Sabina CABARAVDIC (Ankica BARBIR MLADINOVIC, Maja BJELAJAC, Biljana JOVICEVIC, Zoran GLAVONJIC i Gëzim BAXHAKU)
* * * * *Do raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) na Kosovu je u prosjeku na jednu ženu dolazilo sedmoro djece, u Makedoniji petoro, a u Sloveniji, Hrvatskoj i Vojvodini jedno i pol dijete na jednu ženu. U Socijalističkoj Bosni i Hercegovini održavao se prirodni priraštaj. U prosjeku je na jednu ženu dolazilo dvoje djece, što znači da su stanovnici BiH odrađivali samo «prostu reprodukciju». Danas je stanje potpuno izmijenjeno, svuda, čak i na Kosovu, gdje se natalitet još uvijek «dobro drži».
Hrvatska ima 4.447.000 stanovnika. Broj novorođenih svake je godine za oko 10.000 manji od broja umrlih. Demografi već godinama upozoravaju na rapidno starenje nacije, a država, svjesna tog stanja, poduzima različite pronatalitetne mjere. Očigledno, međutim, nedovoljne i palijativne, zbog čega se i dalje većina mladih u Hrvatskoj zadržava na jednom ili maksimalno dvoje djece, ako ih uopšte imaju. Dodatni element koji negativno utječe na opstanak nacije jeste i činjenica da se Hrvati sve kasnije odlučuju na brak.
Voditelj istraživanja kojeg je provela Katedra za demografiju zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, profesor Anđelko Akrap, navodi da je među muškarcima starosne dobi između 35 i 40 godina čak 20 posto neoženjenih, a polovina njih još živi s roditeljima:
«Za 85 posto to sasvim sigurno nije stvar osobnog izbora. To nisu osobe koje ne žele brak i djecu, već su različiti uzroci pogodovali tome da su oni došli u stariju dob i ostali neoženjeni ili neudate. U Hrvatskoj je činjenica da ako žena ne uđe u brak do 30-te godine života ili muškarac do 40-te godine života, vrlo je mala šansa da će ući uopšte.»
Ograničavajućih je faktora, kaže profesor Akrap, mnoštvo. Ekonomska kriza, velika nezaposlenost, posljedice rata, ali prije svega ostalog – neriješeno stambeno pitanje:
«Sva istraživanja su pokazala da je to za Hrvatsku najvažniji činitelj. A onda dolazi to da li će imati 100 ili 200 kuna više i tako dalje. To je sasvim sigurno važno za one koji su socijalno ugroženiji. Ali, ponavljam, za mlade ljude u Hrvatskoj je važno riješiti stan. Pokazalo se da su zlatne godine za mlade obitelji bile sedamdesete godine, kada su država i poduzeća obiteljima sa djecom dijelila stanove. Toga danas više nema.»
Građani Srbije među najstarijima su u svijetu. Na jedan bračni par, prema posljednjim istraživanjima dolazi jedno i pol dijete. Decenijima već Srbija bilježi pad nataliteta, a demografi upozoravaju na odumiranje nacije. Istraživač beogradskog Instituta društvenih nauka Vladimir Nikitović podsjeća da se u Srbiji, i pored priliva izbjeglica, broj stanovnika smanjio za 70.000.
Na pad nataliteta uticala je demografska tranzicija sa početka prošlog veka, ali i događaji sa njegovog kraja – ratovi u bivšoj Jugoslaviji, teška ekonomska situacija. Ipak, smatra Nikitović, dešavanja u posljednjih 15 godina nisu bila presudna za porast «bele kuge»:
«Ona sigrno jesu uticala, ali opet se to više veže za neke kulturne obrasce, znači kopiranje kulturnih obrazaca zapadne Evrope. Kopirate, znači, ono što možete – način života, ako već ne možete u potpunosti da preuzmete ekonomski model. To je cela poneta.»
Od 1971. do 2006. godine, prirodni priraštaj u Bosni i Hercegovini s 14,2 promila pao je na 1,2. Ako se ovakav trend nastavi, BiH za 25 godina neće imati nezaposlenih, jer će produktivna radna snaga u toj zemlji potpuno nestati. Prema procjenama stručnjaka radna će se snaga morati uvoziti, a tamošnji narodi slavenskog porijekla mogli bi postati egzotične manjine.
