno oduvijek. Uvijek smo dobro živili. Evo, vidiš, ovaj je moja generacija: Šefko, odrasli smo zajedno, uvijek smo dobro živjeli, nikad nismo bili u nekoj, šta ja znam, mržnji, ni u svađi. Oduvjek smo dobro živili, eto, tako.“
Četvrtak je ovdje neradni dan. Praznuju ga oba naroda vjerujući da će selu obezbijediti pitku vodu koje danas nema. Ostale vjerske praznike takođe slave skupa. Osamdesetogodišnji Dušan Todorović loše čuje i žali što puno mladih ljudi odlazi iz ovog sela:
„Ovo treba tražit', znaš. Ja mislim u čitavoj ovoj Evropi neće se naći 'vake komšije, kao mi da se slažu. E, sad, Bože moj, nema nas. Mi se uvijek volimo viđet, da se iskupimo, i volimo jedan drugog viđet, ali, ne viđamo se.
U jednoj četvorogodišnjoj školi školuju se sva djeca.
A u samo jednoj kafani, kada završe seoske poslove, sjede i razgovaraju svi. Raif Rašid kaže da se o ratu malo priča:
“O ratu – ma jok, to se rijetko desi. Ne znam. Da ti kažem, ja o tom ne bih ni volio pričat', pošto ne vole ni drugovi, i tako. To je bilo i prošlo, i ne ponovilo se.”
Za vojske i brojne generale koji su tokom rata dolazili u ovo selo bila je nevjerovatna tolerancija mještana i njegovanje suživota. Šefko Čaušević rado se prisjeća jedne ratne anegtote.
ŠEFKO: „General Talić nije vjerov'o da je to tako, pa je doš'o jednom ovdje da vidi. Tamo, kod džamije, bio jedan Šaban. Pit'o ga je: bil' ti Šabane smio otić' sad gore, u selo. Srpsko. U koju kuću hoćeš? Jedino što su znali Miroslava Tešanovića. Kod Miroslava. Ajde. I ovi su išli za njim i nisu vjerovali kad je doš'o na vrata i kuc'o. Miroslav pita: šta je Šabane, da se nije nešto desilo? Talić je bio blizu njega, samo pogled'o, kaže: ostavite ih niko nikom ne smeta, nek' stoje.“
Andjelka Erak svoju djecu odgaja onako kako je i ona naučena: da su komšije, koje god nacionalnosti bile, oni koji se moraju poštovati i kojima se mora pomagati:
„Najvjerojatnije da smo tako u starini držali. I nismo imali potrebe da se ništa kačimo. Nemamo potrebe. Mi ništa nismo dobili od onog što su velikani htjeli uradit'. Oni su radili za sebe, nisu za nas.“
U ovom selu ostala je jedina nesrušena dažmija na području Republike Srpske. Komšije Srbi čuvali su je kao svoju, a Bošnjaci su pomagali izgradnji mjesne pravoslavne crkve.
ŠEFKO: „Recimo, ovdje, crkva nije bila nikad. Prije rata je ona početa, negdje osamdesetijeh rodila se ideja. Praktično, oni su išli petnaest kilometara do crkve. I mi smo svi vikali: zašto sebi ne napravite crkvu? Imaju lokacije, ima vas dosta sposobnih. Od nas, ko je što kol'ko mog'o pomoći, pomog'o je.“
Vjernik je i Dušan Todorović i podsjeća da je samo uzajamno poštovanje seljane Baljvina učinilo drugačijim od ostalih Bosanaca i Hercegovaca
DUŠAN: „K'o ne vjeruje u džamiju, taj ne vjeruje ni u crkvu. I tako. Ja isto idem u crkvu, volim crkvu. I moj komšija nek voli džamiju. Ja nisam protiv džamije, a on nije protiv crkve. Onda smo dobri.“
Ezan i zvona crkve čiju se u daljini dok slušamo Šefku Čauševića:
„Vi vežite svoje kerove, a mi ćemo svoje. Znači, ker je onaj ko napada drugog. Vežite vi svoje kerove, mi ćemo svoje. Bilo je i njih koji bi u glavu dirn'o pa čak i upuc'o, ali su uvijek bili upozoravani i naši da ne izazivaju, a i njihovi, da bi bili mirni. Ako hoćete da ste voljeni, morate voljeti. Ne može mene niko voljeti dok ću ja njega napadati. Dakle, imate psa, ako ga mazite, dobar je. Ako ćete ga tući, on će ujest'.“
Četvrtak je, 26. april. Uzanim putem vozimo se prema Baljvinama. Kažu da danas, kao i stotinama godina unazad, ovdje složno žive Bošnjaci i Srbi. Tako su živjeli, i svi preživjeli i protekli rat. Za Bosnu ovo zvuči gotovo nevjerovatno. Pokušavamo se uvjeriti da li je to samo bajka ili zaista postoje oni koji su u najgorim vremenima bili ono što su trebali – ljudi.