Dr Irena Jokić, koja radi pri Zavodu za javno zdravstvo Federacije BiH, objašnjava da je riječ o depopulaciji, pojavi koja treba da zabrine svaku zemlju bez obzira na njene socio-ekonomske probleme.
«Kad je stopa prirodnog priraštaja ispod 5,5 promila, smatra se da se stanovništvo ne obnavlja. Znači, stanovništvo Federacije BiH već ulazi u vrijeme kada će imati izjednačen broj rođenih i umrlih. A potom prijeti opasnost da broj umrlih bude veći od broja rođenih.»
U Republici Srpskoj, slika je još crnja. Broj umrlih u tom entitetu 2005. godine bio je veći od broja rođenih, a stopa prirodnog priraštaja iznosila je (– 1,8) promila. Nezaposlenost i egzistencijalna nesigurnost su među osnovnim uzrocima ove pojave, kaže Nada Lipovac, pomoćnik ministra za porodicu Republike Srpske. Ona objašnjava da na negativan prirodni priraštaj utiču i drugi faktori:
«Mladi rjeđe i sve kasnije stupaju u brak, ne odlučuju se na osnivanje porodice. Dalje, i kad stupe u brak, onda su neka druga pitanja prioritetna, prvo dijete se rađa sve kasnije. Isto tako, nažalost, imamo i nekakvih pokazatelja koji govore da je mnogo mladih bračnih parova sterilno. Ta brojka se, nažalost, iz godine u godinu povećava.»
Posljednjih 26 godina na Kosovu nije napravljen popis stanovništva. Stoga je teško govoriti o egzaktnim podacima i statistici kojoj se može vjerovati. Stručnjaci u Prištini zato raspolažu samo procjenama i mogu govoriti jedino o trendovima. Profesor Rifat Bljaku za naš program ističe kako je Kosovo najzaostalija evropska regija – s niskom stopom privrednog razvoja, visokim stepenom nezaposlenosti, ali i najvišim natalitetom i najvišom vitalnošću:
«Najviši prirodni priraštaj stanovništva nije samo rezultat postepenog opadanja nataliteta, već i naglog opadanja stepena smrtnosti, iako se još uvek susrećemo sa velikom smrtnošću, posebno odojčadi.»
Sve ovo govori o demografskoj i biološkoj vitalnosti Kosova, kaže Bljaku, što je odraz i nedovoljnog ekonomskog, materijalnog, socijalnog i društvenog razvoja Kosova:
«Budući da je Kosovo najzaostaliji region u Evropi, ima visoke norme priraštaja. Radni kontingent kao posljedica visokog priraštaja je dostigao iznos od 59 odsto ukupnog broja stanovništva na Kosovu, što predstavlja najveći problem u prvom redu u zapošljavanju.
Problem visokog priraštaja na Kosovu se može rešiti jedino ekonomskim razvojem, a posebno zapošljavanjem žena:
«Postoji univerzalno pravilo koje vredi za svaki narod, nezavisno od nacionalne ili verske pripadnosti – što je veći stepen ekonomskog, materijalnog, kulturnog i obrazovnog razvoja, posebno zapošljavanja žena, priraštaj opada, što znači da se natalitet usporava. Pošto Kosovo zaostaje u pokazateljima ekonomskog i industrijskog razvoja, to ima za posljedicu i visoki priraštaj stanovništva. Zato treba investirati u ekonomski, materijalni, socijalni i obrazovni razvoj, veću urbanizaciju i povećanje zapošljavanja, posebno žena.»
«Zbog nedostatka zvaničnih demografskih statističkih podataka, jer je posljednji popis stanovništva Kosova na kojem su učestvovali svi građani, izvršen pre tačno 26 godina, teško je ova kretanja potkrepiti konkretnim pokazateljima», kaže profesor Bljaku.
Jedan od trendova, u kojima su zemlje bivše Jugoslavije čak premašile neke iz Evropsku uniju (EU), jeste i bježanje mladih ljudi što od braka, što od djece.
Nikome nije do porodice
Kako to oni sami objašnjavaju – zašto se ne žene, zašto nemaju djecu, a ni ne planiraju ih skoro. Tridesetogodišnji Mislav je informatičar, ima dobar posao i platu, živi s curom, ali još ne pomišlja na djecu. Objašnjava zašto:
«Kod mene se ne radi niti o socijalnom pitanju, niti o pitanju karijere, niti bilo čemu sličnom. Imanje djece bi mi jednostavno onemogućilo neke stvari koje želim da radim – putovanja, zabavu, bezbrižnost… Ne mislim da je to sebično. Sebično bi bilo kada bih imao djecu i tako se ponašao. Ne možeš biti sebičan prema nekome tko ne postoji. Mislim da je bolje ne imati dijete dok nisi spreman na to, nego imati dijete pa se onda ponašati kao da ga nemaš.»
RSE: Misliš da nije kasno ni u 35-toj, ni u 40-toj?
MISLAV: Mislim da to sigurno nije kasno. Promijenio se način života. Ljudi tek u 40-toj počinju ozbiljno razmišljati o braku i sličnim stvarima. Mislim da je razlog to što ova generacija ne prihvaća autoritete kao takve. Ništa im nije autoritet, pa tako ni tradicija.
Marko je takođe mlad čovjek u Hrvatskoj, koji se u projekciji vidi kao otac dvoje djece, ali ne sada i odmah. Razlog je isključivo materijalne prirode. Poslušajte njegovu priču:
«Imam 29 godina. Završio sam strojarstvo prije dvije godine. Zaposlio sam se u Kutini. Plaća je relativno mala, tako da još ni ne pomišljam na ženidbu jer za to nemam nikakve uvjete. U principu, još uvijek živim s roditeljima; cura isto tako. Da, naravno da želim djecu u budućnosti, onda kada budem imao financijske mogućnosti za to. I kad bih išao u podstanare, mislim da mi plaća nije dovoljno velika. Kad bih poplaćao režije i sve ostalo, mislim da si cura i ja ne bi mogli priuštiti ništa više od običnog preživljavanja.»
Mislav tvrdi da:
«Sedamdeset posto ljudi s kojima se ja družim ne želi imati djecu u ovom trenutku. A i ako će imati za neko vrijeme, znači negdje do 35-te, neće imati više od jednog djeteta.»
Tridesettrogodišnji Beograđanin je zaposlen, ali oženjen nije, slikovito objašnjava kako to izgleda danas u njegovoj generaciji:
«Nedavno smo slavili 10 godina mature, gde smo se našli nas oko 35 iz odelenja. Od njih je možda četvero-petero zasnovalo porodice. Znači, oni koji imaju djecu se na prste mogu izbrojati.»
Što je, po mišljenju mladog sagovornika iz Beograda razlog da ljudi danas ne ulaze u brak i ne zasnivaju obitelj?
«Ratovi, krize, raznorazne nemoći… Kad topovi progovore, muze zaćute. Nikome nije ni do porodice ni do bilo čega, već samo do onog elementarnog – da sačuva život. Razlozi su i ekonomski Muškarci se osećaju beskorisnima, žene su dezorijentisane. Sve su to situacije koje vas teraju da ne mislite na porodicu i decu. Bojim se da je taj trend postao trajan, ali nadam se da nije.»
Crna Gora ma 650.000 stanovnika, a u posljednjih 50 godina natalitet je smanjen za 60 posto. Uz to, svake godine opada u 11 od 22 crnogorske opštine, što i Crnu Goru uvodi u predvorje takozvane «bijele kuge».
Naši sagovornici u Podgorici su mladi ljudi, u dobi izmedju 27 i 35 godina, svi rade u, za crnogorske uvjete, pristojnim firmama, sa solidnim zaradama. Ali samo jedno od njih planira brak. Koliko mu je ekonomski momenat bio važan u donošenju te odluke:
«Svakako da je ekonomski momenat bio bitan, ali u suštini socijalni položaj Crnogoraca nam ne dozvoljava da čekamo na obezbjeđivanje nekakvih dobrih materiajalnih uslove za život, već se na porodicu odlučujemo i prije nego što možda riješimo i stambeno pitanje i neke druge stvari. Tako da ekonomski momenat svakako utiče, ali nije presudan za to da se čovjek oženi odnosno djevojka uda. Planiram što više djece.»