ŠEFKO: „Ako ovdje nijje tolerancija, onda ne znam gdje je. Ja pogledam i sada, nije čudo, to su mali ljudi, seljani. Kad ja pogledam ljude koji žive na visokoj nozi, oni još uvijek posmatraju – Srbin, Musliman, Hrvat. Ma to je sramno. To je čudo. Ja gledam u Parlamentu kako se preskaču. To je još potezanje naroda i još uvijek ubjeđuju sebe I druge da ne može niko ništa promijeniti. Nije to tačno! Oni lažu.“
Šefko Čaušević živi u donjem djelu Baljvina i nezvanični je lider Bošnjaka.
ŠEFKO: „Srbin i Musliman, dokazano je, nisu nikad iz Baljvine bili na sudu. Nit' je bilo, ovaj, bračnih veza.“
Samo nekoliko stotina uz brdo su srpske kuće.
Melenka Jocića našli smo kako šiša ovce:
„Super živimo. Dobro živimo. Bratski živimo. Živjeli smo zajedno oduvijek. Uvijek smo dobro živili. Evo, vidiš, ovaj je moja generacija: Šefko, odrasli smo zajedno, uvijek smo dobro živjeli, nikad nismo bili u nekoj, šta ja znam, mržnji, ni u svađi. Oduvjek smo dobro živili, eto, tako.“
Četvrtak je ovdje neradni dan. Praznuju ga oba naroda vjerujući da će selu obezbijediti pitku vodu koje danas nema. Ostale vjerske praznike takođe slave skupa. Osamdesetogodišnji Dušan Todorović loše čuje i žali što puno mladih ljudi odlazi iz ovog sela:
„Ovo treba tražit', znaš. Ja mislim u čitavoj ovoj Evropi neće se naći 'vake komšije, kao mi da se slažu. E, sad, Bože moj, nema nas. Mi se uvijek volimo viđet, da se iskupimo, i volimo jedan drugog viđet, ali, ne viđamo se.
U jednoj četvorogodišnjoj školi školuju se sva djeca.
A u samo jednoj kafani, kada završe seoske poslove, sjede i razgovaraju svi. Raif Rašid kaže da se o ratu malo priča:
“O ratu – ma jok, to se rijetko desi. Ne znam. Da ti kažem, ja o tom ne bih ni volio pričat', pošto ne vole ni drugovi, i tako. To je bilo i prošlo, i ne ponovilo se.”
Za vojske i brojne generale koji su tokom rata dolazili u ovo selo bila je nevjerovatna tolerancija mještana i njegovanje suživota. Šefko Čaušević rado se prisjeća jedne ratne anegtote.
ŠEFKO: „General Talić nije vjerov'o da je to tako, pa je doš'o jednom ovdje da vidi. Tamo, kod džamije, bio jedan Šaban. Pit'o ga je: bil' ti Šabane smio otić' sad gore, u selo. Srpsko. U koju kuću hoćeš? Jedino što su znali Miroslava Tešanovića. Kod Miroslava. Ajde. I ovi su išli za njim i nisu vjerovali kad je doš'o na vrata i kuc'o. Miroslav pita: šta je Šabane, da se nije nešto desilo? Talić je bio blizu njega, samo pogled'o, kaže: ostavite ih niko nikom ne smeta, nek' stoje.“
Andjelka Erak svoju djecu odgaja onako kako je i ona naučena: da su komšije, koje god nacionalnosti bile, oni koji se moraju poštovati i kojima se mora pomagati:
„Najvjerojatnije da smo tako u starini držali. I nismo imali potrebe da se ništa kačimo. Nemamo potrebe. Mi ništa nismo dobili od onog što su velikani htjeli uradit'. Oni su radili za sebe, nisu za nas.“
U ovom selu ostala je jedina nesrušena dažmija na području Republike Srpske. Komšije Srbi čuvali su je kao svoju, a Bošnjaci su pomagali izgradnji mjesne pravoslavne crkve.
ŠEFKO: „Recimo, ovdje, crkva nije bila nikad. Prije rata je ona početa, negdje osamdesetijeh rodila se ideja. Praktično, oni su išli petnaest kilometara do crkve. I mi smo svi vikali: zašto sebi ne napravite crkvu? Imaju lokacije, ima vas dosta sposobnih. Od nas, ko je što kol'ko mog'o pomoći, pomog'o je.“
Vjernik je i Dušan Todorović i podsjeća da je samo uzajamno poštovanje seljane Baljvina učinilo drugačijim od ostalih Bosanaca i Hercegovaca
DUŠAN: „K'o ne vjeruje u džamiju, taj ne vjeruje ni u crkvu. I tako. Ja isto idem u crkvu, volim crkvu. I moj komšija nek voli džamiju. Ja nisam protiv džamije, a on nije protiv crkve. Onda smo dobri.“