I tu se završavaju pozitivni primjeri među mladim Crnogorcima. Ostali sagovornici uglavnom ne planiraju zasnivanje porodice, s istim obrazloženjima koja imaju i njihovi vršnjaci u Zagrebu i Beogradu:
«Kao i svaki čovjek, svi, naravno, razmišljaju o planiranju i osnivanju porodice. E sad, pitanje je koliko se naše želje i naše namjere, a to su vrlo normalne želje i namjere, poklapaju sa našim mogućnostima. Emotivno, naravno, nikada ne treba zanemariti. Međutim, živeći u tranzicionom vremenu, ekonomsko poprima nekakav prioritetan karakter. Čak i oni ljudi koji su, uslovno rečeno riješili svoje emotivne probleme, odnosno nemaju ih, sve teže se odlučuju da stupe u brak, odnosno da osnuju neku vrstu zajednice.»
Da li ste razmišljali o tome da eventualno i bez formiranja porodice imate dijete, bilo da ga rodite, bilo da ga usvojite?
«Sve više prisustvujem nekim ženskim razgovorima u kojima čujem da su im takva razmišljanja vrlo bliska, međutim mislim da je to vrlo teško. Kad govorim o sebi, onda sam prilično sigurna da se ne bih baš tako lako odlučila na taj korak. Iako, naravno, nikad ništa u životu ne možete da isplanirate. Ja sam isto tako svjedok da se brojni moji prijatelji i poznanici koji su ušli u brak i koji su dobili djecu, svakog dana sve više i više razvode.»
Planirate li skoro da osnujete porodicu?
«U skorije vrijeme ne, ali sigurno da planiram u nekoj budućnosti.»
To je strogo planirano ili zavisi od emotivnih razloga ili i emotivnih i ekonomskih?
«Nije strogo planirano, zavisi i od emotivnih i od ekonomskih razloga.»
Koliko biste voljeli imati djece?
«Iskreno, troje-četvoro.»
Namjeravate li da ostvarite tu svoju želju bez obzira na sve, ili će zavisiti od vaše ekonomske moći da toliku familiju izdržavate?
«Ja ću učiniti sve da tu želju ostvarim, ali naravno da će zavisiti od ekonomske snage, jer bih volio da svojoj djeci pružim sve ono što je potrebno za njihov normalan rast, razvoj, školovanje i tako dalje.»
Maruška Drašković, psihologinja iz Kotora iz nevladine organizacije «Anima», ima vrlo jednostavno objašnjenje za sva obrazloženja koja daju mladi kad ih se pita – zašto bježite od sopstvene obitelji?
«Ja se to stalno pitam. Mislim da se tu radi o nedostatku odgovornosti, nedostatku ljubavi i nedostatak materijalnih uslova u kojima su sami odrastali. Imam prijatelje čije dvije kćerke žive sa njima kao trutovi, a imaju skoro po trideset godina. Juče sam srela prijatelja, mator je čovek, ide skoro u penziju. Pitam ga šta mu rade djeca. ,Ništa', kaže, ,matori konji, ne žene se i ne udaju!' Imaju preko 30 godina i žive sa njim i njegovom ženom.»
Ali zar ne mislite da ti ljudi žive s roditeljima jer nemaju materijalnih uslova da se odvoje od njih, a ogotovo ne da podižu svoju porodicu?
«Tačno. Ali materijalni uslovi se stvaraju. Uvijek može nešto da se radi. Ali zašto se ljudi ne žene i ne udaju? Zbog toga što nema dovoljno ljubavi, nema dovoljno privrženosti, spremnosti da se zajedno žrtvuju, odnosno da zajedno nešto stvaraju. Ili, nema dovoljno vjerovanja da će život biti na vašoj strani. To sad može da zvuči ne znam kako filozofski, ali to je tako. Nisu spremni da ulaze u život, da istražuju neprijatne situacije, da sazrijevaju. Sazrijevanje nije prijatan proces. Nekada je mnogo lakše zauzeti poziciju – jao, strašno, sve je grozno, ja ne smijem ništa da preduzmem – nego ići u rizik.»
Krajnje je vrijeme za akciju države
No, bez obzira na psihološki, razuman i jednostavan pristup problemu, ipak je država ta koja bi se morala zabrinuti nad podacima da joj se, ako ništa drugo, a ono barem radna snaga smanjuje, odnosno da vladajuće strukture razmišljaju da, ako ne bude djece, neće biti ni glasača. Neke bi se mjere, dakle, morale poduzeti.
Devedesetih godina, kada na čelo Hrvatske dolazi Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) Franje Tuđmana, vlasti su ženama s četvoro djece obećavale poseban status i materijalnu naknadu. Sam je predsjednik kumovao sedmom djetetu u jednoj obitelji, uz Novu godinu obilazio rodilišta, slikao se s prinovama. No ovim metodama nije se postiglo puno, tvrdi za naš radio bivši hrvatski ministar rada i socijalne skrbi Davorko Vidović, danas predsjednik saborskog Odbora za obitelj, mladež i sport. Umjesto palijativnih mjera, vlada bi konačno trebala početi provoditi sistemske i kvalitetne pronatalitetne mjere, kaže Vidović i poredi:
«To ni u kom slučaju ne znači zastupanje prilično rigidnih programa kakve nudi aktualna vlada, kupovanjem kompjutora za obitelji koja imaju osmoro djece, stimuliranjem ostanka žena kod kuće i tako dalje. To je naprosto jedna anakrona metoda, koja ne može dati nikakav rezultat. Ono što je najvažnije, to je – po mom mišljenju – stimuliranje dvohraniteljskih obitelji. To znači maksimalno ići na podizanje razine zaposlenosti žena, uz jačanje svih mogućih servisa za potporu obitelji – porezne olakšice za obitelji koje imaju djecu, potpuno oslobađanje svih mogućih troškova i izdataka za obrazovanje djece, pojačana briga za zdravlje i tako dalje.»
Zbog pada nataliteta u Srbiji, nedavno je pripremljena strategija podsticanja rađanja, koja podrazumeva niz mera, od kojih je jedna od najvažnijih financijska pomoć porodicama. Predrag Petrović, načelnik Sektora za socijalnu zaštitu u Ministarstvu za rad, za naš radio je rekao da država ne zatvara oči pred problemom, ali da ga, ipak, treba posmatrati u okviru svetskih kretanja:
«Mislim da nas je u jednom trenutku uhvatila panika i da ocenjujemo situaciju naše zemlje kao nešto što je zaista ekskluzivno, a ustvari to nije tako. Ukoliko pogledamo i naše okruženje i neke druge zemlje Evrope, videćemo da je situacija vrlo slična.»
Međutim, budući roditelji od države traže odlučniju akciju:
«Koliko sam video, moje koleginice s posla su izuzetno nesigurne kad su u pitanju ti zakoni za porodilje. Ne može da se kaže da su nova ili prošla vlast krive za to. Generalno čitav politički establišment od 1990. godine ne misli na to.»
U oba bosanskohercegovačka entiteta se slažu da država mora hitno poduzeti mjere kako bi popravila katastrofalnu demografsku sliku. Zavod za javno zdravstvo Federacije BiH godinama daje preporuke entitetskoj vladi da preduzme aktivnosti kako bi se zaustavili nepovoljni demografski trendovi. Populaciona politika koja je neophodna BiH, kaže dr Jokić, u sebi sadrži niz socijalno-ekonomskih mjera kojima se promoviše natalitet:
«O čemu, međutim, nikad nije bilo govora na nivou recimo parlamenta ili nečega gdje bi se zaista mogle donijeti te mjere..»
Akademija nauka i umjetnosti BiH, zabrinuta poražavajućom statistikom da u današnjoj Bosni na jednu ženu dolazi jedno dijete, a na jedno novorođenče – jedan umrli, uputila je pismeni zahtjev parlamentarcima te zemlje da izmjene postojeće zakone. Akademici traže da se ženama omoguće barem ona prava koja su imale u socijalizmu – porodiljsko bolovanje od godinu dana, ukidanje participacije za lijekove porodiljama, te dijagnostičke preglede u vrijeme trudnoće. Zahtijevaju takođe da se uvede nulta stopa poreza na hranu za dojenčad i poreske olakšice za majke s troje ili više djece.
Svi primjeri iz svijeta jasno kazuju da je u suzbijanju «bijele kuge» neophodna intervencija države.
Njemačka je početkom sedamdesetih uvela zakon po kojem se porodice s troje djece oslobađaju svih poreza. Švedska pak očevima koji očekuju treće dijete plaća odsustvo s posla u vrijeme ženine trudnoće, te još godinu dana po rođenju djeteta, kako bi bili kući, uz svoju porodicu. Takvom se politikom ova zemlja spustila s trećeg na peto mjesto liste najstarijeg stanovništva u Evropi.
